Andrej u Zagrebu, Plenković u Sarajevu, Andrija u Mostaru
Ako se nešto već sad može reći za Plenkovića bez bitnijih rezervi, to je da se izražava nevjerojatno precizno. I da njegove poruke zadaju dosta glavobolje, kako onima koji su glasovali za njega i HDZ na zadnjim izborima očekujući konačno ozbiljniji iskorak Hrvatske u svakom pogledu, još i više onima koji su ga prigrlili na neviđeno, pokušavajući u sintagmi o „europejstvu“, „uljudnosti“, „dijalogu“, „uključivosti“ i zapravo naći isključivo svoje interese i sve to primjeniti kao ubitačna oružja protiv onih – drugačijih.
Jer oni su odavno prisvojili te sintagme na nekom buvljaku i kako bi „Novosti“ rekle – reže na svako približavanje. Ukratko, Plenkovićevo europejstvo, dijaloška kultura, uključivost, mogla bi se uporavo razbiti o glavu onima koji su godinama terorizirali Hrvatsku iza tih velikih riječi i proklamacije o – slobodi. Sve ukazuje da Plenković ne vidi te pojmove kao antife u Hrvatskoj, nego posve suprotno. A javno ih prigrlio?!
Koliko god njegovo inzistiranja na europejstsvu u nekim elementima izgledalo kao anacionalno, očito je po njegovim prvim političkim postupcima da on ne isključuje nacionalno iz europskoga, a potpuno je očito da se aktualni antifašizam u Hrvatskoj ne može pronaći ni u jednoj do sada objavljenoj politici. Ni na najudaljenijoj periferiji.
Počevši od poštivanja procedura, dijaloga, izvrsnosti, kompetencija, europskih demokratskih stečevina, ekonomskog liberalizma, do odnosa prema – prošlosti. Sve strašnija noćna mora od strašnije, za antife u Hrvatskoj.
U jednom nedavnom tekstu napisao sam da Plenković neće vratiti Hrvatsku kući ako se s ulica ne čuje urlikanje antifa. I, nije se tinta na tom tekstu ni osušila, a ono na Lekovića „pucalo“, „pililo“, „ubijalo“, „klalo“ što li već, Pupovac žrtvoslovno vrišti u Saboru, Staziću se pričinjava Bujanec, a tomu svemu daju obol prije njih Zoran Pusić spremajući vanjsko-političku banalnu stupicu Plenkoviću u Stocu. Podiže se Radnička fronta na molitelje, ukazuje se udruga Iskorak na televiziji, „Srpski privrednik“ ( što li srpski privrednik radi u Zagrebu i na hrvatskim jaslama?) organizira evociranje „zločinstva“ Katoličke crkve u Jasenovcu uz najjeftinije trubadure na tržištu, Kosanovića, Pilsela i Markovinu, a „Novosti“ hrvatski narod nazivaju psima eksplicitnom figurom o – lavežu.
Iznenađenje za nekoga?
Ma kakvi.
Omiljeni Andrej koga je tako nasilno da bi bilo iskreno „prigrilila“ antifa i njene medijske uzdanice i agitpropovci, da je to postalo degutantno i opasno kao gorilin zagrljaj, utoliko i nestvarno naravno, u nekoliko dana je pokazao da je sve samo ne svileni Andrej. Gotovo je u Zagrebu u dva tri dana postao što bi Hecegovci rekli – Andrija. Pa i Andrijetina.
Evo kako.
Prvo, pokazao je senzibilitet za vrhunsko upravljanje potencijalnim kriznim točkama, pri čemu nema nikakvih iluzija da je to usprkos javnoj ljubavi još uvijek nesigurni Most. Boži Petrovu, novome predsjedniku Sabora, koji je mostovski najavio velike promjene u radu Sabora, te vraćanje digniteta tome zakonodavnom državnom tijelu, dao je veliku satisfakciju dolaskom i podnošenjem izvješće o sastanku Europskog vijeća, na kojemu je sudjelovao. Plenković je stim uistinu Sabor učinio javno bitnim. S druge strane, oslobodio je i sebi vrhunsku pozornicu, na kojoj je ovaj put kao lider, predsjednik Vlade i gospodar ceremonjie, promovirao svoje politike i poglede na čitav niz pitanja.
