Izvor slike: fah

Nema dana da Pupovac ne podsjeti Hrvatsku da je srpska kolonija, dijelom, većim ili manjim, da je on ključar društvenoga duha, kontrolor dopuštenih sloboda i društvenih vrednota i čuvar navodnog antifašističkog pečata.

Ne zna se što je štetnije, Pupovčevo demonstriranje nadmoći ili trajna šutnja i diplomatske reakcije pune razumjevanja i strpljenja Hrvatske. Od tih izmišljenih i bijednih reakcija dugim nizom godina, nastao je krivotvoreni politički kanon – da je Hrvatskoj najvažniji vanjskopolitički nacionalni interes ulazak Srbije u EU i NATO.
A sasvim je suprotno i to je jedna od najvećih trenutnih prevara hrvatskoga naroda.
Međutim, o tome ćemo drugom prigodom i s detaljnijim obrazloženjem.

Pupovac sinoć u emisiji Otvoreno zorno demonstrira nedodirljivost Srbije, jasno to ističe postavljajući retoričko pitanje o razlozima „stradanja“ Milanovića – upozorenjem o njegovoj predizbornoj retorici, pred nijemim sudionicima emisije i prije svega – voditeljom Togonalom. Nije izvan profesionalnih standarda toliko važno to što Togonal ne smije na to reagirati pitanjem – na koju to Pupovac retoriku misli. Pa ga uvukao u pitanje o njegovoj retorici i retorici iz Zemuna uoči Dana pobjede, koju je on u zagrljaju s Vučićem, Irinejom, Dačićem i Nikolićem potpaljivao protiv hrvatskoga naroda, na koju je Milanović uistinu samo retorički reagirao, a trebala je država kaznenom prijavom i trenutnim progonom Pupovca, a zatim trajnom zabranom ulaska u Hrvatsku svakome od tih huškača.

Važno je to što gotovo ni nema novinara u mainstream medijima koji se usudi reagirati i postaviti pitanje tom čovjeku.

To nije samo krah novinarske slobode, vjerodostojnosti, krah uređivačkih politika medijskih kuća nego i jako opasna poruka o realnom stanju u zemlji u ovome trenutku, koja nedvosmisleno Pupovca i njegove srpske gazde i trabante u Hrvatskoj predstavljaju kao – moć nad hrvatskim narodom.

Drugačijeg objašnjenja za to nema u svijesti običnoga hrvatskoga čovjeka u čijem interesu navodno postoji ova hrvatska država. Kako čovjeku koga Pupovac i Srbija, te najviši svećenici SPC-a, a sve češće i sve brojnije grupe hrvatskih Srba rođenih poslije rata za hrvatsku slobodu protiv njihovih očeva okupatora i aboliranih zločinaca, čije zločine nije učinio manjim akt hrvatske milosti, svakodnevno podsjećaju na neslobodu, reći da se isplatilo položiti tolike živote za postojanje hrvatske države?

Nikako tolerirajući sve to!

To je ponižavajuće.

Treba li uopće isticati kakav je stvaralački potencijal poniženoga čovjeka i naroda, pogotovo kada se silno trudimo stvoriti klimu za iskorak iz društvenih nevolja u kojima se latentno nalazimo?

Nije samo po sebi poniženje to da je trenutno netko u svijetu u poziciji imati veću moć od Hrvatske. Nije ponižavajuće ni popustiti u određenim pitanjima silama od kojih ovisimo i na temelju čega ćemo sutra ostvariti neku nacionalnu korist. Ponižavajuće je to što se ovo popuštanje i figurativno skidanje gaća, što pod pritiskom svijeta tijekom reintegracije Podunavlja i legalizacije srpskoga genocida u BiH, što po vlastitom izboru političkih oligarhija u Hrvatskoj, taj podanički mentalitet prema Beogradu zapravo podsticao tijekom svih tih godina, ali ovaj put najčešće kao stečeni refleks ukupnoga hrvatskoga društva i politike. A postojanje takvoga stečenoga refleksa je – krajnja faza razgradnje vlastitoga samopoštovanja.

Pupovac jučer tijekom dana ističe, ojačan profesionalnim manjincima, da Hasanbegović ne može biti član nove vlade. Plenković mu je odgovorio da mandatar uvijek sastavlja vladu, a danas nakon razgovora Plenkovića i delegacije HDZ-a, Pupovac cinično u kamere ističe kako ima veliko povjerenje u Plenkovića, pogotovo u najvažnijim pitanjima kakvo je – sastavljanje Vlade.

Znači li to izravnu poruku da je Pupovac zadovoljan jer mu je Plenković obećao i uvjerio ga da Hasanbegović neće biti član Vlade?

Jedino se tako može protumačti ta današnja Pupovčeva izjava, nakon jučerašnjeg višestruko ponovljenoga ultimatuma. Ima li zornijega bezobrazluka i jasnije demonstracije nasilja i kontrole nad elementarnim temeljima hrvatske države?

