Mali pad pa veliki uspon Katoličke Crkve
Foto: Thinkstock
Katoličanstvo ili katolicizam dolazi od grčkog καθολικός što znači sveopći, univerzalni. Kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu. Uz pravoslavlje, protestantizam i nestorijanizam i druge glavna je kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku i kulturi što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske Crkve.
S vremenom se zbog kulturnih, crkveno-političkih i mnogih drugih razloga podijelila na dva dijela. Jedan je dio bila Katolička Crkva sa svojim središtem u Rimu na čelu s rimskim biskupom papom, a drugi dio su bile autokefalne Pravoslavne Crkve. Zbog određenih okolnosti – o kojima ćemo nekom drugom prilikom – Katolička Crkva se podijelila na dio koji je sebe nazivao reformatorima na temelju Svetog Pisma i Rimokatoličku Crkvu koja se usprotivila reformama koje su Luther, Calvin i njihovi pobornici zagovarali. Između njih postoji nekoliko razlika na temelju nekoliko aspekata.
S vremenom će se ispostaviti da je reformacija izraz crkvene težnje za reformom, dok je Katolička Crkva organizirala odgovor. Odgovor je težio obnovi crkvene unutrašnjosti kojemu je trebalo duže da se pojavi, ali je bio jednako silan. U takvim su okolnostima nastale mnogobrojne razlike. One su između ostaloga postale uočljive i u nauku o sakramentima. Za razliku od sedam sakramenata koje priznaju katolici, po evangeličkom mišljenju postoji samo dva ili tri sakramenta. Nadalje, prema mišljenju Luthera i njegovih pobornika sakramenti su djelotvorni jedino na temelju vjere primatelja. Tome se suprotstavio Tridentski koncil odgovorivši da ima sedam sakramenata. Na njemu se još ustanovilo da se oni ostvaruju na temelju vjere, ali i snage Isusa Krista.
Tridentski koncil je bio početak odgovora pojedinaca i crkvenih institucija na reformatore. Na njemu se stvorilo razgraničenje katoličke nauke od nove protestantske. Nastalo je svojevrsno unutarcrkveno preobraženje i stvoreni su temelji o kojima će biti više riječi u nastavku teksta. Zapravo, već na samom početku Lutherovog reformacijskog djelovanja suprotstavio mu se teolog Johannes Eck. Papa Lav X. osudio je Lutherove teze i spise, dok je car Karlo V. pokušao na razne načine izmiriti katolike i protestante u Njemačkoj i spriječiti širenje protestantizma u one svoje zemlje koje reformacija još nije zahvatila. Oni, kao i mnogi drugi ostali su vjerni katoličkoj tradiciji i papi.
Katolički pisci i povjesničari često nazivaju spomenuti odgovor katoličkom obnovom. Zapravo, ona nije bila samo odgovor nego i duhovno-moralni preporod i obnova unutar institucije, klera i laika Crkve. S vremenom je zahvatila većinu područja diljem Europe u kojima se budila i širila reformatorska struja. U istom se periodu, tijekom početka ranoga novoga vijeka, širila i u europskim zemljama gdje reformacija nije imala jačega učinka. Obuhvatila je mnogobrojne aspekte Rimokatoličke crkve pa tako i crkvene redove. Mnogobrojni su se redovi obnovili, a i nastao je jedan red koji je s vremenom postao jedan od stupova obnove – Družba Isusova. Osnovan je 1540. godine i od samog početka se svojim radom istaknuo na području školstva i obrazovanja, književnosti, diplomacije i na mnogim drugim. Svojim radom je ostavio traga diljem Europe pa tako i na prostoru hrvatskih povijesnih zemalja. Isusovci su otvarali škole u kojima je odgajan i obrazovan novi svećenički i intelektualni sloj u duhu katoličke obnove. Prvenstveno su djelovali u gradovima.
Između ostaloga, Isusovci u Zagreb dolaze 1606. a već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine. Na temelju stvorene infrastrukture isusovci organiziraju društvo i život koji i danas funkcionira na prostoru Republike Hrvatske. Kao rezultat svega, a i najvažniji aspekt, nastaje ljudstvo u obrazovnom, diplomatskom i u drugim sferama isusovačkog reda.
Između ostaloga su promicali i stilove u slikarstvu, književnosti i arhitekturi. Izgradili su prve urbane barokne komplekse u Varaždinu, Zagrebu i u drugim gradovima. Postigli su visoku kvalitetu angažiranjem vrsnih i poznatih graditelja kao što su A. Pozzo, Giacomo Briani, Serafino Fabrini i druge strane i domaće klesare i kipare poput F. Robba, I. Kommersteiner. Također su pozvali i vrsne slikare kao što su Anton Cebej i Gaetano Garcia. Što nisu uspjeli stvarati na prostoru hrvatskih zemalja naručivali su iz drugih krajeva. U prvom planu se to odnosi na crkveno posuđe i ruho velike vrijednosti.
Iz svega navedenoga možemo uočiti nekoliko temeljnih činjenica vezanih uz katolicizam, odnosno Katoličku Crkvu. Od samih ju početaka pogađaju mnogobrojne nedaće, usponi i padovi, ali ona i dalje postoji. Razvija se i stvara temelje društva i civilizacije čiji smo i mi članovi.
Više informacija možete pronaći o opisanoj tematici u:
Bilokapić, Ante. „Teološke razlike u nauku Katoličke i Evangeličke Crkve.“ Crkva u svijetu 1 ( 1984 ): 20-29.
Budak, Neven, Mario Strecha, Željko Krušelj. Habsburzi i Hrvati. Zagreb: Srednja Europa, 2003.
Franzen, August. Pregled povijesti Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1988.
Hrvatska enciklopedija „Isusovci.“
Hrvatska enciklopedija „Katolicizam.“
Luria, Keith P. „Catholicism.“ U: Encyclopedia of European Social History, sv. 5.
Patafta, Daniel. „ Protureformacija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.“ Podravina 4 ( 2005 ): 33-46.i
Izvor: narod.hr
