Kako je tekla obrana hrvatskog GRADA HEROJA
Vukovarski vodotoranj simbol je herojske obrane grada
Obrana Vukovara ili bitka za Vukovar najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. U 87-dnevnoj opsadi grada na Dunavu i Vuki Jugoslavenska narodna armija je, uz svesrdnu pomoć srpskih paravojnih snaga, od kolovoza do studenog 1991. godine pokušavala slomiti otpor branitelja, u čemu je konačno uspjela 18. studenoga izvojevavši Pirovu pobjedu: razorivši grad, ubivši i protjeravši njegove stanovnike. Iako je bitka za Vukovar bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, ona je istovremeno bila i pobjeda jer je u gradu u ključnom trenutku slomljena kralježnica JNA. Vukovar je s pravom i 25 godina kasnije simbol hrvatske upornosti u obrani teritorija, a upravo je u njemu obranjena i na njegovoj žrtvi stvorena današnja Hrvatska, dok se o herojskoj obrani grada uči na mnogim prestižnim vojnim akademijama u svijetu
Tvorci programa Velike Srbije potpomognuti militantni krugovima i izmanipuliranim pripadnicima srpske manjine, još su od proljeća 1991. godine počeli s ubacivanjem srpskih paravojnih formacija u istočnu Slavoniju te su svoju bazu smjestili u vukovarskom prigradskom naselju Borovo Selo u kojem je većinu činilo srpsko stanovništvo. Militantna propagandna mašinerija iz Beograda svakodnevno je doprinosila zaoštravanju odnosa te je iz dana u dan stanje u tom području ključalo i bivalo sve kritičnije.
Uvod u pakao
Krvavi uvod u ‘hrvatski Staljingrad’, kako neki nazivaju bitku za Vukovar, započeo je u noći na 2. svibnja 1991. kada su dvije ophodnje hrvatske policije zaustavljene na ulazu u Borovo Selo kako bi skinule izvješenu srpsku zastavu na ulazu u mjesto. Na njih je iz neosvijetljenih kuća osuta paljba prilikom koje su ranjena dvojica i zarobljena dvojica policajaca. Kada su drugi dan vinkovački policajci krenuli u Borovo Selo po zarobljene kolege, prema istom scenariju na njih je otvorena paljba na koju su uzvratili, no tada su se upleli tenkovi i oklopnjaci JNA iz Dalja, gdje su tobože razdavali sukobljene strane. U pomno pripremljenoj zasjedi poginulo je i masakrirano 12 hrvatskih specijalaca, a JNA se u međuvremenu strateški pozicionirala za napade koji će tek uslijediti.
U srpnju i kolovozu te godine jačanjem srpskih paravojnih snaga i lokalne milicije u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom, Hrvatska postupno gubi kontrolu nad nekoliko mjesta. Pobunjeni Srbi ne gube vrijeme te postavljaju mine na prilazima područjima pod njihovom kontrolom, a u tome im svesrdno pomaže JNA čiji riječni ratni brodovi patroliraju Dunavom.
Iako su mjestimični minobacački napadi na Vukovar započeli još u lipnju, već u kolovozu na grad počinju padati prve granate ispaljene iz dalekometnog topništva pa je Vukovar do kraja kolovoza napustilo 15.000 civila. Grad je u tom trenutku gotovo u potpunosti bio u okruženju JNA i paravojnih postrojbi, a krajem mjeseca započeli su i prvi napadi iz zraka. U tim trenucima još uvijek nije bilo konkretnih pokušaja zauzimanja grada, već su se borbe odvijale u intenzivnoj razmjeni vatre s obje strane, što je pomoglo hrvatskoj strani da u grad dopremi pojačanje u obliku dragovoljaca, među kojima su pripadnici HOS-a, ali i desetak stranih dragovoljaca.
Vukovar je krajem kolovoza branilo oko 800 slabo naoružanih pripadnika MUP-a RH, pripadnika Narodne zaštite, 4. bojna 3. A brigade ZNG-a te 58 pripadnika HOS-a. Kako je u grad pristizao sve veći broj dragovoljaca kojima su se priključili i stanovnici, ali i oružje, broj branitelja je narastao na gotovo dvije tisuće u samom gradu, dok ih je na cijelom bojištu bilo oko 6700.
Legendarni zapovjednici
Krajem rujna od pripadnika naoružanih branitelja oformljena je 204. brigada koja je unatoč malobrojnosti i slabom naoružanju, ali s beskrajno više motiva, odolijevala udarima nadmoćnijeg neprijatelja.
