Izvor slike: FaH

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kao povjesničar prije nego je krenuo u političku borbu za stvaranje samostalne, suverene hrvatske države odnosno u stvaranje političkog pokreta i stranke koja bi to mogla izvršiti u burnim procesima raspada komunističkog sustava, krenuo je u sustavno osporavanje lažne komunističke povijesti.

Smatrao je da treba osporiti ne samo pojedine krivotvorine nego cijelu komunističku povijest koja je lažno optuživala hrvatski narod kao genocidni, fašistički i zločinački narod.

Franjo Tuđman je vodio veliku borbu s velikosrpskim i jugokomunističkim povjesničarima te je vrlo uspješno rušio lažne mitove na kojima se temeljila optužba da je hrvatski narod zločinački i fašistički narod. Franjo Tuđman je prvi znanstveno srušio lažni mit o navodno 700 tisuća žrtava u logoru Jasenovac. Franjo Tuđman je prvi, nakon Alojzija Stepinca, ustvrdio istinu o NDH i suprotstavio se stavu da je NDH bila samo fašistička zločinačka tvorevina. On je vrlo jasno, kao i Stepinac, utvrdio da je NDH bila i izraz povijesnih težnja generacija hrvatskog naroda za vlastitom suverenom državom.

Dakle, bio je prvi povjesničar koji je dokazao i pokazao višeslojnost Nezavisne države Hrvatske te razobličio velikosrpsku fašističku politiku koja je bila dugotrajna, koja traje od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. i drugih velikosrpskih dokumenata koji su evo stoljeće i pol izvor velikosrpske genocidne četničke politike koja i danas ne prestaje, koja se stalno obnavlja kroz različite forme ali sa istim sadržajima.

Cijelo vrijeme velikosrpska politika radi na stvaranju velike Srbije na genocidni način istovremeno krivotvorinama i lažima optužuje žrtve velikosrpske politike Albance, Hrvate i Muslimane kao navodno zločinačke i genocidne narode od kojih ugroženi Srbi nemaju drugog izlaza nego se braniti agresijom i uništenjem tih naroda.

Dugotrajnost velikosrpskog genocida povijesno je dokazana i ona se i danas nastavlja jer novo srpsko vodstvo ustvari je staro. Na čelu je četnički vojvoda Tomislav Nikolić, desna ruka Vojislava Šešelja i sudionik agresije na Hrvatsku. Lijeva ruka Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade, nastavlja velikosrpsku četničku politiku a i sam je bio sudionik agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tu je i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, glasnogovornik Slobodana Miloševića koji otvoreno radi na rehabilitaciji Slobodana Miloševića.

U međuvremenu u Srbiji su četnici rehabilitirani i pretvoreni u lažne antifašiste. Rehabilitiran je i četnički vođa Draža Mihailović, a sada se radi na rehabilitaciji Nedićeve Srbije koja je bila profašistička i koja je bila prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. Dakle, u kojoj su Židovi potpuno istrijebljeni.

O dugotrajnosti velikosrpskog genocida vrlo argumentirano piše Ivo Rendić Miočević u Matičinom Vijencu od 15. rujna 2016. godine pod naslovom “Povijesna revizija NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma”. Navodim izvod iz te sjajne analize.

“Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili su se između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912. – 1913. srpske su snage protjerivale „Turke“ a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta. Usto su izvršena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podržavala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali u isto vrijeme usmjerava svoj pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije predstavlja konstantu srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad Južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i permanentna kao što je prirodno pravo božanskog karaktera statično i nepromjenjivo. Ta Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske krajem dvadesetoga stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Poslije gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995., egzodus Srba, ignorirajući sve ono što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006).”

Nema nikakve dvojbe da za razliku od velikosrpskog četničkog fašizma koji traje desetljećima i koji je i danas aktualan da je u Hrvatskoj pojava fašizma trajala samo četiri godine, za vrijeme NDH i on je uveden pod diktatu Njemačke i Italije kao i u drugim kvislinškim državama.

Također je istina da su ustaše nastale u monarhističkoj, fašističkoj kraljevini zbog represije i tlačenja hrvatskog naroda, da su u to vrijeme ustaše bili antifašisti koje su se borili protiv diktature i velikosrpskog fašizma. Njihov vođa Ante Pavelić bio je osuđen na smrt. U to vrijeme ustaše su tijesno surađivali s hrvatskim komunistima koji su se u to vrijeme također borili za slobodu hrvatskog naroda. Razlaz ustaša i komunista nastao je kada je Josip Broz Tito i komunističko vodstvo odlučilo boriti se za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku.

