Tito: Stepincu napakovati!
Foto: wikimedia
Josip Broz je – nakon Stepinčeva rezolutnog odbijanja (zapravo neprovedive) ideje da hrvatsku Crkvu odcijepi od Vatikana i formira nacionalnu Crkvu po uzoru na pravoslavne, a koja bi bila pod kontrolom države odnosno Partije – naredio hajku na zagrebačkog nabiskupa, mediji, knjižna izdanja, pamfleti obrušavaju se na “narodnog neprijatelja broj jedan”, “ustaškog i nacističkog kolaboracionista”, “podstrekača pobune protiv nove, narodne vlasti”, novinske stranice preplavljene su karikaturama koje ga prikazuju u takvom svjetlu, “organizira” se narod…
U isto vrijeme OZN-a dobiva zadaću da pronađe dokaze i “dokaze” protiv zagrebačkog nadbiskupa koji komuniste još više raspaljuje otvorenim prosvjedima protiv likvidacija i zatvaranja katoličkih svećenika, otimanja crkvene imovine, maltretiranja uglednih vjernika, zabrana vjerskih manifestacija i tiska…
Optužnicu je sastavio javni tužitelj Jakov Blažević, a “dokazni” dokumenti su frizirani: komunistička vlast je znala za Stepinčeve stavove prema ustašama i nacistima, za spašavanje ugroženih, bili su im dostupni i arhivi zagrebačkog ureda Gestapa u kojem ga se od početka rata navodilo kao predvodnika “protunacističkog raspoloženja”, no ništa od toga nije predočeno sudu. Svjedoke židovske i srpske nacionalnosti koji su željeli svjedočiti u Stepinčevu korist, Blažević je izbacio naglavce iz ureda riječima: “Marš klerofašisti!”.
U takvoj atmosferi nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina strogog zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Premda je proces dobro poznat hrvatskoj javnosti, dr. Gordan Akrap u knjizi “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i Udbe” ukazuje na jedan manje poznat detalj koji se može povezati s djelovanjem vjerojatnih suradnika sigurnosnog sustava KP u Zagrebu za vrijeme ustaške vlasti. Tužitelj Blažević, naime, kao jedan od “ključnih dokaza” citirao je dio članka iz časopisa “Nedjelja” u kojem se veliča povezanost ustaških vlasti i Crkve. No, jedino kod tog članka nije naveo ime autora teksta. Ali navodi ga engleski povjesničar Rory Yeomans u svojoj knjizi iz 2013. kao Antu Jerkova, koji je četrdesetak godina bio suradnik komunističke političke policije…
Pripreme za ‘konačni obračun’
Nakon prvotnog šoka osudom Stepinca, Katolička crkva u Hrvatskoj se reorganizira, jača pozicije i djelovanje, iako gurnuta u poluilegalu. Partija na to pokušava odgovoriti drugom taktikom: osniva udruge svećenika koje bi pod nadzorom komunista u prvoj fazi provodile politiku postupnog odvajanja Crkve od Vatikana, a u drugoj fazi podjelu Crkve na “nacionalne katoličke crkve”. UDB-a prati sve što se događa u crkvenom životu pa tako u izvještajima navode kako je 1950. samo u Zagrebu na Badnjak bilo na misama oko 50 tisuća ljudi.
Dvije godine kasnije zaključuje kako radikalne mjere prema Crkvi nisu postigle očekivane rezultate: povećava se broj ljudi koji pohode vjerske događaje, održan je konstantan broj sjemeništaraca, vjernici materijalno podupiru Crkvu, čak i pojedini članovi Partije pokazuju svoje vjerničke osjećaje. U toj analizi navodi se kako plan uništenja Crkve nije uspio ni u Rusiji nakon Oktobarske revolucije. KPJ i UDB-a nisu odustale: predlažu nove represivne i obavještajne mjere zbog boljeg suprotstavljanja “ovom protivniku” i pripreme za “konačni obračun s Crkvom.”
Stepinac je za to vrijeme u zatvoru u Lepoglavi, pod posebnim režimom. Zabranjen mu je kontakt bilo kakve vrste s drugim zatvorenicima osim s dvojicom svećenika koju su mu pomagali u služenju mise. Tijekom povremenih posjeta koje je odobravalo vodstvo UDB-e, on ni posjetitelji nisu ni jednom rječju smjeli spomenuti bilo koju temu koja se mogla protumačiti kao informiranje o stanju u Nadbiskupiji, općoj Crkvi ili među vjernicima, jednako kao i bilo koju drugu crkvenu, društvenu, gospodarsku ili političku tema. Razgovor je trenutno prekidan ukoliko se povela priča o bilo kojem od tih pitanja, a svi razgovori su snimani.
Stepincu nije priopćeno da mu je umrla majka. Ipak o njegovu zatvorskom životu pomno je bio informiran Tito koji je 1950. ministru unutrašnjih poslova Hrvatske Stevi Krajačiću javio da obustavi posjete stranaca Stepincu, te da mu se obustave beneficije u ishrani jer je postao – prilično drzak!
