DOKUMENTI Laž je da je Alojzije Stepinac pokrštavao Srbe
Vjernica na Stepinčevu grobu / CROPIX
Postoji cijeli niz dokumenata koji govore kako se Stepinac suprostavljao ustaškom planu ‘vjerskih prijelaza’ da bi kasnije izdao uputu župnicima kako trebaju primiti Srbe i Židove, bez ikakvih uvjeta, ako će tako spasiti njihove živote
Izjava pape Frane u Gruziji da je preobraćivanje pravoslavaca veliki grijeh, predstavlja dosad najveću ogradu i osudu Vatikana postupaka hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo blagoslovio fašističku ustašku NDH već je formirao Odbor za pokrštavanje Srba – ispalio je srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić komentirajući papinu izjavu da je “nasilno vrbovanje velik grijeh protiv ekumenizma” i upozorenje kako “ne smijete nikada pokušavati preobratiti pravoslavce, oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista”. Dačić je ocijenio kako te papine riječi daju Srbiji za pravo što se protivi rehabilitiranju Stepinca.
– Nikakva njegova rehabilitacija, odnosno oslobađanje krivnje za zločine i za pokrštavanje Srba nije moguće, a kamoli kanonizacija – zapovijedio je Dačić Vatikanu i Zagrebu.
Molba vlastima
Naravno da na najnovije provokacije srpske politike nije reagirao nitko s hrvatske strane: katolički episkopat odredio je strogu šutnju, članovima mješovite komisije koja s predstavnicima SPC pod kapom Vatikana procjenjuje Stepinčevu ulogu u NDH naložen je “silenzio stampa” (slijedeći sastanak je 17. i 18. listopada u Zagrebu, pa je Dačić točno tempirao “obznanu”), a naši političari zabavljeni su raspodjelom funkcija u rađajućoj Vladi.
Tako je Srbija još jednom prebacila Stepinčevo djelovanje na politički teren i neometano nastavlja propagandu koja im je očito nadnaravno bitna. Je li istinita ili nije, manje im je važno; Stepinac je 1946. godine na montiranom procesu pred komunističkim sudom također optužen za “nasilno pokrštavanje”, premda je ono teološki, crkvenopravno i praktički – nemoguće. Naime, onaj tko je kršten u pravoslavnoj ili katoličkoj vjeri, ne može se ponovno pokrstiti niti prekrstiti, to se uči još u prvom razredu vjeronauka.
Riječ je o pojmu “vjerskih prijelaza”, koje je, suprotno kanonskim propisima Katoličke crkve, započela civilna – ustaška vlast, odmah nakon osnutka NDH, a Ante Pavelić je početkom svibnja 1941. godine objavio “Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu”.
Ona je propisivala da “stranka koja mijenja vjeru” podnese molbu općinskoj vlasti, te se s potvrdom prijavi službenicima konfesije kod koje se prelazi. Stepinac je reagirao desetak dana kasnije i uputio okružnicu kojima se uređivao vjerski prijelaz po crkvenim propisima i to: uz slobodnu volju prijelaznika, bez nasilja, naglašavajući kako je vjera unutarnja stvar savjesti, te zatraživši da se prijelaznici podučavaju kod svećenika, što je praksa koja oduvijek postoji u kršćanstvu. Masovne prijelaze je zabranio okružnicom od 19. svibnja 1941.
Mjesec dana kasnije nadbiskup Stepinac piše Zakonodavnom povjerenstvu NDH kako su vjerski prijelazi naloženi bez pristanka Katoličke crkve i kako ona zbog toga nema udjela u vjerskim prijelazima u NDH. Vlasti se nisu obazirale na ova upozorenje pa već 30. srpnja 1941. izdaju nove upute o vjerskim prijelazima.
Ugroženi župnici
– Bog nam je svjedok da smo protivni svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu – kazao je Stepinac u propovijedi u lipnju 1942. godine, a među desecima dokumenata na ovu temu što ih je objavio postulator Stepinčeve kauze msgr. Juraj Batelja, stoji i nadbiskupova izjava sa suđenja 1946. u Zagrebu:
– Činjenica je da sam morao premještati župnike jer im je prijetila opasnost od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima – naveo je. Biskupska konferencija proglasila je krajem 1941. Odredbe o prijelazima ponovivši da “mogu u Katoličku crkvu primljeni samo oni koji se obraćaju bez ikakve prisile, slobodno, potaknuti iz najdubljeg uvjerenja…”
Ustaška vlada bila je nezadovoljna stavom katoličkog episkopata, a posebno Stepinčevim pismom Paveliću u kojem je, među ostalim, istaknuo: “Pravoslavlje je kroz stoljeća odgojilo svoga čovjeka, koji se ne može preko noći idejno promijeniti, ne može drugim postati, mehanički kao stroj.”
Što su ustaški zločini prema Židovima, Srbima i Romima bili žešći bilo je očito kako je “katolička krštenica” često i jedini dokument koji će ljude spasiti od progona. Nadbiskup Stepinac tada šalje povjerljivu okružnicu župnicima u kojoj se očituje njegov stav prema “političkim prijelazima” i određuje:
“Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa žele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje jer su pravoslavni kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kad opasnost prođe, vratiti u svoju.”
Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve, nepriznate od ostalih pravoslavnih Crkava, osim rumunjske, u proljeće 1942. jenjavaju i vjerski prijelazi.
PIŠE DAMIR ŠARAC/MISIJA
