“Žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah,
a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah,
pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija,
kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj».

(Franjo Rački; «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.)

DOKLE HAZU SANU-TALAC ?

{jathumbnail off}0. U izjavi, koju nekidan potpisuje Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), uz ino, stoji da “ u nastajanju Hrvatske države nije postojao zajednički zločinački pothvat ni ideja koja bi uključivala postupanja koja nisu u skladu s međunarodnim pravnim poretkom”. S tim u svezi, komentirajući nepravomoćnu presudu šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, predsjedništvo primjećuje da je ona “primljena s velikim iznenađenjem i zabrinutošću”.

Međutim, osnažena po crti velikosrpske ideologije, što je oblikovana SANU memororandumistikom, spomenuta je presuda posve “logična” ter ne bi trebala predstavljati nikakvo iznenađenje, ponajmanje za naš nacionalni panteon (HAZU). O čemu se radi?

1. Naime, iako dobijen “mačem i križem” hrvatskih branitelja, Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat – HOOR (1990.-1995.) i, s tim u svezi, ostvarena samostalna država Hrvatska nije (o)branjena “perom i knjigom” institucionalizirane akademske elite, u prvom redu HAZU-a. Naime, obvezatna jugomasonsko-boljševičkim standardima (v. tablicu), sa svojim “istočnim grijehom” (v. moto), HAZU to ne želi i ne može. Pače, nije teško zaključiti, HAZU je očigledan talac SANU-a, koji je bitnije u funkciji međunarodne geopolitike na ovim trusnim balkanskim prostorima. Zapravo, od stvaranje moderne hrvatske nacije, svojim dvostrukim kolosjekom identifikacije – “Bi-li ka Slavstvu ili k Hervatstvu” (A. Starčević, 1867.) – Hrvatska je talac velikosrpske ideologije, njezina ekspanzionizma kojim je dramatično i krvavo obilježeno proteklo “stoljeće smrti”.

2. U svemu tome, pored spomenutih geopolitičkih interesa velesila, nikada ne treba zaboraviti, da je „balkansku sudbinu“, nedoraslu povijesnim izazovima, iza leđa naroda namrijela hrvatska duhovna, intelektualna i politička elita. S tim u svezi, u jednoj se sjajnoj raščlambi jetko zbori: «Jedanput smo se za volju tzv. viših zajednica, južnoslavenskih i panslavenskih, odrekli svojih neposrednih ciljeva te izgubili priliku stvoriti svoju narodnu državu, kad su je drugi narodi stvarali. Uspjeli smo od straha pred budućnošću, zbog malodušja i slabosti, posijati na balkanskom prostoru i svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omeli smo prirodan razvitak svih balkanskih naroda. Stoga nemamo pravo grditi samo Srbe, koji su značili iskoristiti našu slabost, te ih prikazivati kao krivce svemu zlu, nego se moramo vratiti na korijen zla, na pogrešnu definiciju naroda koju smo mi uveli, a drugi je iskoristili na našu štetu». Po toj crti, očito pilarovske posvjedočenosti1, relevantnom se nadaje historiografsko-politološko-politička teza: „Onemogućivši stvaranje starčevićanske političke nacije (politički kroatizam), strossmayer-račkijevski južno(jugo)klerikalizam (etnojezični slavizam) nepromišljeno je otvorio u 20. stoljeću (’stoljeće smrti’) – po mjeri importiranih europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam) – prostor velikosrpskoj ekspanziji/agresiji”².

3. Međutim, iako je rak-rana hrvatske povjesnice, najkrvavija njezina zabluda, i ostvarbom samostalne Republike Hrvatske, naspram političkog hrvatstva, etnojezično je jugoslavenstvo poželjna identifikacija. Naime, par godina nakon završetka HOOR-a, upravo je iz nacionalnog panteona (HAZU) protekao ontološki zaziv: „Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta“³. Štoviše, kako je upozoreno, po toj je kolonijalnoj crti drugi akademik skandalozno “naštimao“ antropogenetičke nalaze; dakle, u duhu spomenute balkanske ontologije koja, pored filološko-lingvističke, ima tako tobožnju egzaktnu evidenciju⁴. U tom je kontekstu, tek razumljiva (točnije, samoopravdajuća) zamjedba iznimno cijenjenog akademika. Naime, on opravdano primjećuje: «Hrvatske političke elite, nećemo poći od stoljeća sedmog, ali od prošloga stoljeća kad se formira moderna nacija, nikad nisu sasvim načisto s identitetom. Želite dokaz za vrijeme prvog nacionalnog preporoda mijenja se ime, Iliri smo. Recite gdje se to dogodilo. Pri kraju stoljeća jugoslavenstvo, i sad dolazi moja najozbiljnija konstatacija, a to je da ni sadašnje političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom»⁵.