Također je istina da su ustaše u NDH bili manjina. Da je većina hrvatskog naroda bila u domobranima ili partizanima.

Dakle, u pravu su Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman kada su utvrdili da su Hrvati u početku u ogromnoj većini bili za NDH kao izraz povijesnih težnji za vlastitom suverenom državom, te da su u početku vidjeli mogućnost ostvarenja te ideje.

Zbog prihvaćanja rasnih zakona i zločina, većina Hrvata se razočarala i zato su se tijelom II. svjetskog rata u sve većem broju odlučivali za odlazak u partizane jer su vjerovali u to vrijeme komunistima da se bore za slobodnu Hrvatsku. A protiv fašizma i nacizma.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je u tijeku II. Svjetskog rata velika većina hrvatskog naroda bila na antifašističkoj strani, da su bili iskreni antifašisti ali isto tako nema dvojbe da su se borili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku a ne komunističku Jugoslaviju.

Potrebno je i reći da su Tito i komunisti izdali hrvatske antifašiste i da su pod plaštom antifašističke borbe proveli komunističku totalitarnu brutalnu revoluciju u kojoj su izdali sve bitne vrijednosti antifašizma. Mora se utvrditi istina o toj velikoj prevari i o velikoj represiji koja je poprimila elemente genocida nad hrvatskim narodom.

Većina partizana antifašista iz Hrvatske bili su seljaci i oni se sigurno nisu borili da bi im nakon pobjede nad fašizmom komunisti oteli njihovu zemlju i silom ih natjerali u seljačke radne zadruge, često koristeći najgoru represiju uključujući i ubojstva neposlušnika.

Trgovci, sitni obrtnici, mali poduzetnici i drugi vlasnici nisu se borili za državu koja će im oduzeti njihovo vlasništvo i od njih napraviti proletere i neprijatelje naroda. Većina Hrvata istinskih antifašista borila se za slobodnu Hrvatsku a ne za Jugoslaviju. Međutim, komunisti su pretvarali hrvatske antifašiste a mnogi iskreni antifašisti su proglašeni neprijateljima. Uspostavljena je staljinistička diktatura koja se nije razlikovala od Staljinove diktature u Rusiji. Represija prema hrvatskom narodu je bila strašna. U opravdavanju te represije, ustvari zločinačkog sustava, uspostavljena je i cenzura ne samo nad slobodom pisanja i govorenja nego i nad slobodom misli. Napisana je lažna dogmatska povijest u kojoj, da bi se opravdali velikorspki zločini i komunistički zločini, su lažima i izmišljotinama optuživani Hrvati kao genocidni narod. Da bi se sakrili zločini, koji su bili nevjerojatni i po načinu i po broju, preko 600 tisuća likvidiranih ljudi i preko 3 milijuna zatvorenih u logore i zatvore, sotonizirana je NDH do neviđenih razmjera. Negiran je srpski fašizam koji je dugotrajan a hrvatski koji je bio kratkotrajan proglašen je karakteristikom hrvatskog naroda.

Svako govorenje istine u kojoj se tvrdi da je potrebno višeslojno i sveobuhvatno analizirati NDH, jer bez obzira na zločine to je ipak bila hrvatska država kao što je bila i njemačka država njemačkog naroda za vrijeme Hitlera i nacizma, proglašava se ustašlukom.

Nema nikakve dvojbe da je NDH održala na životu težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom, te da je iz tog vremena ostala podjela među hrvatskim narodom na one koji su za hrvatsku državu i na one koji su za Jugoslaviju. 90-tih godina kada je dr. Franjo Tuđman ocijenio da u slomu komunističkog svjetskog sustava postoji šansa za stvaranje samostalne hrvatske države, obnovile su se stare podjele iz II. Svjetskog rata na Hrvate koji su bili za samostalnu hrvatsku državu i na Hrvate koji su smatrali da Hrvatska može napredovati samo u sastavu Jugoslavije. Doduše, mora se priznati da su mnogi pobornici Jugoslavije tražili istinsku federaciju ili konfederaciju u kojoj će se osigurati nacionalna prava hrvatskog naroda ali nisu htjeli prihvatiti ni pod koju cijenu samostalnu Hrvatsku.

