Akademik Aralica: Vjera je srušila komuniste…
Foto: Fah
“Možete svaku večer vidjeti na televiziji jednog ljevičara koji tvrdi da vjeronauk ne treba biti u školi, da smo mi sekularna država. Ali mi nismo sekularna država. To je komunistički pojam i podrazumijeva da u držanoj politici nema mjesta ni kleru, ni vjernicima, ni njihovu svjetonazoru. Ali mi smo laička država. Kler u politici ne smije sudjelovati, ali vjernik, sa svojom vjerom i svojim svjetonazorom, on mora sudjelovati. I ja sam protiv toga da kler sudjeluje u politici, znamo periode vremena i društva u kojima je kler imao vodeću ulogu. To je klerikalizam. Ali ako si iz politike odstranio kler, ne možeš i vjernika. Ali vjeronauk je u školama ipak činjenica i veći dio ljevice to je nekako prihvatio. Komunističko društvo je imalo sreću da je u sebi imalo vjeru, iako progonjenu. Jer da nije bilo te vjere, društvo bi završilo i gore nego što je završilo. Ona je održavala taj moralni supstrat toga društva. Moram reći i to da je vjera zapravo i srušila komuniste”, rekao je u razgovoru za Express.hr akademik Ivan Aralica povodom predstavljanja svoje knjige “Anastazija” koju će sutra u 13 sati predstaviti na Inter Liberu.
Cijeli intervju pročitajte ovdje.
Jedan od najpoznatijih i njaznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća Ivan Aralica rođen je u 10. rujna 1930. u Promini u dalmatinskom zaleđu. Ovaj akademik je jedan od brojnih istaknutih intelektualaca, znanstvenika i uglednika koji su bili i jesu, usprkos pokušajima medijske diskreditacije ili šutnje, zastupnici hrvatske domoljubne i državotvorne opcije.
Naime, medijski privid stvara navodnu intelektualnost hrvatske tzv. (salonske) ljevice, ali stvarnost je potpuno drugačija.
Radio je kao učitelj, upravitelj i ravnatelj u školama Dalmatinske zagore, a od 1971. kao profesor srednjih škola u Zadru. Bio je politički angažiran potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina. Sudionik je »hrvatskog proljeća«, a kad je ono ugušeno potisnut je na društvenu marginu.
U romanu Konjanik (1971.) i zbirci pripovjedaka Opsjene paklenih crteža (1977.) Aralica pokazuje zanimanje za teme iz hrvatske povijesti koje su uglavnom bile pod zabranom ili strogim nadzorom za vrijeme komunizma. Time najavljuje glavnu kreativnu fazu svojega književnog opusa u kojoj nastaju romani Psi u trgovištu (1979.), Put bez sna(1982.), Duše robova (1984.) i Graditelj svratišta (1986.).
Unatoč statusu svojevrsnog političkog disidenta 1984. dobio je prestižnu Vjesnikovu Goranovu nagradu za izvanredan roman Duše robova, što je izazvalo mnoštvo reakcija, prvenstveno iz partizanskih i partijskih krugova.
U fazi nakon osamostaljenja nastali su naglašeno rodoljubivi roman Majka Marija 1992., te knjige angažiranih političkih napisa Zadah ocvalog imperija (1991.) i Sokak triju ruža (1992.). Do kraja tisućljeća napisao je još Spletanje i raspletanje čvorova (1993.), Što sam rekao o Bosni(1995.) i I tu je kraj (1999.).
Aralica je napisao i više suvremenih romana, a najviše pozornosti izazvao je romanima Okvir za mržnju (1987.) i Četverored (1997.). Veliki uspjeh postigao je njegov satirički roman s ključem Ambra (2001.), a vrlo su dobro prošla i preostala dva romana iz ciklusa Sebastijanovih priča: Fukara (2002.), Svetinka (2003.), kao i roman Puž (2004.) u kojem se osvrće na postkomunističku političku i društvenu „elitu“ u Hrvatskoj.
Izvor: ovdje