4. Prispodobno tomu, nakon proturječna Tuđmanova „hrvatskog pravca“, trećosijećanjska politika „novoga smjera“ (2000. – danas), što je tek terminski i sadržajno inačica fatalnoga „novog kursa“ (1905.), omogućeno je još jedno loše ponavljanje povijesti. Kako je istraženo, skrojen je to scenarij „Erasmus Gilde” (1993.-1998.), te kolonijalne Goldstein-Pusićkine družbe, što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira HOOR i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države.⁶ Naime, supportom Sorosove filantropije, po crti pseudo aksioma «demokracija ili nacija» (V. Pusić), projektirana je «Druga Republika Hrvatska», kojom su položene tračnice politike opisana „balkanskoga novog smjera”. Polazeći od otvorene paraepistemologije («nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima»)⁷, spomenuti je smjerokaz posebice obilježen protupovijesnim Pupovčevim projektom „Srbi kao ključ”. Upravo tim „ključem“, što posebice osnažuje „pupovačko svetište” (Novinarski dom)⁸, nakon dvomandatne hrvatsko-srpske (HDZ-SDSS), zabravljena i sadašnja lijevo-liberalna koalicija.

5. Budući da je identitetski uvjetovana velikosrpskom ideologijom, kojoj vodu na mlin navrću opisane haaške presude, politika „novog smjera“ dosljedno onemogućava da se, naspram južnoslavenske etničke (kultural nation), Hrvatska uspostavi kao normalna, suverena politička zajednica (political nation); potonja je prvi put i posljednji bila za Hrvatsko-ugarske nagodbe (1867.). Ukratko, jednodstavno je riječ o identitetskom okviru bez kojega je nemoguće razumno postaviti, a još manje rješavati, bilo koje pitanje dramatične hrvatske zbilje. Utoliko, pače iz HAZU-ova kruga, ako ikad, onda je sada i ovdje presudno pitanje: “hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća.⁹” Naime, u zapadnom i srednjoeuropskom prostoru nacionalni se suverenitet poistovjećuje s „političkim narodom“ (nacija), tj. političko-teritorijalnom individualnošću s krajnjom ostvarbom u nacionalnoj državi. Prema tome, glede Pupovčeva protupovijesna „ključarenja“ (kao dio izvedbena plana SANU-memoradumskih inačica), koje je, uostalom, toliko puta opeklo i hrvatske srpsku (pravoslavnu) manjinu, „Hrvati će se morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.“¹⁰ Tertium non datur.

6. Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprečuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, izim što je izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura strukturalno onemogućava da se Hrvatska željkovano ustroji kao suvremena političke nacija. Utoliko, ako je riječ o Izvorišnim osnovama, iste treba odlučno deideologizirati ter jednostatno poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1991.-1995.). Dakle, spomenuto je „sveto Trojstvo“ izvor suvereniteta i identiteta hrvatske nacionalne države, pa i nije čudo, budući da je nacija „iskovana u ratu“¹¹, posebno na udaru njezin treći stub (HOOR).