Tada se dogodila velikosrpska agresija. Najprije je sotonizirana svaka ideja samostalne hrvatske države. Svi oni koji su to zastupali proglašeni su ustašama i zločincima. Na djelu je bila prava histerija plašenja srpskog naroda. Tvrdilo se da je Tuđmanova Hrvatska obnova NDH i da slijedi novi genocid i pokolj srpskog naroda te da Srbi imaju pravo silom se suprotstaviti toj navodnoj opasnosti. Zatim je slijedila oružana agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Dogodili su se strašni zločini nad Hrvatima, Muslimanima, Albancima koji su velikosrbi i ranije provodili. Nakon što su velikosrbi izgubili rat nisu odustali od velike Srbije. I danas 25 i više godina kako su izgubili rat oni se pregrupiraju i ponovno obnavljaju ideju velike Srbije, ponovno pokušavaju krivotvorinama žrtve svoje agresije pretvoriti u krivce a sebe kao agresore pretvoriti u žrtve.

Opravdane zahtjeve da se napiše istinita povijest proglašava se ne samo revizionizmom nego i ustaštvom. U tome je posebno aktivan dio srpske nacionalne manjine i to onaj dio koji je za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovu bio ne samo na strani agresora nego i aktivno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

U Hrvatskoj postoji Samostalna demokratska srpska stranka koju vode Stanimirović i Pupovac. Vojislav Stanimirović bio je gradonačelnik okupiranog Vukovara u kojem su se događali strašni zločini. Vojislav Stanimirović nakon što je okupiran Vukovar i nakon to su ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni i smaknuti na najstrašniji način rekao da je pao posljednji ustaški bastion. Vojislav Stanimirović kao predsjednik političke stranke osumnjičen je i za ratne zločine. Protiv Vojislava Stanimirovića na Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku u tijeku je proces zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Milorad Pupovac, kao i Stanimirović, osuđen je za moralnu veleizdaju od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Milorad Pupovac je produžena ruka Aleksandra Vučića i novog četničkog srbijanskog vodstva i vrlo sustavno radi na destabilizaciji Hrvatske. I nakon pobjede HDZ-a i dolaska za predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića Vučić i Dačić i Vulin, Pupovac i Stanimirović krenuli su zajednički i vrlo smišljeno na destabilizaciju ne samo HDZ-a nego i Hrvatske.

Pokušavaju pritiskom se izboriti da Srpska demokratska samostalna stranka dobije potpredsjednika Vlade ili ministra u Vladi. Andrej Plenković za sada odbacuje tu mogućnost, međutim, time nisu otklonjene opasnosti od dijela srpske manjine koja i dalje radi na destabilizaciji Hrvatske. Usmjerili su se na diskreditaciju ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Postavili su ultimatum da neće podržati, ne samo oni nego i druge manjine, Vladu Andreja Plenkovića ako u noj bude Zlatko Hasanbegović.

Kao argument zašto Zlatko Hasanbegović ne smije biti u Vladi Pupovac je naveo da je on revizionist. Nije obrazložio zašto je biti revizionist tako veliki grijeh i na koji revizionizam misli.

Inače, povijesno revizionizam označava različite situacije. Najpoznatiji revizionizam bio je u okviru komunističkog pokreta kada su se socijaldemokrati suprotstavili Marxovoj teoriji o diktaturi proletarijata i klasnoj borbi i revoluciji i predložili da se radničko pitanje rješava suradnjom između radnika i kapitalista a ne revolucijom, diktaturom i “eksproprijacijom eksproprijatora”.

Revizionisti su bili i nacistička struja u cionističkom pokretu. To je bilo i traženje i prije II. Svjetskog rata promjene versailleskog ugovora o miru.

Inače, revidirati znači promijeniti, preinačiti, promijeniti stav. U našim uvjetima, dakle, svako pisanje istine o lažnoj komunističkog povijesti Pupovac i društvo naziva revizionizmom. Dakle, oni traže da se ne propituje lažna komunistička povijest, da se zabrani pisanje istine o Jasenovcu. Za njih je revizionizam kada se znanstveno utvrdi da je strašna laž i mit, koja se stalno ponavlja, da je u Jasenovcu stradalo preko 700 tisuća žrtva. A za njih je strašan revizionizam kada se znanstveno utvrdi da su komunisti kompromitirali antifašizam i da su pod maskom antifašizma proveli brutalnu komunističku revoluciju pa i genocid nad hrvatskim narodom. Za njih je opasni revizionizam kada se argumentima dokaže da je fašizam i velikosrpska agresija nad susjednim narodima dugotrajna i trajna karakteristika velikosrpske politike, a da je fašizam bio kratkotrajna pojava u hrvatskoj povijesti i da nema dokaza o hrvatskom fašizmu prije NDH a niti poslije NDH. Suprotno tome brojni su dokazi da se srbijanski fašizam obnavlja i da se stalno ponavlja te da je i danas prijetnja srbijanski a ne hrvatski fašizam.

