HODAK: Istoričar Markovina ostao bez vazduha
Dobronamjerna i poštena medijska piskarala danima šalju dimne signale. Poruke su dramatične. Čitajući ih krv se čovjeku ledi u žilama. Napadi snaga sirijskog režima Bashara-al-Assada na Alep, koji pomalo podsjeća na Staljingradsku bitku, čista je kamilica prema napadima udružene “demokratske“ ljevice na “očajnički pokušaj desnice da se zaustavi modernizacija (!?) HDZ-a.“
U maskirnim uniformama JNA Jelena Lovrić, Robert Bajruši, Dragec, Carlos Zvonimir Pilsel i Dragan Markovina danima dobronamjerno upozoravaju kako dolaskom Plenkija u Banske dvore još nije gotovo. Barem ne sve. Dogodilo se iznenada kao potres na Haitima, ali tlo se još trese dok Plenki ne izbori pobjedu nad svim ”desničarima”. Uvijek oprezni i suzdržani Nenad Stazić, zbog opće opasnosti, zatražio je stanku u radu Sabora upravo u trenutku kad je Ivan Pernar predložio da zastupnici, koji žele poslati vojsku na granicu s Rusijom, sami uzmu oružje i odu na granicu. To bi bila prava sreća za Putina. Da Stazić nije zatražio spasonosnu stanku teško da bi se Rusija izvukla.
Potom je Nenad glasom, koji je podrhtavao od dramatičnosti, dao svima na znanje kako je na omiljenog i nekonfliktnog ”Predsjednika HND-a bio pokušaj atentata”. Vijest koja bi uzdrmala i nekadašnju radio Tiranu i radio Erevan. “Atentatori“, možda oni isti koji su dosta davno podmetnuli eksploziv pred Židovsku općinu u Zagrebu, pa kasnije crtali svastiku na Poljudu, pogodili su trenutak. Već je počela masovna histerija sa Hudom jamom. Došao je tamo ne samo državni vrh Slovenije već i Hrvatske. Tri tisuće živih ljudi su komunisti zazidali u Hudoj jami jer ipak svaka sloboda zahtjeva žrtve. Koliko je kubika armiranog betona ”narodna vlast” spiskala na taj grandiozni građevinski poduhvat. Kako bi se zavedena i zgranuta javnost rasteretila pobrinuli su se ustaše, fašisti i ognjištari gnjusnim atentatom na našeg druga Leku. Sad se već zna, atentat je pokušan nožem za janjetinu kojim su prerezani, hrvatskim književnim jezikom rečeno, ”šarafi” na kotačima auta kojim je Leko jedrio u “otažbinu“. “Banda“ je odvrnula kotače na već mitskom autu, prerezala šarafe na pola, kao janjeću plećku, te vratila kotače na svoja mjesta tako da je Saša odvezao oko 300 km s takvim “veselim“ kotačima. I ja sam davno imao takav auto pa sam ga jedva prodao. Diglo se sve što je progresivno, slobodoumno i što doprinosi pozitivnim kretanjima u svijetu. Indikativno je da je takav gnjusan čin zlonamjerno izveden baš sad kad se naš velikan Stipe Mesić spremao na put u Sarajevo gdje će mu elitni Balkanski klub predati orden ”svjetskog heroja mira”. Što god to značilo?! Inače ta se svjetski nepoznata nagrada dijeli “pojedincima koji su svojim aktivnostima doprinijeli pozitivnim kretanjima u svijetu. Umjesto da euforično slavimo još jedan veliki orden u maloj Hrvatskoj mi se moramo zgražavati zbog nekvalitetnih šarafa koji se prerežu kao švicarsku sir običnom čakijom.
