Walter W. Safar: ŽIVOT JE DIVAN
U Rijeci od 138 000 birača izašlo na birališta 30 000 birača, tako kaže izvješće izbornog povjerenstva. Ništa drugačija slika mizernog odaziva birača nije niti u drugim gradovima i gradićima. Ukratko, porazna statistika nadvila se nad glave upravo onih koji podižu šampanj u znak “slavlja”, političke elite.
{jathumbnail off}Nažalost, čovjeku zdrava razuma i srca se može učiniti da je čak i taj šampanj glasniji od one tihe većine koja je po tko zna koji puta bojkotirala izbore. Zašto su bojkotirali?…To je izgleda tajna koji nitko živ nikada ne će moći odgonetnuti, pa čak niti oni koji su šutljiviji od onog šumećeg i zavodljivog šampanja u rukama novo-starih vladara.Eto, ljudi imaju priliku na izborima izabrati časne i poštene nove političare ali im to izgleda ne pada niti na kraj pameti.Valjda je lakše sjediti u hladu te iz svojeg nevidljivog svijeta promatrati kako život prolazi pokraj njih kao da se nalaze u parteru nekog kazališta,tko zna, valjda je i tako nastala ona sablasna uzrečica da su političari glumci prvog reda a obični ljudi samo statisti,u najgorem slučaju samo puki promatrači,gledatelji.
Ti ljudi, koji bojkotiraju izbore, morali bi znati da nisu time bojkotirali demokraciju već vlastite živote,dobili su ulaznicu i zgužvali je bacivši je prezirno u smeće niti ne pogledavši predstavu,reći će kronični cinik.Ali u ovoj tužnoj priči radi se o mnogo goroj melodrami.
Pokušajmo laički izračunati, da je u Rijeci izašlo na izbore 67000 birača, dakle 50%, neka treća opcija bi glatko pobijedila u prvom krugu. Ovako isti gradonačelnik iste partije ostaje na vlasti još četri godine, što nam daje za pomisliti kako će u budućih stotinu godina ova tiha većina gledati isti film ili ti istu melodramu. Po tome ispada da izbori uopće nisu niti potrebni, slava diktaturi, kliču djeca dikature. A tko odjeva tu djecu diktature, tko su njihovi krojači, pa upravo oni koji će najviše galamati slijedećih četri godine da im je za sve kriv sustav, političari, Amerikanci, Kinezi, Europejci, masoni, i tko zna koga se još sjete na ovom svijetu. Upravo ti koji najviše galame u svojim malenim nevidljivim svjetovima, daleko od mjesta gdje moraju biti glasni, krivci su za bešćudni sustav koji sve bahatije gazi ulicama ove divne zemlje Hrvatske.
Sakriveni u oblacima dima i alkoholne pare oni galame u gostionicama,oni galame u svojim malenim stanovima i sobicama na one koji su najmanje krivi, ali kada treba izaći na ulice ili izbore nigdje ih nema,i tko je onda u toj melodrami najveći krivac?Oni će malodušno odmahnuti rukom govoreći kako se tu ništa ne može više promjeniti jer eto oni, – bezosjećajni i pohlepni tajkuni, političari, poltroni-vladaju svim institucijama u sustavu, i da nemaju za koga glasati jer svi su političari isti, samo se mjenjaju na vlasti .
Kao prvo, sustav ne čine svemirske čestice, već svaki čovjek kao slobodni pojedinac, a slobodan si onoliko koliko želiš biti slobodan, sve drugo su izgovori malodušnih. Ako u jednoj Siriji student izlazi pred tenk i traži više pravde i slobode znajući da će ga taj tenk pregaziti, onda se zapitajmo zašto su u slobodnoj Hrvatskoj studenti tako malodušni i kukavno šutljivi, samo se glasaju kada trebaju mjenjati menu u menzi. Što reći za HAZU, akademici su se ugnijezdili u tom hramu znanosti i umjetnosti kao crvi u orahovoj ljusci, jedino kad ih se čuje je graktanje na taštine što oko njih lebde poput neke alkoholne pare zalutalog duha velikog boema i pjesnika
…Neka nitko ne misli da ovaj pjesnik ne cijeni starost, svi koji čitaju moju poeziju i prozu znaju da su moji glavni likovi upravo stari mudraci, ali ne ovi starci akademici koji se samovoljno zatvariše u hladne odaje zdanja od kojih napraviše svetišta za svoje taštine umjesto svratišta mudrosti. Što reći za umjetnike, novinare, ekonomiste, filozofe, i ostalu elitu koja se dragovoljno pretvorila u statiste, i što na kraju reći o svima onima koji to šutke promatraju kao da se njih to ne tiče? Svaki čovjek kao slobodni pojedinac čini sustav boljim, a što se tiče političara, slažem se da su svi ovi dosadašnji i sadašnji političari zakazali, umjesto da stvaraju vrijednosti za opće dobro oni stvaraju materijlna dobra samo za sebe i svoje obitelji, njih prati sablasni eho prevarenih parničara, provizije ubijaju vizije.