7. Zbog svega toga, zatvaranjem poglavlja „nedovršena“ Drugog svjetskog rata, arhiviranjem (anti)fašističkih podjela i prijepora – tragom središnjih dokumenata: «Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) ter «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.) – konačno se omogućuje hrvatskom narodu da se osovi kao normalna, suvremena politička nacija („političko hrvatstvo”). S tim u svezi, revizijom samoga Ustava, izašavši iz okova i sapletanja (č)etničke, okrenuti izazovima zapadno-liberalne demokracije, hrvatski se državljani (građani), konačno, mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnoga, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka. S druge strane, nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija – polazeći od dostojanstva (pijeteta) Žrtve per se – onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja.¹²

8. Zbog svega toga, uz stanoviti Risikofreihet (što je njezina istinska vokacija), hrvatska je organizirana intelektualna elita dužna postaviti i odgovoriti na pitanje “ Kako Hrvatska postati suvremena politička nacija?“ Njezin bi odgovor, ako ne obvezivao, barem usmjeravao političku elitu u smislu jedinstvene nacionalne strategije, kad je riječ o izlasku iz bespuća društvne zbilje, posebice kad smo na koljenima bačeni pred vrata Eunije¹³. U svemu tome, ako se vratimo povodu ova priloga, uz Maticu hrvatsku, središnju uloga ima nacionalni panteon (HAZU), koji – glede baštinjena „istočnog grijeha“ i, s tim u svezi, „zločina propusta“, ima šansu povratiti povjerenje hrvatskog naroda (nacije). U protivnom, prema Ciceronu spravljena, ostaje nam ona duboka stekliška p(r)ouka: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.).

Zagreb, 3. lipnja 2013. godine
prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ, Zmaj od Tanaisa

1 Naime, “Hrvati nisu nikad znali kritički osvijetliti genezu jugoslavenske ideje, a naročito njezinu religioznu sastavnicu, tj. ideju unije obih crkava (istočne i zapadne).” S tim u svezi, “zamišljeno kao sredstvo obih crkava”, jugoslavenstvo je “postalo sredstvo ekspanzije pravoslavlja” (Ivo Pilar, “Spomenica”, Zagreb, 1930/31.)

2 Ivan Biondić, „Kako zaglaviti poglavlje Drugoga svjetskog rata?”, Hrsvijet.net , 4. srpnja 2012.
3 Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.
4 Naime, očitom manipulacijom „uneseni su uzorci s tendencijom smanjenja udjela tzv. hrvatske haplogrupe I (Eu7), a povećanja tzv. slavenske haplogrupe R1a (Eu19)“, čime se nastojalo „potvrditi dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena i genetičke srodnosti naroda koji govore slavenskim jezicima“. Takvu je manipulaciju, pače, opovrgavši ranije vlastite rezultate – očito po crti neobalkanskog revivala – izvela ekipa na čelu s profesorom Pavlom Rudanom koji je, „ gle čuda, (potom) izabran za akademika“ (Ivan Jurić, Podrijetlo Hrvata, Genetički dokazi autohtonosti, Zagreb, 2011., s. 284).
5 Josip Županov, „Razgovor“, Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.).

6 I. Biondić, „1993. godina koja se (ne) vraća: Erasmus Gilda – zločin za pisaćim stolom”, HKV-portal, 20. siječnja 2009. Šire vidi: I. Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

7 Milorad Pupovac, „Srbi kao ključ“, Erasmus, br. 5, 1994., s. 57-58).
8 Naime, nakon Sanaderova legendarna zaziva (“Hristos se rodi”) i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi”), to „svetište”, tobože popločenih „europskih vrijednosti”, obvezatno je hodočastila državna i ina elita. Međutim, izim poznatih brešanovskih scena (poput: „Duško, jedi mi iz usta”) – što ih prirediše „vlaški glumci” Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) – tamo začeti Pupovčev svetosavski klerikalizam (na što će prvi upozoriti I. Z. Čičak), postat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe (I. Biondić „Sjaj i bijeda Pupovčeva antifašizma“, HKV-portal, 21. kolovoza 2012.).
9 Nikša Stančić, “Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, politica”, u: Jelena Hekman /ur./, Hrvatska politika u XX. stoljeću, MH, 2006., s. 33.

10 Ljubomir Antić, „Etnička ili liberalna demokracija”, Vijenac, 16. lipnja 2011.

11 Kao izvor suvereniteta, HOOR je trebao dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner, kako upozorava Benjamin Tolić, svojoj knjizi dao naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).
12 I. Biondić, „Kako zaglaviti poglavlje…“

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save