ZLATKO MILIŠA: Šutnja je zlo – Od razmažene djece do “malih tirana”
Zar nije bilo za očekivati epidemiju “malih tirana” u kulturi radikalnog moralnog relativizma i permisivnog stila odgoja?
Potaknut sam (re)aktualizacijom ove teme vidjevši sve učestalije scene na plažama, kafićima…, roditelje koji umiruju djecu tako što im vazda nešto kupuju ili daju svoje mobitele da bi ih smirili. Koliko smo puta svjedočili (ka)da djeca, teroriziraju svoje roditelje? Jesmo li i kako reagirali? Kada im se uskrati želja, tada klinci histeriziraju (neovisno gdje se nalaze). Sve učestalije su scene na javnim mjestima njihova vrištanja… Brižni “starci” bezuspješno smiruju malo derište. Imaju misiju kako djecu nikada ne smiju razočarati. Neprestano, neizmjerno i bez zadrške su angažirano – popustljivi. To nije recept za dobar odgoj, već obratno. To je put kojim djeca od razmaženih derišta postaju mali tirani i (trajno) egocentrične osobe. Naravno, ne možemo okrivljavati samo takve roditelje. I oni su djeca Novog doba!
Anarhistički ili permisivni odgoj
Djeca propituju granice do koje mogu ići, a kada su jednom slomljene, onda nastavljaju s istom metodom. U permisivnom stilu odgoja roditelji ne postavljaju granice. Udovoljavanje svakom djetetovo prohtjevu ga tek trenutačno zadovoljava i ne čini ga sretnim. Dijete koje upravlja roditeljima, naprimjer određuje kada će se i što jesti, maltretira vrišteći da napuste trgovinu, banku.., a oni popuštaju i vremenom postaju ovisni o ugađanju dječjim hirovima. Ista je situacija i kada pospremaju dječje sobe, pišu njihove školske zadaće, nose (im) školske torbe, kupuju ili rade (sve) što klinac/ka poželi. Popustljivi roditelji postaju predmet njihova stalnog nezadovoljstva i postaju žrtve malih tirana, osobito ako roditelji nisu jedinstveni u odgoju. Djeca takvih roditelja nijedan posao nisu u stanju napraviti samostalno i/ili do kraja. Ignoriranju ili se (glasno bune) protiv svakog roditeljskih zahtjeva. Ne pomažu u obitelji, a onda ni drugima. Nepomažuće ponašanje postaje njihov (trajni) obrazac ponašanja. Takvi roditelji krivce vide u odgajateljicama, učiteljima/cama, a nerijetko ulaze u verbalne okršaje, kada im isti ukažu na greške u odgoju. Takvi roditelji daju (bezrezervnu) emocionalnu potporu djeci, ali bez nadzora i autoriteta. Udovoljavaju svakom djetetovom hiru. Nesvjesno potiču parazitsko ponašanje. Sve veći broj djece i mladih otkrivaju da zabrane nisu čuli u roditeljskom domu. U središtu pozornosti djetetove su želje i interesi. Najutjecajniji je kritičar takva tipa odgoja Paul C. Vitz u knjizi “Psihologija kao religija – kult samoobožavanja” naglašava da takav odgoj vodi “širenju egoizma.” I američki psihijatar Robert Shaw dolazi do zaključka ako se djetetu stalno ugađa i ne zna što su zabrane, “ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti. Djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje.” Dječji psiholog Leonard Sax 2015. u knjizi “The collapse od parenting” konstatira da današnji roditelji u SAD-a više daju (novca) svojoj djecu, a sve manje ih odgajaju. Zato je danas više nego ikada aktualno Ibsenovo djelo “Kuća lutaka”, a koje se prema glavnoj osobi češće naziva Nora. Ona je u djetinjstvu bila prezaštićena, razmažena i hirovita, a epilog priče je poznat.