Budući da se u međunarodnoj javnosti i politici vodila intenzivna kampanja da se Stepinca oslobodi, Partija je počela razmatrati nastavak izdržavanja kazne na “relativnoj slobodi”. Dvije opcije su uzete u obzir, franjevački samostan na otočiću Visovcu i njegov rodni Krašić, u koji je interniran 5. prosinca 1951. godine.
– Iako su komunističke vlasti pokušale to prikazati kao pogodovanje nadbiskupu Stepincu i Crkvi, u praksi je sve izgledalo bitno drugačije. Prilazi Krašiću bili su pod 24-satnom kontrolom i nadzorom policijskih snaga, u mjesto nije mogao nitko ući ni izaći a da nije prošao temeljitu kontrolu, pred župnim dvorom neprestano se smjenjivala policijska straža koja ga je pratila prilikom svakog izlaska iz zgrade i onemogućavala pristup bilo kome do njega, sve pismene pošiljke su pregledavane… S vremenom su mjere bile još represivnije, bilo je dozvoljeno da ga posjećuje samo najuža rodbina, liječnici i jedan predstavnik zagrebačke nadbiskupije – ističe dr. Akrap.
Medijska kampanja
Za vrijeme krašićkog sužanjstva UDB-a nastavlja medijsku kampanju protiv nadbiskupa Stepinca – redovito je nazivan “bivšim nadbiskupom”, širile su se dezinformacije da namjerava napustiti zemlju, a nije popustila ni operativna obrada; kad bi se kod nekoga našlo njegovo pismo bio bi uhićen i optužen za “protunarodne i protudržavne aktivnosti”.
Imanovanje nadbiskupa Stepinca kardinalom u siječnju 1953. godine izazvalo je zaprepaštenje u KPJ i UDB-i, te je proglašeno još jednim napadom Vatikana na Jugoslaviju i njezin politički sustav, a tajna policija predlaže “radikalnije mjere koje bi išle za tim da se onemogući permanentno korištenje Stepinca kao simbola neprijateljske hajke Vatikana u inozemstvu”.
Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960., dvije godine prije kraja izdržavanja kazne. Milicija i UDB-a odmah su okupirali Krašić. No, vozač Stjepan Kranjčec i kiparica Mila Wood su uspjeli, dok je mrtvo kardinalovo tijelo nošeno kroz sakristiju u župnu crkvu u Krašiću kroz nekoliko trenutaka tajno napraviti otisak posmrtnoga nadbiskupova lica…
Kad je iz stigla dozvola vlasti da ga se pokopa u zagrebačkoj katedrali na Kaptolu su već bili UDB-ini agenti: procijenili su kako je na sprovod došlo oko šest tisuća vjernika (unutar katedrale) i tri do četiri tisuća ispred, a da je “kroz crkvu prodefiliralo oko dvadeset tisuća vjernika”. Agenti su snimili desetke fotografija, pratili su ponašanje i izjave vjernika, posebno “oko groba.” Savezna i hrvatska UDB-a u izvješćima su izražavale uvjerenje da će Stepinčevom smrću doći do “promjene na bolje” Crkve u Jugoslaviji prema institucijama vlasti i da će doći do “normalizacije odnosa”.
Suočavanje s činjenicama
– Međutim, ubrzo su shvatili da je narod spontano počeo kardinala Stepinca nazivati mučenikom, smatrajući ga žrtvom namještenih progona komunističkih vlasti samo zato jer se opirao ideološkom, kao i svakom drugom nasilju i teroru komunističkih vlasti. Fizički mrtav Stepinac je postao duhovna veličina koja je kod vjernika zasjenila strah od UDB-e, a njegov grob postao je veći problem za UDB-u nego što je to bio živ Stepinac.
Koliko god to paradoksalno zvučalo Partija i UDB-a “zaslužne su” da je uhićenjem, optužbom, osudom i utamničenjem zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca hrvatski narod dobio svijetli primjer i putokaz kako se može i mora boriti protiv terora nad slobodarskim duhom pojedinca i naroda – zaključuje Akrap, napominjući kako se oko 90 posto dokumenata, sve do političkih promjena devedesetih godina, nastalih u hrvatskoj Službi državne sigurnosti (nasljednici UDB-e) o djelovanju vjerskih zajednica odnosilo na praćenje Katoličke crkve!
– Za naciste i ustaše Stepinac je bio anglofil i jugofil, a za komuniste nacistički sluga. Dokumenti jasno i nedvosmisleno pokazuju da bi se Tito i Partija sasvim drugačije odnosili prema njemu da je pristao na zahtjev za odvajanjem Katoličke crkve u Jugoslaviji od Vatikana. Naizgled čvrsta mreža brojnih i snažnih dezinformacijskih kampanja u organizaciji Partije, OZN-e i UDB-e, stvaranje “pseudoznanja” o Stepincu koje je nažalost preživjelo do današnjih dana, ne može izdržati teret objektivne povijesne provjere i suočavanje sa stvarnom istinom i činjenicama – uvjeren je dr. Akrap.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
