Pobačaj, migranti i naddržavna politika EU-a
Hrvatskim se medijskim prostorom u posljednje vrijeme pojavilo pitanje dopuštenosti, odnosno moralnosti pobačaja. Kao što priliči ljudima, napose Slavenima, svatko se osjeća kompetentnim o toj temi prozboriti, zagovarajući pravo majke na izbor, odnosno svetost života.
Ipak, ono što je, zapravo, gledano iz jedne šire perspektive, a to je europska perspektiva u koju spada i Hrvatska, pitanje dopuštenosti i možebitne (ne)zakonitosti pobačaja vezano je ne samo uz kršćansko učenje ili slobodu individualizma, već uz trenutnu migrantsku politiku Europske unije.
S jedne strane, europski su političari na čelu s Angelom Merkel javnosti zdušno objašnjavali i pojašnjavali kako su Europi migranti prijeko potrebni iz nekoliko razloga; prvo se spominjao nedostatak radne snage, potom se govorilo o demografskom propadanju Europe (tu Hrvatska prednjači), a naposljetku o mogućem urušavanjem mirovinskog sustava zbog prva dva navedena razloga: sve starijeg stanovništva i nedostatku radne snage.
Nitko od tih veleumnika i stručnjaka, mi bismo na čistom hrvatskom rekli – eksperata – nije pomislio da u 21. stoljeću ne može opstojati mirovinski sustav kojeg je osmislio Bismarc prije dvjesto godina, kao što ekonomsko učenje Adama Smitha nije prikladna za suvremeni kapitalizam, no pustimo to na stranu, jer, mali je broj onih koji o tomu mogu stručno besjediti. Možda se poveća kad dođu svi oni silni doktori znanosti iz bliskoistočnog područja.
S druge strane, militantni liberalizam, u velikoj većini zemalja, zagovara pobačaj, a gotovo svi pravni sustavi pobačaj dopuštaju. Ne ulazeći ovdje u opravdanost pobačaja, nekako se suludo čini da se autohtonim, domaćim Europljanima dopušta pobačaj, odnosno nerađanje djece (da ne posegnemo za grubljim i zornijim izrazom), a onda se prima milijune ne-Europljana pod izgovorom demografskog deficita. Tko je onda ovdje lud?
Pridošli migranti se sigurno ne će odlučivati na pobačaj, ma u kojoj se zemlji nalazili, dok će “vrli” Europljani iskorištavati svoju “slobodu izbora” i “tjelesni integritet” kako djecu – ne bi imali. Europska je unija naddržavna tvorevina, nastala iz prvenstveno trgovačkih i gospodarskih razloga. Ona ima svoja tijela, sudbenu, izvršnu i zakonodvanu vlast, dakle, Unija provodi neku vrst naddržavne politike, koju države članice moraju inkorporirati u svoj pravni sustav. Znajući ovo, čovjek mora zaključiti da se na europski političari nalaze u nekoj vrsti ludila ili bunila. Zašto? Jer demografske nedostatke nadoknađuju “uvozom” stranog i inokulturnog tkiva koje iz dana u dan pokazuje da ne funkcionira, a sve radi potrebe za novom radnom snagom. Čekaj malo! Zašto je jednostavno ne donese zakonski okvir kojim se zabranjuje pobačaj? Ako već potrebe većine nadilaze potrebe manjine, a to je pravilo aksiomske naravi s kojim se malo tko ne će složiti, i ako nemamo, na europskoj razini dovoljno djece, zašto se ne provodi pronatalitetna politika u koju spada i zabrana pobačaja, ako ništa, na neko vrijeme, dok se demografski problem ne riješi?
Iz svega toga ispada da niti je cilj nova radna snaga, ni zaštita mirovinskog sustava, ni “humanitarizam” ni spas europskih naroda, jer da je zaista tako, onda bi se k tomu težilo na, ako ništa, razuman i smislen način.
Čini se da je pitanje pobačaja samo još jedno od oruđa kojim se ispunjava medijski prostor, odnosno diže galama za vrijeme koje se bitne stvari odrade – i prešućuju.
Ali, kao i sva svjetovna pitanja, pitanje pobačaja je pravno vrlo lako urediti, ne obazirući se na galamu kršćana i galamu “liberala”. Samo je jedna žena, imena Marija, začela bez pomoći muškarca. Ona je iznimka, odnosno njezin sin Isus. Ostala, sva djeca svijeta, imaju tjelesnog oca i tjelesnu majku. Zašto se onda pobačaj ne dopusti, uz jedan uvjet – pisani pristanak oca? To se, ako ništa, čini pošteno i pravično…
Mila Marušić/hrsvijet.net
