‘U Švedskoj bih imala najmanje pet puta veću plaću nego u Hrvatskoj i bolje uvjete rada, ali…’
Zbog prekida specijalizacije čakovečkoj bolnici morala sam vratiti 40 tisuća eura, a suočavamo se s odlascima liječnika u inozemstvo. Zapreke neće pomoći
Doc. dr. sc. Dijana Zadravec (43), neuroradiologinja i zamjenica ravnatelja KBC-a “Sestre milosrdnice”, mlada je doktorica znanosti i uspješna liječnica koja u životnom razgovoru govori o svom putu u medicini, ali i želji za političkim angažmanom…
Neuroradiologinja, intervencijska radiologinja…
Specijalizirala sam radiologiju četiri godine, a nakon toga slijedile su dvije godine subspecijalizacije iz neuroradiologije. Postoje tri subspecijalizacije unutar radiologije: ultrazvuk, neuroradiologija i intervencijska radiologija.
Budući da se bavite dijagnostikom, jeste li vi osoba koja pacijentu mora priopćiti dijagnozu?
Ne u tolikoj mjeri kao druge specijalnosti. Mi smo češće za računalom za kojim evaluiramo slikovni materijal. No da bi se pravilno interpretirao slikovni materijal, morate imati uvid u medicinsku dokumentaciju, anamnezu, stoga često razgovaramo s pacijentom da bismo postavili ispravnu dijagnozu. Tako da radiolog nije izoliran od pacijenta, nego dapače.
To vas pitam jer sigurno nije lako čovjeku priopćiti tešku dijagnozu…
S ljudske strane sigurno je zahtjevno. Tješi nas to što ranim otkrivanjem bolesti omogućujemo pravodobno liječenje kao i izlječenje. Više je pacijenata koji već znaju dijagnozu i koji dolaze na kontrole. Sporadično imamo situacije kada mi otkrivamo tešku dijagnozu ili kada kontrolni pregled pokaže da se bolest vratila. To je najteže. Najljepše su situacije kada imamo vijest jer je nalaz dobar. Medicina je zvanje, poziv i rad s pacijentima je najljepši. Posao samo za računalom nešto je drugo, tu nema interakcije. Radiologija povezuje i jedno i drugo i zato je baš bila moj izbor za specijalizaciju.
Medicina je i dalje dominantnije muški posao govorimo li o boljim pozicijama i određenim specijalizacijama… Vi ste atraktivni, jeste li se susretali s predrasudama o zgodnim plavušama?
U radiologiji su prije dominirali muškarci, bila je veća opasnost od ionizirajućeg zračenja, ali danas, ne biste vjerovali, dominacija je žena. Nikada nisam razmišljala kroz perspektivu muško-žensko. Radite, trudite se, dajete najbolje od sebe i nemate vremena razmišljati ima li muški kolega prednost u odnosu na vas.
Koliko vam je bilo potrebno školovanja i rada da biste postali neuroradiologinja, ali i docentica i doktorica znanosti?
Ako ubrojimo osnovnu i srednju školi, to je u startu 12 godina, pa šest godina fakulteta, četiri godine specijalizacije iz radiologije, dvije godine subspecijalizacije neuroradiologije, dvije godine za europsku diplomu iz neuroradiologije, koju ima svega nekoliko ljudi u Hrvatskoj, i na koncu doktorski studij koji je trajao tri godine. Dakle, sve skupa 29 godina, od samog početka školovanja… Ako ne ubrajamo osnovnu i srednju školu, onda je to 17 godina učenja i rada.
Karijeru ste počeli u Čakovcu…
Da, nakon godinu dana staža i tri godine rada u Hitnoj pomoći, počela sam specijalizirati u Čakovcu, u Županijskoj bolnici. Program je koncipiran na način da se drugi dio specijalizacije odrađuje u kliničkim bolnicama, pa sam drugi dio odradila u KBC-u “Sestre milosrdnice”. Tada sam se javila na natječaj za specijalizaciju u KBC-u “Sestre milosrdnice”, dakle baš za tu bolnicu, i to je onda značilo da moram vratiti dug bolnici iz Čakovca koja je financirala početak moje specijalizacije.
Koliko ste novca morali vratiti?
U mojem slučaju oko 40 tisuća eura.
Velika svota.
Birokratske zapreke poprilično su komplicirane i nepovoljne za nas doktore, a imamo problem odlazaka stručnjaka u inozemstvo. Nije bilo načina da taj dug vratim radom, nego baš novčano. Što je za mladog čovjeka velik teret. Tada sam čak pomišljala i da odem iz Hrvatske…
Imali ste ponuda?