Britanski list Daily Mail 17. svibnja 2011. objavio je članak Kate Loveys pod naslovom: “Recept za odgoj djece, od gurua za odgoj.” Autorica podržava poziva na opušten i zabavan način odgoja djece u kojem su roditelji tek pasivni odgojitelji. Poručuje: “Prestanite voditi računa koliko djeca gledaju televiziju, nemojte ih prisiljavati na dodatne aktivnosti koje mrze. Njihov će život obilježiti njihov genetski kod i odabir puta, a ne žrtvovanje koje rade u djetinjstvu.” Dario Miletić daje suprotnu i prihvatljivu smjernicu u odgoju: “Ako svojoj djeci postavite granice, ona će moći poštovati granice drugih ljudi.” Prije šesnaest godina upoznao sam u Zagrebu jednog deklariranog anarhistu. Radio je u školi, a svoju djecu poticao potiranju hijerarhije i autoriteta. Bio je siguran da će takvim pristupom učiniti, on i supruga, sina – jedinca sretnim i samostalnim. Rekoh mu: “Pitat ću vas za desetak godina stojite li iza istih riječi i s kojim posljedicama. Siguran sam da nećete uspjeti sa takvim stilom odgoja.” Od tada se nismo čuli ni vidjeli. Profesionalni i životni putevi su nam se razišli. Izgubio sam njegov kontakt telefon. Ukoliko pročita ovaj esej volio bi da mi se javi (u komentarima ili na moj mail).
Djeca tirani
Ono što je nekad bilo tabu nasilje nad ženama i djecom danas je nasilje djece i mladih prema roditeljima. Sve veći broj djece i mladih maltretiraju i/ili (materijalno) iskorištavaju svoje roditelje. Jasminka Zloković u knjizi “Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?” objavljuje rezultate vlastitog istraživanja iz 2013. gdje je gotovo jedna trećina roditelja izloženo različitim oblicima nasilja od svoje djece. Tjelesnom nasilju izloženo je 5 posto roditelja (gdje, u odnosu na muški spol prednjače tinejdžerice !), 14 posto podvrgnuto je različitim vrstama ucjena i/ili manipulacijama te 10 posto materijalnom iskorištavanju. Istraživanje pokazuje da svaka treća samohrana majka trpi zlostavljanje svojeg djeteta. Jirine Prekop u knjizi “Mali tirani” ističe da ta takva djeca “ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pažnje.” Ona ovako opisuje očaj jednog roditelja: “Ako ne popustim sinu pri izboru programa tada nas on tako terorizira da onda više nemam ništa ni od televizije. Zato odmah popustim i tako barem imam svoj mir.” Prekop u knjizi uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.”
Zar nije bilo za očekivati epidemiju “malih tirana” u kulturi radikalnog moralnog relativizma i permisivnog stila odgoja?
Zaključno i poučno
Djeca propituju granice do koje mogu ići, a popuštanjem odraslih takva djeca imaju sve veće zahtjeve. Tada “mali tirani” preuzimaju nadzor nad roditeljima. Ovdje je zgodno opisati primjer jedne majke koja je tražila savjet od psihologinje, što raditi s bebom zbog koje su ona i suprug izgubili mir. Ona je prethodno opisala kako bi njihov sinčić prestajao plakati kada bi ga podojila i promijenila pelene. Kasnije je prestao s plačem samo kada bi ga ona ili suprug u naručju ljuljali. Kako ni to bebi nije bilo dovoljno, onda su morali ustajati i (uz glazbu) hodati po stanu. Na kraju je dijete vrištalo i kada je bili čisto, nahranjeno, zdravo, u naručju, uz hodanje, pjesmu i ostalo. Očajna je zavapila: “Što nam je sada raditi?” Psihologinja je ironično odgovorila: “Najbolje bi bilo da s djetetom u naručju izađete iz stana i počnete trčati. Dok se dodatno ne iscrpite i tako umirite bebu. Tada možda zaspite, vi, suprug i beba – u parku.”
Aric Sigman u knjizi “Razmažena generacija” opominje da discipliniranje djece “nije izraz neljubavi nego odgoja i ljubavi, a uloga je roditelja naučiti dijete poštovati autoritete.” Sigman zaključuje: “Samo ponovnim uspostavljanjem autoriteta našu djecu i sve članove društva možemo učiniti odgovornijima. “
“Dječji podsjetnik roditeljima” nepoznatog autora (Izvor: portal bitno. net) je izvrstan vodič u odgoju. Navodim najzanimljiviji dio teksta teme o kojoj pišem: “Nemojte me razmaziti. Znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam. Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto… Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me od svake obveze… Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge. Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim… Nemojte me štititi od posljedica. Učim na iskustvu. Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju… Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri…”
Zlatko Miliša/hkv.hr