Koristeći obrambenu prednost gradskog terena, trojica zapovjednika braniteljskih postrojbi Mile Dedaković – Jastreb, Branko Borković – Mladi Jastreb i Blago Zadro osmišljavaju defenzivnu taktiku koja zadržava JNA i srpske paravojne postrojbe da uđu u grad. Obrambena taktika sastojala se od miniranja prilaznih puteva, snajperskih položaja i mobilnih ekipa za uništavanje oklopnjaka, kako bi se usporilo i razbijalo daljnje napredovanje agresora.
Prema dostupnim podacima, na drugoj strani je bilo gotovo 30.000 stalno angažiranih vojnika kojima treba pridodati 1.600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno – mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca.
Iako nadmoćniji, agresor je imao daleko slabiji moral, potkopan činjenicom da su dio vojske činili unovačeni nesrbi, dok su dezertiranja bila svakodnevna pojava. Pored toga, JNA je imala problema i zbog nedostatka koordinacije na terenu između svojeg zapovjedništva i različitih nediscipliniranih paravojnih skupina koje su na terenu zaradile reputaciju pijanih brutalnih krvnika kojima je jedino stalo do iživljavanja i pljačke. Zbog loše organiziranosti JNA je bila prisiljena na masovne mobilizacije na ulicama Srbije, a samim time je zbog lošeg morala unovačenih bilježila sve veće gubitke.
S druge, pak, strane Hrvatska nije imala takvih problema. Štoviše, na nebu iznad Vukovara srušeno je desetak borbenih aviona, a gotovo 600 oklopnih vozila uništeno je na prilazima i u samom gradu, pa su u zapovjedništvu JNA učestalo tražili prekid vatre kako bi izvukli svoje ljude.
Početkom rujna započinju prve snažnije borbe na prilazima gradu koje su pojačane nakon blokada vojarni JNA širom Hrvatske, što je primoralo generalštab u Beogradu na početak operacije širokih razmjera u cilju potpunog poraza Zbora narodne garde; 14. rujna započinje sveopći napad kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zraka.
Pomoć petokolonaša
Usporedo s napadom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, započeo je kombinirani tenkovsko-pješački napad iz Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu. Oklopnjaci i pješaštvo JNA probili su se kroz minska polja, pri čemu im je bila na pomoć peta kolona u samom gradu koja je dojavljivala položaje branitelja, nakon čega se JNA uspjela probiti do vojarne u gradu i spojiti se sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrova Gora. Time su spojena ta dva dijela Vukovara koja su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom.
Drugi napad je išao na Borovo Naselje, i to kroz dva smjera, prvi kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici. No opsežni napad nije prestrašio branitelje te je samo u tom napadu uništeno 17 tenkova, tri transportera, a oboren je i jedan borbeni zrakoplov.
Već drugog jutra uslijedio je novi napad i žestoke ulične borbe za svaku kuću i čišćenje ulica po Sajmištu, dok su tenkovi krenuli po Trpinjskoj cesti, gdje je skupina Blage Zadre uništila tri tenka i dva oklopna transportera. Sljedeći dan nastavljeni su napadi preko Trpinjske ceste u valovima, a samo u prvom naletu uništeno je osam tenkova, dok su neprijateljski gubici u ljudstvu bili ogromni. I dan kasnije tvrdoglavo zapovjedništvo JNA naredilo je kombinirane napade, ali je prodor iz vojarne zaustavljen. Epilog trodnevnih žestokih borbi u Vukovaru bio je 30 uništenih tenkova i oklopnih vozila, jedan avion i oko 500 pješaka.
Ipak, zbog nadmoćnosti JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara, radi čega je jako poraslo značenje Bogdanovaca preko kojih se jedino moglo opskrbiti Vukovar. Uslijedili su novi tenkovsko-pješački napadi iz Trpinje i Bršadina, no grad se još uvijek držao pa je plan sedmodnevnog odsijecanja Hrvatske propao.
Zbog neuspjeha u prvoj fazi bitke za Vukovar, dolazi do promjena u zapovjedništvu JNA, kao i pregrupiranja i popunjavanja te nove strategije slamanja obrane u istočnoj Slavoniji. JNA započinje s preustrojem svojih snaga, a na mjesto zapovjednika dolazi general-pukovnik Života Panić koji svoje postrojbe taktički dijeli u dvije operativne grupe: Sjever i Jug, čime su započele nove operacije za okruženje i zauzimanje Vukovara.