Mirnom i pastoralnom Lijepom našom slobodoumni i ponosni digoše svoj glas. Ovo je prelilo čašu strpljenja naših voljenih antifa. Kad je Stazić još argumentirano izveo sve dokaze optuživši za “to“ Bujanca i ustaše, naveo je kako je do sada zabilježeno već “devedeset prijetnji i takvih pokušaja“ javio se cvijet slobodarske Hrvatske Saša Kosanović, Dragan Markovima i plastična ruža Drago, Carlos Zvonimir Pilsel kojem je sada stvarno prekipjelo pa je smrknuto poručio da će se, u slučaju desne oružane pobune u Hrvatskoj, s druge strane nalaziti on i pucati po Hrvatima. Za svaki slučaj je nadodao kako će pripucati zajedno s vojskom i policijom RH te NATO snagama. To bi zaista bila urnebesna komedija. Dragec u jednoj ruci drži kalašnjikov, a u drugoj Molotovljev koktel te zajedno sa 4. splitskom gardijskom brigadom i NATO snagama, svi pojačani s HOS-om, šibaju po desnim pučistima koji napadaju ”naše” šarafima s Lekovićevog auta. Za to vrijeme bi ustaše i ognjištari, uz dirigentsku palicu Porfirija Perića, ponosno gledajući smrti u oči pjevali “Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi. S Dinare svanuće sloboda, doneće je Momčilo vojvoda“. Uz ovaj tako lijepo zamišljeni scenarij još nas i SOA dezinformira kako u “Hrvatskoj jača četnički pokret”.
Oglasilo se glasilo Srpskog privrednog društva “Privrednik“ sa zaključkom: ”Budući da je od domaćih i europskih vladajućih klasa (te njihovih krovnih institucija) iluzorno očekivati borbu protiv rastuće fašizacije, ostaje nam upravo da se ugledamo na revolucionarno vodstvo i borce NOB-a koji su digli odlučan ustanak…“ E, što bi moglo biti novih Hudih jama ako bi se “privrednici“ opet uspjeli naći na starom poslu.
Robi Bajruši u Jutarnjem piše: “Hrvatska na udaru nove konzervativne ofenzive?“ ”Može li HDZ-ova desnica srušiti Plenkovića?” pita se Večernjak. Klasić, Jakovina i Markovina jedva udišu. Markovina nema vazduha. Gledam na You Tubu izjavu “hrvatskog“ istoričara Markovine koji kaže: “Ja sam najžešći Jugoslaven, a Hrvatska mi ništa ne predstavlja…“ Vodeći političar u RH Milorad Pupovac sastavlja bilten SNV-a pod naslovom “Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.g.“. To je zapravo popis nepoćudnih Hrvata. Kako nisam odmah na popisu našao i moju malenkost jako sam bio uvrijeđen. No, uskoro sam naletio i na svoje ime što me je umirilo. O Jeleni Lovrić, Vesni Teršelič, Vedrani Rudan, Branimiru Pofuku, Goranu Gerovcu i sličnim antifama bolje ne trošiti tintu i papir.
Novi je “Nacional“ sličan “Globusu“ kao jaje jajetu, ili točnije kao mućak mućku.
Zanimljiv je fenomen Hude jame. Na javnoj sjednici Hrvatskog etičkog sudišta pred prepunom dvoranom Lisinski prvi je puta u RH bio prikazan film Romana Ljeljaka o tom monstruoznom partizanskom stratištu. Sljedeći dan ni jedan jedini pisani ili TV medij nije o tome napisao ni slovca. Pala je ideja da priopćenje o tom mega-zločinu objavimo u formi plaćenog oglasa u Jutranjem listu. Skupili smo 100.000 kn i ja sam to predložio upravi Jutarnjeg. Prvo su spremno prihvatili iznos od 100.000 kn., ali kad smo drugi dan poslali tekst, rečeno nam je da od te transakcije nema ništa jer je redakcija ultimativno odbila objaviti sadržaj o zločinima u tom slovenskom rudniku. Sada, kad je sve ipak izašlo na vidjelo i kad nemaju više kamo, pa i nakon što je prvoj komemoraciji sudjelovao Predsjednik Slovenije, a na drugoj i Hrvatski državni vrh, Jurica Koerbler donosi opširno izvješće o “neželjenom djetetu“ koje pokazuje koliko je Stipe Mesić u pravu kad lupeta kako je “Tito najveći sin hrvatskog naroda“. Na kraju tog neizmjerno tužnog filma prikazana je depeša u kojoj izvršitelj obavještava “najvećeg sina hrvatskog naroda“ da je zadatak izvršen, s obaveznim ”smrt fašizmu – sloboda narodu”. Toliko o dvoličnoj uređivačkoj politici Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne, Novog lista…Ono što su odbili objaviti za 100.000 kn sada objavljuju besplatno. Tipična novinarska arogancija.
