SRBIJA – NAJVEĆI HRVATSKI NEPRIJATELJ
Hrvatskoj je poslije 1945. protupravno oduzet cijeli istočni Srijem, Boka Kotorska i istočno primorje
Srbija je počinila najveće zločine nad Hrvatima u povijesti. I to u kratkom – povijesno gledano – razdoblju.
Ponajvećma od 1918. do 1998. godine. Neki će reći i prije, podsjećajući na protuhrvatsku Krfsku deklaraciju od 20. srpnja 1917. i zlokobne pogrješke Ante Trumbića. Prije toga sile Antante (Engleska, Francuska i Rusija) su 26. travnja 1915. protuhrvatskim Londonskim tajnim ugovorima obećale pokloniti odnosno predati Italiji hrvatska povijesna područja od Trsta i Istre, preko otoka Cresa i Lošinja te niz manjih otoka, do područja sjeverne Dalmacije, od Lisarice i Tribnja na sjeveru, do rta Ploča (između Šibenika i Splita, kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeke Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka. Osim toga, Italiji su bili obećani gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta.
Nakon rata uslijedio je nepravedni Rapallski ugovor od 12. studenoga 1920. između Kraljevine SHS i Italije na hrvatsku štetu. Tim su ugovorom, odnosno srbijanskom rasprodajom hrvatskih teritorija saveznici pobjednici u Prvome svjetskom ratu plaćali obećano Talijanima što su u smiraj rata prešli na pobjedničku stranu. Grad Rijeka oduzet je Hrvatskoj i od njega stvorena je tzv. Slobodna Država Rijeka. Beograd, London, Pariz i Moskva predali su još Italiji Trst, Istru bez dijela općine Kastav, Zadar i otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. I ovaj je sramni ugovor s hrvatske strane potpisao Ante Trumbić. Zbog općega nezadovoljstva Hrvata o ugovoru se nikada nije raspravljalo u beogradskoj Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez rasprave, i godinu dana kasnije potvrđen diktatorskom odlukom Hrvatima nenaklonjenoga kralja Aleksandra Karađorđevića. Ova su se sva većinski hrvatska područja počela vraćati Hrvatskoj u jesen 1943. nakon pada fašističkoga režima Benita Mussolinija.
U ligurskom gradiću Santa Margherita Ligure 23. listopada 1922. sklopljena je Sanmargeritska konvencija između Kraljevine SHS i Italije kojom je predviđeno razgraničenje između tzv. Riječke države i kraljevine SHS. Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924. ukinuta je tzv. Slobodna Država Rijeka i taj hrvatski grad pripojen je Italiji, dok je Sušak ostao u Hrvatskoj. Nettunskom konvencijom od 20. srpnja 1925. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije regulirana su preostala neriješena pitanja nakon sklapanja ugovora u Santa Margherita Ligureu (1922.) i Rimskih ugovora (1924.). Dakako na hrvatsku štetu.
Za sve ugovore podjednaku krivnju i odgovornost snose ondašnji hrvatski politički čelnici i beogradska čaršija koja je prodavala i predavala Talijanima tuđe, tj. hrvatsko. Tu dolazimo i do kraja Drugoga svjetskog rata i nove amputacije hrvatskih zemalja. Nezavisna Država Hrvatska proglašena je genocidnom i od hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine stvorena je socijalistička republika. Cijeli istočni Srijem sa Zemunom, Adom Ciganlijom i Petrovaradinom, bez ikakvoga pravnog akta pripojen je Srbiji, dok je Boka Kotorska i primorje istočno od „zaljeva svetaca“ također bez pitanja Zagreba i tamošnjih većinskih Hrvata pripojeno Crnoj Gori. Hrvatski Neum sa zeleđem nije vraćen Hrvatskoj, za razliku od slične dubrovačke brane turskim nasrtajima na Dubrovačku Republiku kod Sutorine koja je pripojena Boki Kotorskoj, odnosno kasnije Crnoj Gori kojoj je bez ikakvoga pravnog akta predan taj hrvatski zaljev.
Koncem XX. stoljeća uslijedila je otvorena oružana agresija Srbije na Hrvatsku i hrvatske zemlje i Hrvate u Herceg-Bosni. Rat je oružano završio 1995. pobjedom Hrvatske i porazom Srbije u Oluji, kao i pobjedom Hrvata u BiH (zajedno s tamošnjim Muslimanima, koji se od 1993. počinju nazivati Bošnjacima) najprije oružanim otporom a koncem 1995. za pregovaračkim stolom u Daytonu u SAD-u. Iz ovoga proizlazi kako je Srbija najveći hrvatski neprijatelj i onaj susjed koji je u novije vrijeme uspio u mirnom, neratnom razdoblju oduzeti Hrvatskoj velike teritorije (istočni Srijem) ili ih poredati Crnoj Gori (Boka Kotorska i istočno primorje do Šuška). I danas, ta i takva Srbija, i dalje ima otvorene aspiracije prema preostalim hrvatskim povijesnim zemljama. To potvrđuje i najnovije srbijansko istraživanje Instituta za europske poslove prema kojemu da je Hrvatska neprijatelj Srbije smatra 19,7 posto ispitanih Srba. Zanimljivo je da tek 12,1 posto Srba u Srbiji smatra da je Albanija njihov najveći neprijatelj. Da su mitovi i danas ono što prevladava Srbima, pokazuje i to koga oni samatraju prijateljima. Čak 41,3 posto ispitanih za prijatelje smatra Rusiju, 12 posto Grčku, a 9,6 posto Kinu!
Pavao Blažević/hrvatski-fokus.hr/dragovoljac.com
