Mesićev cinizam
U povodu sudske rehabilitacije Alojzija Stepinca, s najviših mjesta srbijanske politike čuli su se gnjevni komentari kako je kardinal bio nacistički ideolog, gotovo ravan samom Adolfu Hitleru. Beogradski šovinisti, čije su fascinantne laži, (samo)obmane i pretjerivanja dio nacionalnog folklora, uvijek će u Hrvatskoj samoj naći pojedince koji će prisnažiti njihove klevete.
Stepinac žrtva vlastita antikomunizma
Tako Stjepan Mesić, bivši dvostruki predsjednik RH i iznova izgledni zastupnik u Hrvatskom saboru s liste Narodne koalicije, u intervjuu beogradskom “Nedeljniku” zbori kako je Stepinac manje žrtva komunističkog progona, a mnogo više vlastita antikomunizma.
Što je tražio, rekao bi Mesić, to je i dobio. Služeći se tom logikom i stilom gorkog cinizma, mogli bismo ustvrditi i sljedeće: August Cesarec nije bio žrtva fašizma, već vlastita antifašizma, Aleksandar Solženjicin nije bio žrtva staljinizma, nego vlastita antistaljinizma, Martin Luther King nije bio žrtva rasizma, nego vlastita antirasizma, Bruno Bušić nije bio žrtva jugoslavenskog režima, nego vlastita antijugoslavenstva. U neku ruku Mesić ima pravo. Da je Stepinac bio komunist, vjerojatno ne bi bio osuđen.
Jedna druga objekcija iz istog intervjua spada u nenadmašne izmišljotine. Mesić, naime, tvrdi kako je kardinal Stepinac nakon završetka rata primao u nadbiskupskom dvoru visoke ustaške funkcionare, koji su se vraćali ne bi li podigli ustanak protiv novih vlasti, i još je prihvatio čuvati zlatne rezerve ustaške države.
Kardinal 1945./46. primao ustaške funkcionare!
Ako već Mesić zna da je Stepinac primao visoke funkcionare, što je zaista nezamislivo u ono vrijeme velikog osvetničkog i pobjedničkog pohoda, strogog nadzora i masovnih likvidacija, i što do sada nikada nitko nije rekao, onda zacijelo zna i koje, je li možda Antu Pavelića, Didu Kvaternika ili Vjekoslava Luburića, ili su pak neki strijeljani ustali iz groba. Ako sve to zna, bilo bi korektno da i obznani javnosti o kome se radi.
Gdje je na koncu iz Stepinčeva trezora završilo zlato, to bi također bivši predsjednik mogao znati, kao što je znao sve o novcu koji je devedesetih iznesen iz Hrvatske, obećavši kako će ga vratiti u zemlju.
Ove kolosalne laži također su u funkciji opravdavanja progona jednog nevinog čovjeka i svećenika, Crkve i cijelog naroda.
Srpskim klevetama trebao je poslužiti još jedan bivši predsjednik. Ali Ivo Josipović u “Kuriru” srećom nije podlegao. Srbija, rekao je on, nema moralno pravo osuđivati Stepinca, koji nema krvave ruke, dok rehabilitira Dražu Mihailovića i Milana Nedića.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
