Ona savršena lijenčina Zoran Milanović vlast je prepustio HDZ-u, funkciju opozicije Mostu i sad se posvetio tome da svoju diskreditiranu stranku do kraja razjuri kako bi u njoj očuvao vlast. Što nas je za to briga? Jest, briga nas je jer bez opozicije nema demokracije, piše Denis Kuljiš u Jutarnjem listu.

Jedini demokratski model koji provjereno funkcionira je – snažna parlamentarna opozicija. Predstavnici opozicije moraju voditi odbore u kojima ministri susreću konkurente, šefove oporbenih resora “vlade u sjeni”. Nije to ritual, nego jedina garancija da se ne dogode ozbiljne zloupotrebe poput skandala s kvotama obnovljive energije što je metastazirao iz Ministarstva gospodarstva Milanovićeve Vlade. Njegova je vladajuća koalicija bila, kao i sadašnja, sastavljena od dvije velike stranke. Energetiku je dobila ona manja, usredotočena na svoje posebne ciljeve. Veća je nije provjeravala – resor nije bio u njihovoj nadležnosti. Sad će nova koalicija opet podijeliti resore i manja stranka brinut će se za poštenje u energetskom sektoru, dok im se veća neće smjeti neposredno miješati u posao. Takav skandal u Plenkovićevu kabinetu vjerojatno se neće dogoditi jer će tu biti previše ljudi koji razumiju ekonomiju i više onih kojima je stalo da politički kapitaliziraju kao čuvari čednosti.

Pa ipak, raspodjela resora, pokazalo se, ne pridonosi subijanju partikularnih ili koruptivnih interesa u jednoj heterogenoj Vladi. U naravi je politike da stranke koje sudjeluju u vlasti primarno štite svoje pozicije i kadrove, a tek zatim principe – to je gruba stvarnost koja se izbjegava kao tema u svečanim trenucima prilikom investiture nove Vlade, ali čim nešto pođe ukrivo i prođe medijska idila, neizbježno se opet diže dreka populista koji jauču jer su baš svi političari pokvareni pa je jedino rješenje čvrsta ruka ili, naprotiv, biranje prononsiranih poštenjaka, čestitih ljudi koji svjedoče da im je na umu jedino javni interes.

Kad se pokaže da su ti jurodivi još gori oportunisti od članova normalnih stranaka, tupo razočaranje javnosti povećava se – eto, još jedna skupina ljudi upala je u kaljužu politike! Tako se recikliraju “jednokratne stranke” koje traju samo jedan izborni ciklus, a poslije se bacaju kao kondom potrošen u općenju s prevarenom publikom agitacijskih performansa. Gdje su sad Laburisti? Što će biti sa Živim zidom? Ništa. Ex nihilo nihil. Sama čestitost samoproglašenih poštenjaka ne može spriječiti korupciju u politici, to može jedino demokratski sustav u kojemu postoji balans vlasti i opozicije. Može li ipak funkcionirati i neka “unutrašnja opozicija”, “Internal Control”, ono što je Most pokušavao postati u odnosu s prošlom hadezeovskom garniturom, a pokušavat će, nesumnjivo, i u sadašnjoj koaliciji?

Mostovci su uvjereni da će bolje voditi energetski resor jer je “pravi mostovac” pošteniji od “prosječnog hadezeovca”, moralniji od “idealnotipskog haenesovca” te lišen cinizma “esdepeovca simplexa”. Da, mostovci su sigurno pošteni, ali razumiju li kapitalizam? Razumiju li svijet i globalne političke odnose?

“Moralni jamac” ne može nadomjestiti uigranu parlamentarnu opoziciju, a ne može to ni predsjednik Republike, iako po prirodi svoje pozicije uvijek traži prostor da egzercira autoritet svog narodnog mandata, kao “nadređeni organ”, iako mu za to nedostaju organske ustavne ovlasti.