Ali to nije izgovor za bojkotiranja izbora! Još prije godinu dana napisah da je odgovornost na svakom mislećem pojedincu, studentu, umjetniku, akdameku, folozofu, ekonomisti, radniku….,upotrijebiti svu svoju pozitivnu energiju za stvaranja vrijednosti za opće dobro zajednica, i to tako da se udruže u internetske društvene mreže (facebook, google, Twiter, Linkedin…) i pokažu svojim susjedima, prijateljima, znancima,kolegama, svim ljudima dobre volje, da postoje pošteni i časni ljudi koji mogu stvarati vrijednosti za opće dobro,da takvi ljudi budu alternativa ovoj političkoj eliti.
Zašto ljudi u ovoj malenoj divnoj zemlji čekaju da svi drugi umjesto njih obavi posao; e to je pitanje za milijun dolara. Postoji svijetli primjeri u Hrvatskoj, poput onog mladjahnog nezavisnog kandidata iz Metkovića koji je postao gradonačelnikom i srušio neretvanskog Nerona, zar to nije divan primjer kako je moćna demokracija i kako se mogu rušiti mnogi Neroni u ovoj malenoj zemlji. Ljudi u Metkoviću slavili su a u očima im se mogao vidjeti onaj sjaj koji nagovještava bolje sutra, sjaj koji je putovao cestom snova i stigao do svog cilja. To je poruka onoj tihoj većini koja bojkotira izbore, da bi mogao stići do cilja prvo moraš imati snove. Da završim divnom porukom mog brata po peru, Charlesa Dickensa, život je jedinstven i divan, ako ti je loš ti ga napravi boljim.
Walter William Safar
OKLADA ŽIVOTA
Što da ti kažem živote?…
Htio bih se hvaliti velikim djelima,
Ali u mene ima samo velike gorčine!…
Možda je to za tebe živote veliko djelo,
Ali za svijet je gorčina samo loš začin,
Kojeg možeš naći u svim javnim kuhinjam svijeta.
Kada u zvijezdanim noćima ,
Stanem ispod nebeske kupole,
Kao prevareni sanjar,
I nepovjerljivo pogledam u nebo,
Maštajući o zvijezdi,
Koju sam u djetinjstvu svojatao kao svoju zvijezdu,
Oko mene pauci isprepliću svijetle niti,
Da u paučinu uhvate malu nadu,
Što tako nestrpljivo, poput male muhe,
Oblijeće oko mene;
Kat ti kažem živote da sam odavno zaglibio u blatu,
Iz kojeg me svojim bratskim sitnim rukama,
Bezuspješno pokušava dignuti ona mala nada,
Ti ćeš i dalje gurati me naprijed,
Kao neki neizlječivi kladioničar,
Koji se sa smrću kladi na mene,
I nećeš stati kockati se,
Sve dok ne opelješiš i gorčinu strašnu,
Što sad ziheraški ulaže posljedni žeton na kralja pik,
Valjda misleć da je smrt siguran dobitak.
Možda bih ti i zamjerio živote,
Što si kockar do zadnjeg daha,
Da i mene nisi zarazio!
Da, sudbo grlata,
Vrijeme je da se podignem na onaj isti gologlavi kamen,
Kojeg sam u djetinjstvu koristio za velike govore,
Dolinama, planinama, vjetrovima, zvijezdama i snovima;
Podignuti se iz blata na svoj oltar časti posve čist!…
Bez trunke blata!…
Pogledati naprijed!…
Dokazati svojoj maloj nadi,
I svom životu, da se nije uzalud kladio na mene!
©Walter William Safar
