VIŠNJA STAREŠINA: Veru L. nema tko čuti – Udba uzvraća udarac!
Hrvatska je jedina članica EU-a koja još nije otvorila sve arhive iz (jugoslavenskog) komunističkog razdoblja, iako ih je prethodno temeljito “pročistila”. Prije nekoliko mjeseci učinila je to čak i kandidatkinja za članstvo Albanija.
Gospođi Veri Lengsfeld čak ni brižni hrvatski ideološki higijeničari ne bi mogli prilijepiti etiketu retrogradne desničarke opsjednute prošlošću. Jer, poznata njemačka publicistica i političarka, u tri mandata zastupnica u njemačkom Bundestagu, cijeli je život posvetila aktivizmu za slobodu i prava čovjeka nasuprot totalitarnom režimu.
Počela je još kao “zelena” aktivistica u DDR-u, nakon njemačkog ujedinjenja aktivizam je nastavila kao zastupnica “zelenih” u Bundestagu, u čijem je fokusu djelovanja bilo lobiranje za otvaranje svih arhiva Stasija (partijska tajna policija u DDR-u), da bi poslije političku karijeru nastavila kao zastupnica demokršćanskog CDU-a.
Političari protiv
Političari, prisjeća se danas gđa Lengsfeld, uopće nisu bili skloni otvaranju arhiva Stasija, uz onu klasičnu ispriku “pustite sad to, to je prošlost, okrenimo se budućnosti, to bi moglo izazvati građanski rat”. Među protivnicima otvaranja arhiva bili su u početku čak i otac njemačkog ujedinjenja, kancelar Helmut Kohl te najpoznatiji komunistički disident i kasniji predsjednik Češke Vaclav Havel.
Bitku za otvaranje arhiva, koja je poslije rezultirala i udaljavanjem suradnika Stasija iz najosjetljivijih sfera njemačkog društva, dobili su upravo aktivisti za slobodu iz bivšeg DDR-a, među kojima su bili i Vera Lengsfeld, bivši politički zatvorenik, novinar i aktualni savezni povjerenik za arhive Stasija Roland Jahn, bivši politički zatvorenik, sveučilišni profesor i direktor ureda zaklade Konrad Adenauer u Sarajevu Karsten Dummel… Najveći su im saveznici bili mediji.
Vera Lengsfeld je samo naizgled bila pošteđena najbrutalnijih obračuna komunističkog sustava DDR-a s neistomišljenicima. Iskustvo političke pritvorenice ju je tek ovlaš okrznulo možda i zato što je njezin otac bio dužnosnik Stasija, koji je u jednom trenutku zbog njezina aktivizma dobio zahtjev da se službeno odrekne kćeri.
No glavni udarac uslijedio je nakon otvaranja arhiva 1992. godine: njezin muž, dansko-njemački pjesnik Knud Wollenberger, s kojim je imala dvoje djece, bio je registrirani suradnik Stasija i cijelo je vrijeme tajnoj policiji pisao izvještaje o njoj i njezinim aktivnostima. Nakon te spoznaje, gđa Lengsfeld se razvela, nastavila sa svojim političkim aktivizmom i danas, četvrt stoljeća poslije, još je uvjerenija da bez suočavanja s prošlošću i rasvjetljavanja modela totalitarnih režima, bez upoznavanja načina na koje uništavaju ljude, nije moguće graditi slobodno i zdravo društvo.
Udbina odbijenica
I Vera Lengsfeld i Roland Jahn i dr. Karsten Dummel pokazali su i pokazuju dobru volju da svoje spoznaje o prednostima otvaranja arhiva i oslobađanja društva od totalitarnih tereta podijele s hrvatskom javnošću. Međutim, s druge strane nailaze na nezainteresiranost i šutnju.
Gđa Lengsfeld gostovala je u Hrvatskoj i Sloveniji prije mjesec dana. Nakon izricanja münchenske presude Perkoviću i Mustaču, u čijoj je objavi cijeli sustav ocrtan kao sustav državnog terorizma, nakon šutnje i brzog zaborava koji su u Hrvatskoj uslijedili poslije presude, dolazak gđe Lengsfeld se može razumjeti i kao pomoć prijateljske Njemačke u započinjanju procesa koji u Hrvatskoj mora uslijediti – a to je proces suočavanja s naravi komunističkog totalitarnog sustava. To više što se u Njemačkoj, Austriji i Italiji vode nove istrage Udbinih egzekucija hrvatskih državljana u ime države i što je pristizanje novih uhidbenih naloga tek pitanje vremena.
