Akademik Radoslav KATIČIĆ: Valja se novi val politički poticanog jezičnoga nasilja
Hrvatski jezik ugrožen je time što se oko njegove norme stalno i uporno stvara nemir, što se ne opušta da se postojeći uzus smireno slegne i kristalizira, što se potiskuje iz znanstvenih publikacija i znanstvene nastave
{jathumbnail off}Poznati hrvatski i inozemni kroatisti u posljednjem tematskom broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu “Kolo” (5-6/2012.) vrlo glasno upozorili su na nezadovoljavajući položaj hrvatskoga standardnog jezika. Tvrdnja “Možda je pred nama još jedan narodni preporod”, koju je izrekao u zaključku članka “O položaju hrvatskoga jezika” akademik Radoslav Katičić, povod je za razgovor s tim poznatim hrvatskim lingvistom, najrenomiranijim našim slavistom u međunarodnim razmjerima. Nakon dolaska na vlast aktualne koalicije dogodilo se nekoliko, čisto nasilnih postupaka glede hrvatskog jezika, od izmjene naziva ministarstava, ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, do donošenja Pravilnika o izboru u znanstvena zvanja, koji će u konačnici utrnuti mnoge humanističke časopise na hrvatskom jeziku. Neki u svemu tome prepoznaju duh bana Khuena Hedervaryja. Kako se odcijepiti, u svojoj državi, od jedne takve podmukle jezične politike?
Potezi koje ste nabrojali, a moglo bi se dodati još i drugih, doista su simptomatični. Kad spominjete bana Khuena, zbilja se nameću neke usporednice današnjega položaja s ondašnjim. I tada je Hrvatska bila samobitan priznat državni entitet, kako se danas rado kaže. Hedervary je kao nuštarski vlastelin imao hrvatsko-slavonski indigenat, zavičajnost, i bio joj je legalno postavljen na čelo kao ban, a zapravo je po nalogu Budimpešte radio na tome da skrši njezinu Nagodbom zajamčenu autonomiju.
Hrvatska je vlada radila protiv Hrvatske. Taj je ban uz pomoć jezikoslovaca koji su politički bili mađaroni, u odlučnom povijesnom trenutku standardizirao hrvatski književni jezik isključujući iz njega njegovu duboku povijest i njegovu tronarječnost, što su dva lica njegova bitnog identiteta. Khuen je pri tome imao na usluzi najbolje hrvatske jezikoslovce svojega vremena. Današnji mađaroni to nemaju. To je bitna razlika. A inače, kako me pitate, ne osjećam se kompetentnim davati političke savjete.
Mogu li se podcijeniti u tom pogledu inozemne interesne skupine koje se zauzimaju za jezičnu unifikaciju Zapadnog Balkana?
| Hrvatskoj treba zakon koji propisuje porabu hrvatskoga jezika i zabranjuje njegovo potiskivanje na bilo koji način |
O tome malo što znam pa Vam za to pitanje nisam dobar sugovornik. Rekao bih samo da bi zapravo svi moćni i jaki iz Beograda, gdje se s Dunavom sastaju Tisa, Sava i Morava, svoj utjecaj rasprostrli koliko samo dalje mogu. Samosvojan hrvatski jezik nije pri tome od pomoći.
Probni baloni da se hrvatski pretvori u srpskohrvatski
U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje ubrzano se radi na novom pravopisu. Sumnje su u taj pothvat velike jer su uklonili s mrežnih stranica zaključke Vijeća za normu koji ipak nisu vlasništvo tog Instituta nego javno dobro.
Očito je da se tu valja novi val politički poticanog jezičnoga nasilja zamagljenog populističkom retorikom. Zaključci Vijeća, držali ih oni na svojim mrežnim stranicama ili ne, trajna su činjenica. Njihova je težina u argumentima kojima su obrazloženi. Za odnos prema njima bit će svatko, tko propisuje pravopisna rješenja, odgovoran pred poviješću.
Upozoravate na vrlo djelotvornu ugroženost hrvatskog jezika. Na što ponajprije mislite?
Hrvatski jezik ugrožen je time što se oko njegove norme stalno i uporno stvara nemir, što se ne dopušta da se postojeći uzus smireno slegne i kristalizira, što se potiskuje iz znanstvenih publikacija i znanstvene nastave pa od toga prijeti opasnost da u dinamičnom razvoju današnjega svijeta prestane biti standardni jezik i postane nešto kao lokalni folklorni suvenir.
Ako se to dogodi, bespredmetan je njegov status službenoga jezika u hrvatskoj državi i u Europskoj Uniji. Očito je i nastojanje da se ne poštuje njegova individualnost. Prevodilačka služba haaškoga sudišta osobito je uočljiv primjer za to.
Unatoč tome što je Ustav odredio službeni jezik hrvatski, njega se na sve načine degradira, ponajprije u medijima.
Tko tome ponajviše doprinosi?
Hrvatski standardni jezik u javnoj porabi, pa i u medijima, dobro funkcionira. Nervoza oko toga u velikoj je mjeri neopravdana i nepotrebna. Ali to ne znači da se u pojedinim tekstovima pojedinih medija ne uočuju nedvojbeni pokušaji, reklo bi se probni baloni, da se uspostavi srpskohrvatski, da se dokidaju obilježja hrvatskoga jezika. Ima ih, očito, koji sve potiho rade na tome.
Mediji su uglavnom opstruirali objavu zaključaka Vijeća za normu. Neki su već tada u tome uočavali ono što se danas događa u pogledu jezika.
Istina je da su najutjecajniji mediji pokazivali slabo razumijevanje za rad Vijeća, pa i izrazito protivljenje, čak zloćudno neprijateljstvo. Njihovi su gazde to od njih tražili. Ovo što se danas događa oko hrvatskoga jezika nije došlo preko noći, nego se dugo i sustavno pripravljalo.
Treba li Hrvatski sabor donijeti zakon o hrvatskom jeziku i njegovoj uporabi?
Hrvatskoj treba zakon koji propisuje porabu hrvatskoga jezika i zabranjuje njegovo potiskivanje na bilo koji način. Ne treba joj zakon o tome kakav treba biti hrvatski jezik. To je stvar naobrazbe i valjanoga školovanja. Takav bi zakon hrvatskomu jeziku i Hrvatskoj nanosio samo štetu.
Zahuktava se bitka za hrvatski jezik
Zašto hrvatske kulturne ustanove, primjerice HAZU i Matica hrvatska, ne bi predložile jedan takav zakon?
Doista, zašto ne bi?
Što mislite o nakani vlasti da postavi ćirilične natpise u Vukovaru?
Mislim da je ćirilici kao drugom pismu u Hrvatskoj mjesto svagdje gdje živi primjeren broj pučanstva srpske nacionalnosti.
To, naravno, vrijedi i za Vukovar. Ali tamo je zbog užasnog stradanja od bestijalne velikosrpske agresije u bliskoj prošlosti danas potrebna osobita osjetljivost i obzirnost.
U časopisu “Kolo” napisali ste „posljednja se bitka bije za jezik, možda je pred nama još jedan narodni preporod“.
Znate li da narod željno iščekuje taj preporod?
Ta bitka sada kao da se doista počela zahuktavati. A tko zbilja želi preporod, mora ga i sam pokretati, a ne iščekivati da ga drugi pokrenu za njega. I veliki preporodi počinju od malih stvari. One su svakomu na dosegu.
Piše: MARKO CURAĆ/Hrvatski list
