DAVOR GLASNOVIĆ, BRAT GENERALA GLASNOVIĆA U BUJICI: Četnici su mi odrezali uho, bušili koljeno…
Četnici su mi odrezali uho, bušili koljeno i stavili me na optužnicu za period kada sam bio u logoru!
Hrvatske službe sa mnom nisu obavile razgovor niti 20 godina nakon izlaska iz logora, a DORH nije poduzeo ništa protiv mojih mučitelja – šokirao je gledateje sinoć svojom ispoviješću brat popularnog nezavisnog zastupnika i generala Željka Glasnovića.
Još kao mala djeca od 8 godina, blizanci Željko i Davor Glasnović odselili su iz tadašnje Jugoslavije u Kanadu: – Otac je otišao 1954. godine, neposredno nakon našega rođenja, završio je glazbenu akademiju i bio visoko obrazovan. Nije htio služiti okupatorsku JNA. Još prije njega, otišao je naš djed. Pobjegao je u stočnome vagonu u Italiju, nakon 10 godina robije u Zenici. Bio je tajnik predsjednika Hrvatske Vlade Nikole Mandića, koji je nastradao 1945. godine. Sve su nam konfiscirali i oduzeli komunisti; nekoliko kuća, zemljišta… Baka je bila izuzetno bogata u Posavini… Lutali smo kao podstanari, bez ičega, baka, mama, brat i ja i nakon nekog vremena otišli za ocem i djedom, odselili smo u Kanadu.
Davor Glasnović bio je pripadnik „Bojne Frankopan“, prije toga je služio u Kanadskoj vojsci. U srbijanskim logorima od Knina, preko Banja Luke do Manjače proveo je strašnih 15 mjeseci. Stopostotni je HRVI 2. skupine, a sada se ponovo bavi suvremenom poviješću, što je i studirao u Kanadi.
MLAĐI OD ŽELJKA – 5 MINUTA!
Mlađi sam od Željka pet minuta – kroz šalu je rekao Davor Glasnović i nastavio ozbiljno: – Željko je bio pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske. Bio je i u Legiji stranaca, a u Hrvatsku se vratio prvi. Ja sam otišao za njim, u studenom 1991. godine.
Davor Glasnović je zarobljen kod Kupresa 04. svibnja 1992. godine, mjesec dana nakon što je njegov brat Željko na istom bojištu ranjen: – Upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedro mi je bilo potpuno prepolovljeno. Započela je 15-mjesečna „zabava“… Skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Jedan četnik je izvadio bodež, rekao je „Što je ovo?!“ i odrezao mi uho! Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja: „Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“ Rekli su mi i da će me odvesti u selo, ispeći na ražnju… Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili.
Nekoliko puta sam padao u nesvjest. Bacili su me na kamion jugo-vojske, nije bilo ugodno – nastavlja Glasnović svoju potresnu ispovijest i prisjeća se kako je odbačen u neki podrum: – Tada sam prvi puta vidio kako se odnose prema zarobljenicima. Imao sam malo sreće što sam bio teško ranjen pa me nisu odmah počeli maltretirati. Jednog muslimanskog civila su najteže mučili. Trebalo bi mi dugo vremena da sve to opišem! Gazili su po njemu, skakali na njega, udarali ga nogama, rukama… Kada su me zarobili prvo su mislili da sam general, moj brat Željko Glasnović. Odlučili su nas prebaciti u Banja Luku, da nas sakriju od Crvenog križa. Kod transporta je jedan momak umro na meni od batina, jer su nas cijelim putem tukli. Bilo je užasno vruće, svi su morali klečati… I u filmovima vidite kako su zatočenici izuzetno žedni i viču: „Vode, vode!“ Tada sam shvatio da to uopće nije pretjerano. Mnogi od tih jadnika padali su od batina na mene i ja sam ih morao odgurivati da se ne ugušim. Izderao sam si tako sve laktove… Zamalo sam dehidrirao. Kada smo prolazili kroz sva ta srpska sela, zaustavljali su kamion i lokalni ljudi su nas batinjali… Neljudi ima svugdje, to isto podsjeća na 1945. kada su naše ljude nakon rata vodili po Baniji i lokalci su ih ubijali od batina.
MANJAČA JE ZA MENE BILA SPAS!
U Banja Luci je prvo bio u Istražnom zatvoru, nakon čega je prebačen na Manjaču: – Zatvorili su me prvo s kriminalcima u Banja Luci, a kasnije na Manjači s dosta civila koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja. Najviše je bilo muslimana. Manjača je bio kompleks bivše jugoslavenske vojske za stoku, a tako su se i ponašali prema nama. Mene su stavili u štalu za konje. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu… Jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga skakanjem na prsa. To je bila standardna metoda ubijanja. Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi: „Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi!“
Kakva god bila Manjača, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banja Luci – prisjeća se Glasnović strašne torture koju je prošao i navodi šokantne detalje: – Mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilu, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno… Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. Najgore je bilo kod smjene stražara. Tukli su me po glavi, već sam mislio da će me ubiti, probudio sam se u lokvi krvi… Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili.
BUŠENJE KOLJENA ELEKTRIČNOM BUŠILICOM
Sjeća se još jedne strašne epizode: – U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno… Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane.
Na upit voditeja, što su radili liječnici, Glasnović je odgovorio: – Bili su distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi.
Pisao sam Crvenom križu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagrebu i tako su moji saznali da sam živ. Kada je napokon došao Crveni križ, imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti – kaže Glasnović koji je razmijenjen nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića: – Mijenjali su nas pet za pet. Sjećam se da su naši kasnili i da su nam rekli da neće biti ništa od razmjene. Pogledali smo se i dogovorili da natrag ne idemo i da ćemo napasti stražara, pa što bude… Ipak, naši su se pojavili, stali su na ručak s jednim zarobljenikom. Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali.
HRVATSKE SLUŽBE NE ZANIMA GLASNOVIĆEVA PRIČA
Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao s Davorom Glasnovićem: – Nakon što sam izašao na razmjeni, nitko me nije debrifirao. Sa mnom su pričali samo članovi jedne danske nevladine udruge. Od hrvatskih vlasti baš nitko nije razgovarao sa mnom! Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naređivao… Ništa! Prije par godina zvali su me iz DORH-a kao svjedoka tek u nekom desetom slučaju, protiv nekog Jorgića i to je sve.
Komentirajući srpske optužnice protiv naših generala, Glasnović je izjavio: – Oni samo nastavljaju rat drugim sredstvima. To nije ništa novo, srbijanska je politika od pamtivjeka utemeljena na lažima i obmanama. U miru pokušavaju dobiti ono, što nisu uspjeli u ratu. Najveći je apsurd da sam i ja na njihovom spisku osumnjičenih za ratne zločine. Banjalučko tužilaštvo stavilo me na optužnicu i terete me za područje na kojem uopće nisam bio, to je Livno i za period kada sam bio u logoru! Zamislite, optužuju me da sam činio zločine kada sam bio u njihovom zatočeništvu! U optužnici su potpuno pobrkali datume, naveli pogrešan nadimak, to je smiješno…
Velimir Bujanec/dragovoljac.com