Izuzetno je pametno upravo vanjsku politiku kandidirati za svoj prvi dugotrajni i detaljni istup pred saborskim zastupnicima, pogotovo pred oporbom. Jer, Plenković se na tom području snalazi kao riba u vodi, toliko nadmoćno da je bilo smiješno gledati njegovu konkurenciju. A sve u izravnom televizijskom prijenosu. To je najbolje osjetio Klisović, uvjerljivo najkompetentniji diplomat, pa i političar u oporbi, kojemu je na kraju rezimea, na njegov pokušaj poentiranja Plenkovićeve demonstarcije nadmoći u Saboru primjedbom da mu je drago zbog „kontinuiteta naše vanjske politike“, na što je Plenković reagirao mirno i snažno – ne, nema kontinuiteta.
Ako tom Plenkovićevom nastupu dodamo javno briljiranje Zdravka Marića u promociji porezne reforme, koje se promotivno vješto nije preklapalo, dojam o relevantnoj moći Vlade i njenim namjerama potpuno je prekrio hrvatski javni prostor.
Plenković je istoga dana na sjednici Vlade pred televizijskim kamerama otklonio još jednu otvorenu dvojbu, ponajviše nastalu dovođenjem Nine Obuljen na mjesto ministrice umjesto karizmatičnog Zlatka Hasanbegovća, koji je postao simbol otpora hrvatskoga naroda profašističkoj antifašizaciji društva. Plenković je riječima: „To znači da će Vlada, između ostalog, uložiti napor za uspostavu najprimjerenijeg intsitucionalnog i pravnog modela za istraživanje skrivenih masovnih grobnica, stvoriti zakonsku pretpostavku koja će istraživačima učiniti dostupnom cjelokupnu arhivsku građu, a žrtve će napokon dobiti pravo na grob i spomen i postati dio pomirenog kolektvnog nacionalnog pamćenja“, uzdrmao antifa poredak.
Suočavanje s prošlošću, revizija komunističko-jugoslavenskih dogmi i krivotvorina, rasvijetljavanje, a neki to zovu i lustracijom službeno su na prvoj sjednici Vlade najavljeni kao državna politika.
Nakon toga je u Mariboru na komemoraciji posmrtnim ostatcima žrtava komunisitčkog terora rekao: „To su zločini komunističkog režima i mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih sustava. Tome želimo pristupiti sustavno, institucionalno i pravno, s jednom distancom pomoći u utvrđivanju istine, jer bez istine nema prave pomirbe u društvu“. Naglasio je i da je kao zastupnik u Europskom parlamentu, bio potpredsjednik skupine koja se bavila pomirbom europske povjesti.
Valja izdvojiti potpupunu podudarnost njegovih riječi s izjavom Hrvatske biskupske konferencije.
O Plenkovićevim stavovima i porukama se može i pogotovo zbog funkcije koju obnaša, mora raspravljati, oštro ih kritizirati i osporavati, ali ne može se ni u ludilu reći da – nema petlje.
Jer, iako sam izrazito bio protiv izbora Nine Obuljen, ne toliko zbog eventulano opravdanih primjedbi o njenoj odgovornosti u HAVC-u za neke konkretne postupke, čak ni ne toliko zbog eklatantne svinjarije tadašnjega ministarstva o Praljkovim „brošurama“, nego zbog očekivanog principa političke odgovornosti, koju sam očekivao na najvišoj mogućoj razini upravo od Plenkovića, ne može se ne reći da je u takvim okolnostima trebalo imati petlje pa upravo Obuljen predpostaviti Zlatku Hasanbegoviću. Pogotovo ako se Obuljen gleda u kontekstu ljudi oko upravnog odbora „Centra za demokraciju Miko Tripalo“, koji niti je simbolički, niti po utemeljtiteljima, niti po aktualnom vodstvu išta drugo, nego centar za izrugivanje – demokraciji. Kome demokratski i nacionalnoemancipacijski zvuče imena Radman, Flego, Visković? Koliko god to izgledalo, pa i bilo neprihvatljivo, Plenković je s tim potezom nasuprot pretežitoj i to golemoj volji svoje izborne većine odlučio drugačije i svu odgovornost bez oklijevanje faktički preuzeo na – sebe. Iza toga postupka nema vrdanja, Nina Obuljen je – esencijalno Plenković i sva što uradi ide njemu izravno na račun. A duh Hasanbegovića bdije iznad svega, jači ukoliko je udaljeniji od tokova odlučivanja.