Kad se sjetim stare latinske “nomen est omen“ odmah se sjetim Branimira Pofuka. Hrabri antifa Branimir odjednom je osjetio zavijanje svoje antifašističke savjesti i krenuo u obračun sa Slobodanom Novakom i to nakon što je još jednom provjerio da je književni klasik mrtav. Sabranim djelima Slobodana Novaka nije dorastao, ali njegove “Protimbe“ i danas su crvena krpa raznim Pavičićima i Pofucima. Novakova biografija je jasna. Kao i Tuđmanova. Obojica su bili partizani i komunisti koji su kasnije progledali. Pofuk ima problema s jugonostalgičarskom mrenom za koju nema adekvatnog lijeka. Preporučam očnu kliniku Stepinac. Možda i Brane ipak jednom progleda. Pazite! Novak, partizan i komunista, napisao je pjesmu u kojem glorificira Tita. Zamislite tko ga sad denuncira – Pofuk i Jurica Pavičić koji ga naziva kretenom. Antife polude kad netko skine s Tomićeve glave njegov znojem natopljeni šešir, ali kad Novaka nazovu ti isti ljevičari ”kretenom” onda nikome ništa. Čini im se da je to pokušaj ubojstva ravan ovom Lekovićevom. Ali čkome iliti muče kad njihova književna ”crvena zvijezda” u subotnjem Jutarnjem, pišući o Hudoj jami i “nesretnim vojnicima poražene vojske” (riječ je zapravo o stotinama žena, djevojaka i djece, a ne o poraženoj vojsci!!!) pokazuje visokokvalificirani primitivizam. “Zamislite koja bi to smijurija bila da je o gnjilim truplima iz Hude jame Ratko Cvetinić napisao štogod šaljivo…“ O Hebrangovom ocu, kojeg su Tomićevi podoficiri JNA likvidirali bez istrage i suđenja, a kasnije pokazali književni talent ravan Tomićevom kad su uspjeli su sklepati knjigu u kojoj su “dokazali“ da se je stariji Hebrang objesio u ćeliji o radijator. Radijator koji je bio visok pola metra. Tomić, duhovito inspiriran što ga je “proslavilo“ u Češkoj, Hebrangovog oca titulira “poštovani gospon tatek“. Crknuo sam od smijeha. Imamo svjetski raritet. Humoristu koji je odmah nakon rođenja uspješno operiran od humora.
S druge strane, Miljenko Jergović nije humorista. Da je Tomić nazvao Tuđmana “lešinom sa Mirogoja“ on bi crknuo od smijeha. Jergović nije. To je samo bila usporedba Tuđmana sa “trodimenzionalnim“ Dražom Mihajlovićem. Naravno na štetu Tuđmana. Što mislim o Jergoviću i njegovom svjetonazorom već sam davno dao na znanje. Ali kad apstrahiram Jergovića jugonostalgičara, ostaje Jergović publicista. Jergović koji trenutno iz dana u dan u Jutarnjem objavljuje esej “Imaginarni prijatelj“. To je toliko kvalitetno i edukativno da je bez ikakve konkurencije u hrvatskim tiskanim medijima. Njegov Edip, Sizif itd. postaju sjajnim stilom dostupni svima, objašnjivi i Anti Tomiću i Dragi Pilselu. Bojim se samo da taj prosvjetiteljski poduhvat Miljenka Jergovića na kraju ne postane “Sizifov posao“. Sam Jergović citira Camusa, koji u svom filozofskom eseju piše da je ključni moment u Siziffovom poslu onaj kad on polazi za kamenom koji se otkotrljao u dolinu. U tom trenutku se jasno vidi smisao Sizifova posla. A to je ujedno conditio sine qua non hrvatske borbe protiv jugonostalgičarskog utega koji nam je protuhrvatska ljevica još dvije tisućite godine zavezala za noge. Borba koja se protiv tog anacionalnog utega vodi na ovaj način itekako sliči Sizifovu poslu.
Diljem Hrvatske izbila je velika epidemija reklamiranja sredstava protiv gripe.
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