Lako je bilo s predsjednikom sitnog zuba poput Stipe Mesića – vješt ulični agitator, on je razumio potencijal i ograničenja svog “ucjenjivačkog potencijala”, ali se još ne vidi kakvo će biti poslanje Kolinde Grabar-Kitarović. Politički vakuum koji je nastao oko savršeno neuspješnog Milanovića ona je ispunila inicijativama u vanjskoj i obrambenoj politici, dok je njen ured imao velik utjecaj i u unutrašnjoj, preko nekih hadezeovskih prvaka i frakcija. S Milanovićem je bilo lako, ali s Plenkovićem to neće ići. Vanjsku politiku vodit će on, Vladu i resore također, a i svoju stranku – u to uopće ne treba sumnjati. Strogo ograničavanje tog predstavnika suvereniteta u ustavni okvir nije loše već i zato što je već jasno kako će najjači izazivač na idućim izborima biti dr. Petrov, tada već s iskustvom obnašanja jedne od najviših funkcija u državi, predsjednika Sabora.

Ako Vlada desnog centra bude i bolja nego što očekujemo pa počne uspješno provoditi liberalnu ekonomsku politiku pod razumnim vodstvom ozbiljnog lidera, te čak usvoji opreznu reformsku agendu oko koje se mogu usuglasiti toliko različiti ljudi vladajuće koalicije, to još ne znači da nam više nije potrebna opozicija. Želimo li da Andrej Plenković postane crna rupa koja će usisati sve molekule iz hrvatskog političkog svemira? Ne želimo. Nije li, međutim, opozicija izgubila sav politički kapacitet poslije raspada Narodne koalicije? Veći broj njenih zastupnika, koji su mandate zapravo dobili glasovima za SDP, stavio se na raspolaganje novoj Vladi. Ostala je po strani Hrvatska narodna stranka (HNS) s deset zastupnika u Saboru. Da su išli sami, pobijedili bi samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. HNS je, ustvari, malo jači zagorsko-varaždinsko-međimurski IDS.

Ostali likovi iz te interesne skupine izolirani su pojedinci u svojim županijama i izbornim jedinicama pa tko od njih u sljedećem razdoblju ne potone u nesagledivim skandalima, bit će politički marginaliziran. Što znači da će HNS zakonomjerno postati regionalna stranka koja “gleda svoja posla” i ne igra u prvoj parlamentarnoj ligi, niti može biti protuteža Vladi i njenoj koaliciji. Jako dobar lider za takvu redimenzioniranu stranku bio bi mladi Matija Posavec, međimurski župan. Poslije lokalnih izbora oni bi se, štoviše, mogli približiti Vladinoj koaliciji. Što znači da svi izazovi opozicionarstva opet padaju na diskreditiran SDP.

U SDP-u je tek počeo proces destaljinizacije. Iako je Orsat Miljenić najgori mogući kandidat za predsjednika, nije nipošto isključeno da će upravo on doći na čelo stranke. Autora Lex Perkovića, Lex Miljenića (kazneni progon novinara) te poraznog Ovršnog zakona gura sam Zoran Milanović koji i dalje upravlja s Iblerova trga.

Izaberu li Miljenića za genseka, i Bernardić će biti do nogu potučen u Zagrebu. U Zadru nemaju što tražiti, Šibenik i Split gube, u Dubrovniku ih nema, kao ni u Osijeku gdje su uvijek funkcionirali u lijevim koalicijama, u Varaždinu nemaju nikoga, kao ni u Puli, naravno, a u Rijeci, gdje bi pobijedila i Lenjinova mumija, valjda će se ipak nekako provući…

Netko će za poraz morati snositi odgovornost. To može biti Orsat, koji je “expendable”, zato ga i postavljaju, jer će kao rukovodilac biti podatan stvarnom šefu, a zatim će, ako treba, i otići jer ne haje za političku karijeru – on je tu da napravi uslugu, a ne da se pretvori u povijesnog vođu SDP-a. Pošto potroše Orsata, pojavit će se iz pozadine stvarni kandidat i Milanovićev partner, Hajdaš-Dončić. On jedini ima vlastitu, zagorsku političku bazu. A Zagorca nikad ne treba podcjenjivati. To je pokazala povijest – i to dvaput. Ako Hajdaša ne poklope afere iz njegova resora, pružit će mu se prilika da se rekreira kao “novi vođa” male, čvrste sljedbe koju sad stvaraju inženjeringom s Iblerova trga.

Nije im stalo do toga da osvoje vlast u zemlji, nego da je sačuvaju u stranci. Što znači da pod egidom “SDP” neće ni onda, kao ni sada biti mogućnosti da se formira kredibilna opozicijska centrala i možda bi, zaista, sve trebalo nanovo započeti.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save