Nema.

To su naizgled, a nažalost i na temelju stečenih iskustava s tim provokatorom, lažovom, međunarodnim nepresuđenim klevetnikom, nepresuđenim samo zbog milosti predsjednika Tuđmana 1992. godine, koji je pokušavajući naći mrvicu razuma na srpskoj strani spriječio procesuiranje Pupovca zbog laži o dvanaest tisuća silom pokrštene srpske „nejači“, jako opasne destabilizirajuće i destruktivne poruke hrvatske države – hrvatskom narodu. Kompletna Pupovčeva javna politička karijera, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, niz je vrlo izglednih kaznenih djela i eklatantne izdaje Hrvatske, a slike i riječi toga čovjeka u huškačkoj kampanji, recimo u zadnja dva mjeseca, po svim pravilima svijeta su otvoreno neprijateljstvo i kazneno djelo nanošenja međunarodne štete državi u kojoj živi i djeluje.

Takav čovjek niti u jednoj pristojnoj zemlji nikada ne bi ni primirisao javnim poslovima, državnoj politici i bilo čemu što ima veze s javnim i nacionalnim interesom.

Nikada.

Takvo djelovanje i ovakav odnos hrvatske države i politike te opće javnosti prema tom čovjeku i njegovoj politici nije sloboda, nego znak smrtne slabosti s hrvatske strane i opasnih namjera sa srpske strane.

Pupovac poentira upozorenjem o Milanovićevoj antisrpskoj retorici, pri čemu mu ne pada na pamet da je to bila vrlo benigna i eventualno nepristojna, te nažalost samo retorička reakcija na nevjerojatno agresivnu politiku punu prijetnji, laži, poniženja, miješanja u unutarnje stvari Hrvatske i izrazito klevetničke agresivnosti u međunarodnom okruženju. I to Pupovac, koji nikada niti jednom riječju nije izrekao kritiku, upozorenje srpskim huškačima iz Srbije, patrijarsima SPC-a i njihovim sljedbenicima zbog toga što otvoreno lažu o hrvatsko – srpskoj povijesti, srpskim žrtvama i hrvatskoj genocidnosti i zagovaraju mržnju među novim generacijama, točno po istom obrascu kakav je prethodio srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Pupovac, ili podupire svojom nazočnošću u takvim prigodama, ili prešutno u javnosti takvo ponašanje, a istodobno svako pitanje i prigovor na tu zastrašujuću antihrvatsku politiku i poruke, uredno uz pomoć nevladine pete kolone i antifa politike u Hrvatskoj, svrstava u govor mržnje i redovito šalje na tisuće institucija diljem svijeta, dodatno blateći Hrvatsku.

I, istodobno takvim denunciranjem izravno prijeti slobodi misli i govora u hrvatskim medijima i u hrvatskom političkom prostoru.

Nebitno je u normalnim okolnostima hoće li Hasanbegović biti član Vlade ili neće, jer ako Hrvatska ovisi samo od toga čovjeka, onda je bolje da se odmah proglasimo srpskom kolonijom i pljunemo na grobove koje još nismo ni zatrpali. Državnik bi međutim upravo gradio svoju političku vjerodostojnost i novu državnu politiku i na Hasanbegoviću, ali ne zbog Pupovčevih izgovorenih zahtjeva, nego zbog jasne poruke o svojoj vjerodostojnosti.

Bitno je polazište s kojega se čovjek koji je potpuno rehabilitirao nositelje i politike srpske agresije devedesetih, kombinacijom oslonca na hrvatsku petu kolonu i međunarodnih pritisaka, zatim kontrolom gotovo svih najvažnijih centara društvene moći u Hrvatskoj miksanjem informacija iz otetih hrvatskih arhiva u Beogradu, tako ponaša.

To polazište je po svemu neprijateljsko prema hrvatskom narodu.

Baš po svemu.

Jer, ako Pupovac, za koga čak ni slijepac više ne može reći da nije klasičan i to notoran eksponent vojno poražene srpske politike devedesetih, može tako ordinirati službenom Hrvatskom, onda je to više nego jasan znak da Hrvatske – nema.

Ne može se više ni na kakav način opravdavati srpsko i njegovo ponašanje, ponašanje njegove kamarile u navodnim srpskim manjinskim institucijama, a u biti isključivim specijaliziranim agenturama Beograda u Hrvatskoj, koje bjesomučno na račun i uz blagoslov hrvatske državne politike ostvaruju dnevne pomake u legalizaciji velikosprskih ciljeva.

To je stajalište neobranjivo i to na svim relevantnim elementima.

Ni s pozicije demokracije, ni s pozicije državnosti, ni s pozicije europskih vrednota, ni s pozicije kršćanstva, ni s pozicije tolerancije, dijaloga i slobode, ni s pozicije dobrosusjedskih odnosa, ni s pozicije zaštite prava hrvatskih Srba – to nije moguće prihvatiti.

