Croatian Chestertonians: Podanici zloga
Croatian Chestertonians „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkriti će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine.
Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.
Ta Antikristova obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijansku nadu koja se može dovršiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublaženim oblikom, odbacila krivotvorenje budućeg Kraljevstva Božjega pod imenom milenarizma, osobito pod političkim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, “u svojoj bîti izopačenoga”.
Crkva će ući u slavu Kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu će ona svoga Gospodina slijediti u njegovoj smrti i njegovu Uskrsnuću. Kraljevstvo Božje neće se dakle ostvariti nekim povijesnim trijumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego pobjedom Božjom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Zaručnica Kristova siđe s Neba.Trijumf Božji nad pobunom zla poprimiti će oblik Posljednjega Suda nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolaz“i. Izvor: KKC 675-677
Chesterton se i u ovom tekstu pokazuje kao nenadmašan čitatelj duha vremena. Proročki uočava kako suvremena opasnost ne dolazi od velikih hereza, kakve su u prošlosti napadale čovječanstvo, nego od bezumnih primjedbi koje se neprestano gomilaju. Svako tko bi 5 minuta razmišljao nad smislom rečenica koje nas svakodnevno bombardiraju zaključio bi da se radi o totalno idiotskim misaonim konstrukcijama, naoko nevrijednim veće pažnje, ali svojom brojnošću preplavljuju i zamračuju nebo, poput roja muha. Pitamo što bi tek rekao da vidi kakvo je stanje danas?
Zasigurno je izraz nepoštovanja prema čitatelju, a ne pomaže baš niti dostojanstvu pisca, reći da je moje životno zanimanje hvatanje muha. A kada sam nedavno usporedio određenu vrstu feministkinja s osama, dobio sam prigovor od jedne koja nedvojbeno smatra da ima sve najuzvišenije atribute kraljice pčela (matice). Ipak, ova nesretna metafora mi se često vraća u misli, i svjestan sam istine koju bih teško mogao izreći bez te usporedbe. Ono na što ciljam je sljedeće: jedna od glavnih neprilika našega vremena je roj malih stvari, u obliku malih misli, ili malenih izreka, koje su vrlo udaljene od bilo kakvog razmišljanja, a prožimlju cijelu atmosferu na način koji se može usporediti jedino s tim najmanjim od svih insekata, beznačajnim i gotovo nevidljivim, ali bezbrojnim i gotovo sveprisutnim. Ne mislim ovdje na pravu misao, čak niti na krivu ili destruktivnu misao. Ne govorim o stvarnim tijelima moralnog i filozofskog mišljenja, baziranim na principima koje držim krivima, ili koji daju rezultate koje smatram škodljivim. Razmišljanja ove vrste, s kojima sam se ponekad bavio na ovim stranicama, se u mnogočemu razlikuju u svojoj snazi i kapacitetu štete koju mogu učiniti. Ne slažem se s komunizmom, jednako kao što se ne slažem s kalvinizmom, ali nitko neće reći da je danas vrijeme kalvinizma, iako priznajem da je na neki način vrijeme komunizma.
Postoji vrlo snažna intelektualna privlačnost boljševizma zbog neupitnog kolapsa stare trgovačke složenosti. S druge strane, ostale teorije koje sam svojedobno osporavao su sve manje i manje istaknute u suvremenoj raspravi. Mnogi znanstvenici su napustili darvinizam. Svi znanstvenici su napustili materijalizam. Ali materijalizam i darvinizam su su bili temeljiti sustavi poduprijeti od strane mislećih ljudi, s argumentima na koje se trebalo odgovoriti kao i s pretpostavkama koje je trebalo preispitati. Ova stvar o kojoj sada govorim nešto je istovremeno atmosfersko i mikroskopsko, poput oblaka mušica, a ne poput ozbiljnih znanstvenih teorija i filozofija devetnaestoga stoljeća, koje bi se prije mogle usporediti, već prema osobnome ukusu, s lavovima, slonovima, tigrovima, zmijama ili škorpionima.