Nakon općeg oduševljenja na antifa spektru, sad i ta Plenkovićeva Nina Obuljen jasno i glasno kaže da će nastaviti razvoj projekta novoga zakona o arhivima, da će se morati donijeti bitno drugačiji standardi raspodjele sredstava alternativnim medijima, da će se morati usvojiti posve drugačije procedure, te da je, što je najstrašnije – Domovinski rat temelj suvremene hrvatske države.
Ja vjerujem da su to antife istoga trenutka povezali sa Zlatkom Hasanbegovićem, misleći da se njegov „nečastivi“ nekako uz poljubac i cvijeće zavukao u duh Nine Obuljen.
Zatim Stier na prvi pogled nespretno najavljuje prioritete vanjske politike, pa objavljuje vodeću ulogu Hrvatske u europeizaciji država jugistočne Europe, pri čemu naglašava hrvatsku zadaću europeizacije Srbije. Iskreno, da je na Stierovu mjesto bio recimo Milijan Brkić, to bi imalo nekakvog pokrića, jer bi ljudi lako zamislili Brkića na tenku kako na čelu kolone juri prema Srbiji. A u toj viziji Stier eventualno baca cvijeće pored ceste.
S obzirom da Stier, Plenković, a pogotovo predsjednica Republike, koji zajedno odlučuju o „europeizaciji“ Srbije, ne izgledaju ratnički, a Brkić nema nadležnost nad tenkovima, realno je bilo Stieru postaviti pitanje – a zašto Europska Unije nije za to zadužila Rumunjsku ili Bugarsku, zašto Hrvatska? I, tko će to platiti, jer sa Srbijom nema ničega bez peneza.
Odgovor stiže iz Sarajeva.
Plenković govori o europeizaciji prostora jugoistoka Europe, jasno podcrtava da je Srbija dužna preuzeti odgovornost za otvorena pitanja iz neposredne prošlosti na europskom putu, te naglašava, potpuno sukladno javnim politikama predsjednice Republike – nužnost nadogradnje ili promjena Daytonskog ustava BiH. Svatko tko bar površno prati događaje u BiH ili ponešto zna o političkim stavovima Srbije o pitanjima u BiH, zna da je svako spominjanje Daytonskog sporazuma u Republici Srpskoj i Srbiji – svetogrđe.
Zanimljiv je jedan detalj iz Sarajeva, koji ukazuje na način istupanja Andreja Plenkovića.
Novinari pitaju Plenkovića koji se nije ustručavao podvući presudnu ulogu Hrvatske u svim procesima u Bosni i Hercegovini, jer o tome se radi kad je „europeizacija“ u pitanju, nije li to miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine?
Evo što Plenković odgovara: „Takve prosudbe su temeljene na prevladanim konceptima iz 19. i 20. stoljeća jer su se stvari od tada značajno promijenile a međusobna povezanost država postala je činjenicom“.
U prijevodu – naravno da se miješamo, jer imamo strateški interes i potpunu legitimnost i legalnost kad je to u pitanju, jer smo odgovorni za interese svoga naroda. Da je to tako, najbolje potvrđuje oštra kritika ponašanja BH tužiteljstva i vlasti zbog podizanja optužnica i pokušaja zlouporabe kako Plenković kaže „ neutemeljene“ prvostupanjske kvalifikacije suda u Haagu o – zločinačkom pothvatu hrvatske državne politike.
Je li ovo dakle neki do sada nepoznati Plenković, koji se samo u nekoliko dana iz „svilenog“ karijernog dečka iz briselskih hodnika prometnuo u političkog lidera toliko potrebnog Hrvatskoj?
Može mu se svašta pokušati prigovarati, ali neodgovornost ne može. Taj čovjek je dugo osmišljavani karijerni projekt, to je njegov izbor, ima vrhunski potencijal, stečene navike i status u širim izavnhrvatskim okvirima, da bi se u ovim životnim godinama kockao s tim stečevinama. On to ni ne zna raditi, jer nije improvizator. Postaje sve očitije da je, kako je sam rekao u jednome trenutku u Saboru, puno toga radio s predumišljajem i s jasnom vizijom o tome što i kako hoće.