Head-hunteri vam stalno nude poslove vani, posebice ako već imate i subspecijalizaciju i doktorat znanosti, kao ja. Na e-mail mi često stižu ponude za posao u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Norveškoj, Danskoj… Pružaju vam mogućnost učenja jezika, zovu vas na razgovor u bolnice u tim zemljama na njihov trošak. Zato sam se odlučila položiti i europsku diplomu iz neuroradiologije s kojom mogu bilo gdje vani raditi. Međutim, u nas intelektualce najviše se ulagalo, prvo naši roditelji, onda i država, pa sam donijela odluku da nije rješenje otići iz Hrvatske. Mi u koje se najviše ulagalo, najviše moramo i vratiti domovini.
Koliko biste za isti posao bili plaćeni u Švedskoj?
Nikad nisam istinski htjela napustiti domovinu. Plaća bi mi bila najmanje pet puta veća nego sada. Nude se bolji uvjeti rada, kao i mogućnost daljnje edukacije, cijenjena ste osoba u društvu.
Doktorirali ste sa 37 godina, prilično rano?
Kad radite u KBC-u, sve se nadovezuje, logično je da idete u stručnom i znanstvenom smjeru. Obožavam nastavni rad, prenošenje znanja mladima, a u medicini je bio jedini put da prvo doktoriram i dobijem mjesto asistenta na fakultetu. Od 2013. godine docentica sam na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, a od 2015. godine pročelnica Katedre za opću i dentalnu radiologiju.
Kako usklađujete i rad u bolnici i predavanja na fakultetu?
Temelj je dobra organizacija i ljubav prema poslu koji radite.
Kad ustajete?
U 6.30 sati. Živim blizu fakulteta i bolnice, sve mi je unutar jednog kilometra pa štedim vrijeme. Jest zahtjevno, ali kad nešto volite, onda vam ništa nije teško. Uzima puno vremena, ali ostane i za obitelj i prijatelje.
Imate obitelj, djecu?
Djece nemam. Moja mama ima desetero braće i sestara, a tata petero, tako da imam puno bratića i sestrični. Moj je otac radio u Njemačkoj i u Rusiji u građevini, a mama se brinula o bratu i meni. Brat i ja odgojeni smo u katoličkom duhu, svake nedjelje išli smo u crkvu. Svoje javne nastupe praktički sam uvježbala u crkvi jer sam od devete godine čitala na misi. To mi je bilo jako korisno kasnije na fakultetu jer treba stati pred studente i držati predavanje.
Živite zdravo? Vidim da ne pušite…
Sportom se oduvijek bavim, od djetinjstva trčim, u osnovnoj školi igrala sam rukomet, a navika bavljenja sportom ostala mi je i danas.
Živite stil života koji biste preporučili svojim pacijentima.
Da. Liječnik treba biti uzor. Ne možete pacijentu savjetovati nešto čega se vi sami ne pridržavate.
Prvi ste put na listi HDZ-a, otkad ste članica te stranke?
Godinama sam simpatizerka, a u jednom trenutku osjetila sam potrebu da se aktivno angažiram. Članica sam nekoliko godina. Želim svoje znanje, iskustvo i veliku energiju koju imam, a zaista volim raditi i ništa mi nije teško, usmjeriti u politički i širi društveni rad.
Kako ocjenjujete stanje u zdravstvu?
Naš zdravstveni sustav relativno je dobar s obzirom na ulaganja u zdravstvo. U EU su ta ulaganja znatno veća. Imamo izvrsne liječnike i medicinske sestre, kadar koji se školuje u Hrvatskoj iznimno je cijenjen u inozemstvu. Ono što treba poboljšati jest organizacija. Zdravstvo mora biti dostupno svima, gdje god živjeli, i tretman, naravno, mora biti pravodoban. Neophodna je i sveobuhvatna informatizacija zdravstva koja bi donijela racionalizaciju, a povećala bi se kvaliteta zdravstvene zaštite.
Kažete da ste vjernica, medicina je vrlo egzaktna znanost, kako se to uklapa?
Osobno iz vjere crpim snagu, čovjek u životu ima i uspona i padova, a osim obitelji kao glavnog utočišta, i vjera daje snagu da čovjek ne posustane.
I nakon što vidite razne bolesti i patnje ljudi mislite da Bog tu može pomoći ili vjeru više doživljavate kao izvor duhovne snage?
Psiha je iznimno važna, ta mogućnost da se ne predate, nego da se nastavite boriti. Vrlo često nakon što upoznate ljude suočene s teškim dijagnozama vidite kako su puni optimizma, snage i vjere u izlječenje. Vjera u tome daje veliki doprinos.
Niste od onih koji su tulumarili na faksu?
Nakon nekih ispita bilo je tuluma. Nije toga bilo puno, više je bilo učenja. Odricanje je bilo ključno…
Izvor: mojahrvatska.vecernji.hr