Stvar kojom se sada bavim je rasprostranjenost neke vrste neformalnog, pa čak i konverzacijskog skepticizma, koji čini čak i prazne riječi besposlenog čovjeka vrijednima u korist sumnje i očaja. Želim reći da će čovjek, bez da uopće razmišlja, izbaciti neku besmislenu frazu koja je uvijek (čudnom fatalnošću) neka vrsta slabašnog revolta protiv svih tradicionalnih istina. Može biti bilo što, dijalog u kazalištu, ili šala na političkoj govornici. Može biti puki ukras na početku priče u časopisu ili puka riječ izgovorena nakon neugodne šutnje, nešto rečeno tek da se nešto kaže. Cijeli smisao svega toga je, na neki način, besmislenost. Ova filozofija se ne izražava kada ljudi raspravljaju o filozofiji, nego kada razgovaraju o bilo čemu drugome. Baš sam ovoga trenutka započeo s čitanjem jedne uobičajene suvremene priče, prilično dobro napisane u pogledu same priče, a započela je rečenicom da nema mnogo razlike između gluposti i hrabrosti, i zapravo da je hrabrost samo oblik gluposti.
To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo smiješna primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se puno bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali, te se nakon toga ga u potpunosti s time složili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More je još očitiji primjer. Boëthius i mnogi drugi filozofi, Sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, socijalnih reformatora su iznova i iznova dokazivali veličinu hrabrosti. Ali sad trenutno nisam zainteresiran raspravom o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe.
Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno. Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo tu naglu i nejasnu količinu trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog, osim da su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija. Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših istina, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrijednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i imali što krivo u izvoru takvog uma. Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kamenčića, i napadnut svugdje, ne sa slobodnom mišlju, nego s otvorenom nepromišljenošću.
Čini se da ne postoji normalan motiv zbog kojeg bi ljudsko biće osjećalo neprijateljstvo prema vrlini hrabrosti. Može se odbaciti ovaj ili onaj izgovor ili razlog za iskazivanje hrabrosti, ali zasigurno se ne može odbaciti samu hrabrost. Da je pisac rekao da je hrabrost hrabrog čovjeka često zloupotrebljena glupošću glupog čovjeka, to bi bilo nešto sasvim logično, i zapravo često istinito. Kada pak kaže da hrabar čovjek mora biti glup čovjek, tada bezobzirno govori nešto što se odmah može pokazati netočnim i odbaciti kao drsko i idiotsko. Zašto bi netko rekao takvo što, osim da olakša svoje osjećaje, a onda se nameće pitanje koji su to osjećaji? Ono što znamo je da to nisu nikada bili čovjekovi normalni osjećaji, ipak čini se da su to sada gotovo nehotični osjećaji velikog broja ljudi. To je problem koji smatram da nam danas dosađuje na svim stranama, i to je ono na što sam mislio kada sam usporedio glupu lakomislenost s brujanjem mušica ili muha. Sve je povezano s istim paradoksom, s onime što bi se moglo nazvati sveprisutnom beznačajnošću.
Muha je mala stvar, ali muhe mogu biti velika stvar. Čuo sam da u nekim tropskim zemljama mogu formirati veliki oblak na udaljenom horizontu ili ogromne grmljavine koje preplavljuju čitavo nebo. Pošast skakavaca koja pogađa mnoge zemlje je nešto mnogo destruktivnije nego prolazak čopora vukova ili rušenje koje uzrokuje stampedo divljih bikova ili divljih slonova. Tako ono što na prvi pogled izgleda beznačajnom individualnom iritacijom, uzrokovanom od ovih beznačajnih pojedinačnih izopačenosti, može, u svom zbirnom efektu, učiniti više štete čitavoj kulturi negoli velike hereze koje su očvrsnule i u određenu intelektualnu čvrstoću. Duh anarhije ne uzrokuju samo čudovišta. Čak su i mudraci i vizionari s istoka vidjeli duhovnu važnost u činjenici da gotovo nevidljivi insekti mogu biti pošast ili nositi zarazu. Nije čudno da drevno Belzebulovo ime znači Kralj Muha.
Izvor: Croatian Chestertonians
Odabrao: I.Remeta Johnny/ HU-Benedikt