Plenković nije lider ad hoc, niti kvartovski vođa, koji ovisno o trenutnoj situaciji štiti svoju ulicu, kao Milanović koji je liderski odjurio u Mostar za vrijeme bošnjačkog proljeća, ali nakon toga i prije toga nije imao sustava koji će spriječiti da slična proljeća ugrožavaju hrvastke interese. Plenković će pokušati napraviti sustav da spriječi nerede u svojoj ulici.
Takav Plenković nikad, baš nikada ne bi izrekao poruke o suočavanju s prošlošću i ulogom države u tome, nikada ne bi išao u opasni sukob s golemom većinom hrvatskog naroda, lako za HDZ, radi Hasanbegovića i pogotovo radi obične sklonosti Nini Obuljen, da se ne radi o smišljenom činu i odluci da na drugi način zapravo ostvari – političke ciljeve Zlatka Hasanbegovića na mjestu ministra kulture. Možda je prerano za ovakvu kvalifikaciju, ali Plenkovićeve poruke nedvojbeno ukazuju na to.
Takav Plenković nikada u Sarajevu, pred tisućama svijetskih diplomatskih obavještajaca, koji bilježe svaku riječ, ne bi podvukao obavezu Srbije da na europskom putu mora prethodno riješiti naslijeđe nedavne prošlosti, ili ne bi rekao da federalizaciju Bosne i Hrecegovine vidi na cijelome području – BiH.
Nikada takav Plenković ne bi poslao eksplicitnu poruku Hrvatima u BiH kao sinoć u Mostaru riječima :“ Odlučan sam kao predsjednik Vlade pomoći na najkonstruktivniji mogući način koheziju zemlje i njezin europski put i biti jamstvo ravnopravnosti Hrvata u BiH“.
Ta uloga Hrvatske stoji u Daytonskom ustavu, Hrvatska jest kao supotpisnica jamac, jer to je zapravo smisao svjedočenja, ali nakon Tuđmana, većina hrvatskih političara bježala je kao vrag od tamjana od riječi jamac, pri čemu su se koristile floskule o jednakopravnosti i konstitutivnosti bez ikakve političke volje i sadržaja. Jamčiti je politika.
Nije to bezimeno i nemjerljivo – zalaganje. Zalagati se može na milijun simboličkih načina, sve redmom nimalo efektivnim, ali jamčiti se može samo na jedan jedini način- ostvariti ravnopravnost!
Plenković ne improvizira, neće izazvati spornom izjavom međunarodnu zajednicu, on ima uporište za svaku riječ koju je izgovorio.
Ukratko, ne pamtim da je netko u samo tjedan dana od dolaska na vlast uzdrmao toliko po dubini kompletan, ne samo unutarnji hrvatski, nego i širi, međunarodni diskurs u političkom, vrijednosnom i svakom drugom smislu.
Što to u ovome trenutku znači za hrvatski narod?
Znači golemu relaksaciju i formiranje jedne razumne nade, da nije sve onako kako izgleda, pogotovo ne onako kako je izgledalo. Opasno bi bilo sad, na temelju ovih izjava i jasnih poruka čovjeka koji ne griješi u takvim izjavama, stvarati klimu euforije, jednako kako je opasna bila u jednome trenutku klima defetizma zbog čitavoga niza realno spornih i izrazito iritantnih kadrovskih odluka.
Početak divljanja antifa, počevši od otvorenoga antihrvastkoga antifovanja u Stocu, lidera antifa scene u zemlji, zatim Pupovčeve vratolomije i provokacije usprkos službenom zagrljaju s Plenkovićem, zatim „atentat“ na Lekovića objavljen u Srbiji, te vrlo vjerojatni pokušaj guranja Višnjića, certificiranoga agenta Republie Srpske Krajine u Zagrebu tijekom rata, u ministarstvo kulture, samo su pokušaji destabilizacije Plenkovića i politike koju se neće tako lako moći cinkariti Europom, kako se radilo prema Hasanbegoviću ili Karamraku ranije.
Pupovac i antife slute da je „ljubavni zagrljaj“ Andreja Plenkovića, zapravo zagrljaj – nepoznatog Andrije. A to je teren na kome oni zamiru.
Marko Ljubić/narod.hr