Milorad Pupovac je eksponent i velikosrpske agresije ali je i eksponent obrane komunističke lažne povijesti. On i njegova stranka preko novina Novosti strašno vrijeđa i optužuje hrvatski narod te svaku obranu od tih laži proglašava ustašizacijom Hrvatske.

Zlatko Hasanbegović je povjesničar, najveći mu je grijeh što je rekao za lažni antifašizam da je floskula odnosno da hrvatska država nije stvorena ′45-te zaslugama antifašista nego da je stvorena ′90-tih godina u Domovinskom ratu i da je to jedina prava pobjeda u hrvatskoj povijesti koja je dovela do stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Strašnim napadom i sotonizacijom Hasanbegovića kao ustaše, postavljen je ultimatum Plenkoviću da ga mora maknuti iz Vlade, ustvari se želi napraviti razdor u HDZ-u i hrvatskom narodu. Želi se obraniti krivotvorena povijest, želi se staviti na stup srama svakog onoga tko se bori za istinu.

Pravo je Andreja Plenkovića da kao vjerojatni mandatar sastavi Vladu onako kako on misli da je najbolje. Ni jedan dosadašnji ministar nema apsolutno pravo tražiti da i ubuduće ostane ministar. To nema pravo ni Hasanbegović. Ali Andrej Plenković i vrh HDZ-a moraju biti vješti i mudri jer ako podlegnu pritisku Pupovca, Stanimirovića, Beograda i komunističkih medija koji traže da se maknu iz Vlade Hasanbegović i Kovač, moraju biti svjesni da može doći do velikih problema i raskola, koji se ustvari i želi.

To bi značilo da se uvažavaju kritike koje se ne smiju uvažavati. HDZ kao pobjednička stranka na izborima mora se jasno izjasniti o novoj velikosrpskoj agresiji koja traje ali i o ponašanju SDSS, Pupovca i Stanimirovića te jasno reći da oni nemaju pravo govoriti u ime svih nacionalnih manjina, da nemaju pravo postavljati ultimatume i da im se ubuduće neće financirati njihove srpske Novosti, koje otvoreno ruše temelje hrvatske države.

HDZ mora obraniti Hasanbegovića od tih napada, što ne znači da on baš mora ostati ministar, ali to rješenje mora se naći u dogovoru s njim i u jasnom odbacivanju neopravdanih kritika.

Da zaključim, očekujem od HDZ-a i od budućeg predsjednika Vlade Plenkovića da će za njihovog mandata biti povučeni značajni potezi da se napiše istinita hrvatska povijest, da se politički jasno kaže ne samo da je potrebna revizija naše povijesti nego da je potrebno napisati noviju istinitu hrvatsku povijest. Opasna je floskula pustimo prošlost na miru okrenimo se budućnosti, jer nema budućnosti koja se ne temelji na nekoj prošlosti. Budućnost Hrvatske se mora temeljiti na istini o našoj prošlosti i na odbacivanju lažne komunističke i velikosrpske nametnute interpretacije hrvatske prošlosti. Bez osvjetljavanja istine o hrvatskoj prošlosti hrvatski narod teško će pronaći pravi put u budućnosti. Može mu se dogoditi ponovno da zaluta u magli koju vrlo sustavno šire razni neprijatelji hrvatskog naroda.

Hrvatska se nalazi pred vrlo teškim problemima koje mora riješiti. Zato je čudno što je hrvatsko javnosti nametnuto kao najvažnije pitanje može li Zlatko Hasanbegović biti ministar ili ne smije biti ministar. Pravo je Andreja Plenkovića da odluči o sastavu Vlade ali i obaveza da dobro razmotri sve argumente te da bude svjestan svoje odgovornosti za budućnost. Mora izbjeći nagazne mine koje mu velikosrbi i Pupovac i komunistički propagatori podmeću svaki dan.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save