Pokušavam već danima pronaći tri-četiri uzastopne rečenice Andreja Plenkovića u kojima ni na koji način ne spominje EU. Uzaludno. Ukoliko mu se i dogodi da ‘veliko značenje’ ‘europske vrijednosti’ i tome slično propusti izgovoriti u dvije rečenice, možete biti sigurni kako ćete to sve naći u trećoj.

Ok, vjerujem kako je svakoj mislećoj osobi savršeno jasno da je EU ta koja je montirala Plenkovića na čelo HDZa, znajući da će isti bespogovorno provoditi sve njene naloge i promicati sve što mu se naredi da promiče. No, može li biti očitije? Da jedan odrastao, zreo čovjek, koji je predsjednik najveće hrvatske stranke a sada i hrvatski premijer sve više zaboravlja riječ Hrvatska, a sve više govori o EU, bez da ga je u stvari briga kako će to prihvatiti Hrvati?

To samo dokazuje kako je Plenković toliko siguran u to da će ga EU zaštiti u svakoj situaciji da uopće ne osjeća potrebu bar se pretvarati kako su mu hrvatski interesi bitni.

Ako samo malo zavirimo u obiteljski pedigre skoro svih političkih moćnika u našoj zemlji, teško da ćemo pronaći nekog tko nije komunistički potomak, ili sin ili kćer nekog udbaškog moćnika. Kod nas se jednostavno ne može na ni jednu, iole bitnu funkciju, ukoliko vam mama ili tata nisu bili članovi Komunističke partije.

Bio je Karamarko, ali koliko je potrajao na čelu države, pet mjeseci? S tim da nije mogao biti čak niti premijer nego je i to mjesto zauzeo netko drugi. Nekako sam sigurna, da je Karamarko bio sin komunističkog funkcionera umjesto stradalnika Bleburga, vjerojatno bi i dan danas sjedio na čelu HDZa. Al nije imao nikog u Partiji i to mu je u biti bio najveći krimen.

Kada se uzme u obzir da smo se protiv te iste partije ne baš tako davno borili i da je ta ista partija slala tenkove i avione na Hrvatsku, ispada kako s nama nešto gadno nije u redu. Jer, kakvi to ljudi već dva desetljeća kontinuirano dovode neprijatelje na vlast? S jedne strane abolirane četnike, s druge nelustrirane komuniste. Čisti mazohizam. Ili tako malo cijenimo krvlju stečenu slobodu da nam ona više i nije važna, pa se opet poslušno, poput bečkih konjušara, vraćamo u okrilje gospodara koji su nas pola stoljeća ubijali, zatvarali i progonili. Oni ili njihovi očevi, majke, djedovi i bake. Al ista vrsta.

No, što je svim tim ljudima zajedničko, osim želje da Hrvatska nestane?

Slijepa odanost EU, spremnost prihvaćanja ama baš svega što iz te EU dodje, naravno, u obliku direktiva, jer tko je vidio konjušare pitati što misle, oni su tu da rade što im se kaže.

Ovo bespogovorno, slijepo obožavanje EU i njihovih direktiva od strane komunističkih sinova i kćeri u biti je vrlo lako objasniti.

Oni su odgojeni u komunističkom mentalitetu, sa komunističkim vrijednostima i bili su privilegirani od časa svog rodjenja pa nadalje.

A domovina koja im je sve to omogućila nije se zvala Hrvatska, nego Jugoslavija.

Kada je šačica Hrvata uspjela dobiti rat protiv jugokomunističkih tenkova i aviona, suprotno svim očekivanjima, njihova se Jugoslavija raspala. I to nepovratno.

Ti su ljudi ostali bez jedine domovine koju su ikada imali i koju su ikada voljeli.

Lako za četnike, oni imaju svoju ‘otadžbinu’ Srbiju i uvijek će vući tamo, jer tamo i pripadaju.

Al kamo pripadaju svi ti komunistički potomci, koji uglavnom Hrvatsku mrze iz dna duše, a Jugoslavije im više nema?

Teško je živjeti bez korijena, bez domovine, bez nečega što osjećaš kao svoje.

Pa su tako krenuli uklopiti se u drugu domovinu, koja sigurno nije mrska im Hrvatska, nego upravo Europska unija.

I kao da se takmiče u tome tko će više i bolje puzati ispred te EU, tko će brže i spretnije obavljati naloge koje dobije, kako bi ih ‘mamica’ nakon toga potapšala po glavi i uputila im koju lijepu riječ.

Za njih je pravo svetogrdje usprotiviti se bilo čemu što EU hoće, jer je to odricanje poslušnosti novoj domovini. I oni će uvijek, ama baš uvijek, gurati sve europske interese ispred hrvatskih, jer Hrvatska nikada nije bila njihova, a EU ih možda prihvati.

Tako smo danas u apsurdnoj situaciji da smo svoju slobodu dragovoljno izručili, na milost i nemilost, ne samo EU, nego i najvećem dijelu ‘hrvatskih’ političara europske orijentacije, što mu u konačnici dodje na isto.

I evo nas ponovno u ulozi bečkih konjušara, samo što ćemo ovaj put izgleda proći još gore nego prije.

Čini se kao da smo državu bespovratno izgubili. Razorili su ju beskičmenjaci, dezerteri i kukavice, lopovi i pokvarenjaci, ali prvenstveno, komunisti i udbaši. Koji danas vladaju Hrvatskom kao EU namjesnici.

Ima li nade za našu zemlju, jako je teško reći u ovom trenutku, kada je desnica u stanju potpunog rasula, na čelu najveće stranke je EU poslušnik, a drugi se sprema zauzeti to isto mjesto na čelu stranke crvenih.

Pa se, nakon dvadeset godina bitaka koje su na kraju izgubljene, možemo vratiti na onu staru-

Država se samo mačem kroji….

Diana Majhen/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save