Jer je Pupovac radikalna suprotnost svemu tome, a popuštanje i pristajanje na takvo ponašanje iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, jednostavno je svjesno i ciljano podvođenje hrvatskoga naroda dojučerašnjem fizičkom, a današnjem političkom zločincu.

To stati mora.

Ne može Andrej Plenković govoriti o europejstvu svoje politike i stranke ako je cijela Europa premrežena i to uz ostalo i putem hrvatske diplomacije te legalno izabranih zastupnika, prosrpskim klevetničkim i opasnim krivotvorinama. Ne može se govoriti o europejstvu i s uvažavanjem o čovjeku koji je izraziti zastupnik međunarodnoga državnog prosvjeda Srbije protiv afirmacije hrvatske nacionalne, a ne samo duhovne vertikale, bl. Alojzija Stepinca pred europskim narodima i njihovim predstavnicima. Ne može se govoriti o europejstvu, a istodobno na srpske laži koje u svakoj prigodi podupire hrvatski službeni političar Milorad Pupovac i njegovi klonovi u svim društvenim, nacionalnim i nevladinim institucijama u Hrvatskoj, počevši od Documente i GONG-a, preko Hrvatskog novinarskog društva, do sramotnih antifašističkih udruženja krcatih visokim komunističkim, jugoslavenskim dužnosnicima, ne odgovarati.

To dovodi do činjenice da nam o svim pitanjima u međunarodnom okruženju odlučuju ljudi i nositelji najvažnijih globalnih institucija, koji misle da je hrvatski narod – urođeno fašistički, nacistički i genocidan te da je bolesno inficiran mržnjom prema ugroženim Srbima.

Ne može se biti vjerodostojan političar na čelu Hrvatske ili bilo koje hrvatske stranke i politike, a istodobno godinama imati obrazloženje i stav stalnog međunarodnog suda u Haagu koji je upravo Srbiju kvalificirao zločincem, agresorom, činiteljom genocidnih radnji, bez da se taj stav najvišega svjetskog institucionalnog pravnoga autoriteta iznese kao polazište hrvatske politike prema Srbiji i u konačnici, europske poltike prema takvoj Srbiji. Nema državne vjerodostojnosti, nikoga tko je propustio i tko ne namjerava jasno, upravo te stavove najvažnijih svjetskih institucija – staviti na stol svim veleposlanicima u Zagrebu i pitati ih, kako bi se njihove države ponašale prema zločincu koji umjesto kajanja – nastavlja promicati svoje zločinstvo. Retorički ih pitati, naravno, a raditi kao suverena država svoga naroda, jer nitko svoj opstanak ne zalaže za tuđe interese. Jedino se to nikada ne smije uraditi u međunarodnoj politici.

Nisu srpske diplomatske i institucionalne međunarodne krivotvorine, te besramne laži, samo sporadični incidenti, niti su to benigne stvari.

Naime, svaka lipa kamata i kredita koje uzimamo na Zapadu od međunarodnih institucija ovisi i o osobnom stavu lidera tih globalnih institucija. Na svemu je biljeg – ljudi.

A svi su obrazovani na srpskim krivotovorinama o genocidnosti hrvatskoga naroda te ocjeni da je Tuđman stvorio Veliku Hrvatsku i potpuno rehabilitirao – fašizam.

Ima li netko u ovoj zemlji, tko odlučuje o statusu i sudbini hrvatskoga naroda, konačno približnu svijest kakvu mi guju trpimo u njedrima i što podvodimo pod navodni civlizacijski i demokratski diskurs?

Morao bi imati.

Nije dovoljno reći Pupovcu na njegov bezobrazluk da mandatar predlaže ministre. Treba mu konačno poslati jasnu poruku da on nije za službenu hrvatsku politiku legitimni i Hrvatskoj prihvatljivi predstavnik hrvatskih Srba, da to nisu bivši nositelji, svi redom oko Pupovca, agresije na Hrvatsku devedesetih, mnogi među njima i abolirani zločinci, nego da su to isključivo i jedino Srbi koji su devedeset prve i druge stali u obranu svoje domovine.

Koliko ih god ima.

S takvim Pupovcem se ne razgovara o suradnji u Saboru ili vlasti, a tolerira ga se samo dok se ne promjeni čitav niz zakona u Hrvatskoj. To mora znati i on, i veleposlanici u Zagrebu, a prije svega hrvatski narod. Točka.

Inače, otvoreni strah od postavljanja običnoga, logičnoga, profesionalno nužnoga pitanja koje već odavno ne smiju ni izgovoriti novinari mainstream medija, što je demonstrirao sinoć Togonal, nije odavno pitanje profesije, iako je i to naravno, već izuzetno opasna poruka o daleko složenijem stanju duha i prevladavajućih politika i ukupnih društvenih vrednota vidljivih u Hrvatskoj.

To je čista kapitulacija i tome se mora trenutačano stati na kraj.

Autor: Marko Ljubić/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save