No izgleda da hrvatske stare strukture ne znaju čak ni odglumiti da su spremne na taj demokratski iskorak. Organizator gostovanja, zagrebački ured njemačke Zaklade Konrad Adenauer, koliko sam upoznata, jedva je pronašao hrvatskog partnera za predavanje na tu temu, i to u Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Velika sveučilišta to ne zanima, baš kao ni velike medije (od mainstream medija jedino je “Globus” gostovanju gđe Lengsfeld posvetio primjerenu pažnju). Strukture znaju kako učiniti nepoželjne goste javno nevidljivima: gđa Lengsfeld je mogla govoriti samo u krugu istomišljenika.
Na gospodinu Jahnu lani je primijenjen suprotni model: predavanje mu je organizirano u Novinarskom domu, za odabrani krug uzvanika u kojem su dominirali bivši partijski sekretari i, sudeći po biografskim detaljima, vjerojatni suradnici nekadašnje tajne policije. Da drugovi procijene koliko je Jahn informiran.
Slovenski primjer
Hrvatska je jedina članica EU-a koja još nije otvorila sve arhive iz (jugoslavenskog) komunističkog razdoblja, iako ih je prethodno temeljito “pročistila”. Prije nekoliko mjeseci učinila je to čak i kandidatkinja za članstvo Albanija. Slovenija je otvorila arhive u vrijeme kratkotrajnog premijerskog mandata Janeza Janše (2012.-2013.). Postoji razumna sumnja da je upravo to bio povod za Janšin kazneni progon (slučaj Patria), koji je sadržavao elemente političkog procesa i naposljetku propao pred sudom.
Slovenska država nije učinila ništa kako bi upotrijebila otvoreno arhivsko gradivo – ni za rasvjetljavanje bivšeg sustava, ni za kazneni progon. Istraživali su ih tek motivirani pojedinci poput Romana Leljaka, za vlastite knjige i za potrebe münchenskog pokrajinskog suda u procesu Perković-Mustač.
Pravu pokaznu vježbu hrvatske sustavne nezainteresiranosti mogli smo pogledati prošli tjedan, na primjeru premještanja posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame – među kojima je i mnogo Hrvata, čak tristotinjak žena pa čak i djece – u kosturnicu u Teznom kod Maribora, i iskapanja posmrtnih ostataka pripadnika HOS-a NDH iz masovne grobnice u Košnicama.
Slovenski predsjednik Borut Pahor svakako nije u prvim redovima aktivista za suočavanje s posljedicama revolucionarnog komunističkog terora. Uostalom, za njegova premijerskog mandata 2009. godine je otkopana Huda jama pa ponovno zatvorena i prepuštena zaboravu. Ali Pahor zna prepoznati nove europske signale: suočavanje s totalitarnim naslijeđem komunizma postaje “in” u vrijeme obnove hladnoratovskih konflikata Zapada i Rusije. I Slovenija se ponovno okrenula Hudoj jami.
Burut Pahor je prisustvovao početku prenošenja posmrtnih ostataka iz Hude jame u Tezno. Na završnoj komemoraciji krajem listopada trebala bi uz slovenskog predsjednika biti i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. No hrvatsko ministarstvo branitelja, u čijoj je nadležnosti istraživanje masovnih grobnica žrtava revolucionarnog terora, kao i međudržavni ugovor sa Slovenijom, nije uspjelo čak ni istražiti što to Slovenija radi, niti stići do Hude jame i Košnica, a kamoli sudjelovati u odlukama o zbrinjavanju hrvatskih žrtava.
Socijalno-strujna bojna
Doduše, to i ne čudi s obzirom da se ovom problematikom, politički namjerno, u ministarstvu bavi specijalistički dream-team, kojeg od milja nazivaju socijalno-strujna bojna, jer je sastavljen od električara i socijalnih radnica. U takvom kontekstu općeg nemara i političke opstrukcije, pozivi Vere Lengsfeld ili Rolanda Jahna u Hrvatskoj ne mogu proizvesti baš nikakav eho.
Ali, koliko znam, i predsjednica Grabar-Kitarović i izvjesni premijer Andrej Plenković jako dobro razabiru zapadne signale pa i poruke da je rasvjetljavanje prošlosti rad za budućnost. Ali razumiju i da politika nikad ne smije nositi tu luč. U rukama politike ona se gasi.
Višnja Starešina/S.Dalmacija