Agresorska promjena taktike
Paravojne postrojbe su integrirane u JNA jedinice, a rezervisti i novaci, među kojima je bio veliki broj Bošnjaka i Albanaca, zamijenjeni su dragovoljcima iz Srbije gdje je god to bilo moguće. Istovremeno, došlo je do izmjene u taktici pa je JNA umjesto dosadašnjih izravnih oklopno-pješačkih napada, pribjegla taktici odsijecanja Vukovara od ostatka Hrvatske, uz ‘čišćenje’ hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.
Krajem rujna iz osvojene vojarne u Varaždinu u Vukovar stižu zadnje ozbiljne količine oružja za branitelje, a pribjegavši novoj taktici JNA zauzima selo Petrovce i Marince, čime je uspostavila crtu pravcem Mirkovci – Marinci – Bršadin, blokiravši time tzv. kukuruzni put pa je i selo Bogdanovci okruženo. Istoga dana napadnuto je i selo Cerić s 30 tenkova i otprilike toliko oklopnih transportera. No nakon uništena tri oklopnjaka, JNA se povukla.
Početkom listopada započinju učestali napadi na Sajmište, a zbog velikih gubitaka JNA u borbeni stroj bezuspješno uvodi specijalce iz Niša, budući da je samo 2. listopada neprijatelj izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je 200 vojnika, a na grad je palo 11.000 granata. Istog dana napadnuti su i Bogdanovci, gdje su branitelji uništili dva tenka i nekoliko oklopnjaka, dok su u Ceriću zadnjeg dana obrane tog sela uništena četiri oklopnjaka.
Trećeg listopada napadnut je Nuštar, koji je u tom trenutku bio okružen iz tri smjera; istočno je zauzeti Cerić, sjeverno poljoprivredno dobro Henrikovci i zauzeti Marinci, sjeverozapadno četničko uporište Bršadin i Pačetin, a zapadno zauzeto Ostrovo. U popodnevnim satima, nakon topničke pripreme, u napad je krenula 252. oklopna brigada JNA iz smjera Marinaca, poduprta tenkovima iz Bršadina i dobra Henrikovci.
Kako se Nuštar herojski branio, JNA se na neko vrijeme povukla te je većinu snaga u jednom od najžešćih napada dotad preusmjerila na Borovo Naselje. JNA je, naime, krenula s 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 vojnika, ali su na kraju dana imali uništenih 17 tenkova, 9 transportera i većinu pješaka.
Četvrtog listopada pokušana je deblokada Vukovara i to tenkovsko-pješačkim napadom prema Marincima, što je JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen je u noći 5. listopada bez pomaka, kao i u tijeku dana s istim rezultatima, ali već idućeg dana 109. brigada HV-a stavlja cijeli Nuštar pod svoju kontrolu. Međutim, za nastavak prema Marincima nije imala snage, uz jaku topničku vatru JNA po hrvatskim snagama.
Najžešći napadi tek slijede
Dana 10. listopada počeo je najjači napad na Vukovar s juga. Obrambeni punkt na križanju ulica Ognjena Price i Otokara Keršovanija je probijen i tenkovi su ušli duboko u Preradovićevu ulicu, a s njima i skupina niških specijalaca i paravojnih postrojbi koji su se tijekom noći probili skoro do hrvatskog zapovjedništva, ali su na vrijeme otkriveni i eliminirani. Gubici na obje strane bili su veliki, ali je napad ipak odbačen i vraćeni su izgubljeni punktovi.
U međuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog križa, a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar, no taj je konvoj zaustavljen u dva navrata po naredbi zloglasnog majora Veselina Šljivančanina koji je objašnjavao pripadnicima misije Europske zajednice kako se u Vukovaru bore dvije paravojne hrvatske postrojbe, MUP i ZNG, dok je JNA tu da ih razdvoji.
Deblokada Vukovara ponovno je bezuspješno pokušana 13. listopada. Pokušaj je prekinut oko 13 sati zbog prolaska konvoja Crvenog križa, koji je trebao izvući ranjenike iz vukovarske bolnice i dopremiti pomoć u hrani i lijekovima. Nakon dvodnevnog maltretiranja, u vojarni u Vukovaru gdje je bio smješten, konvoj se neobavljenog posla vratio u Đakovo. Istovremeno, JNA je nastavila s čišćenjem hrvatskih sela između Bosuta i Dunava, koje je rezultiralo protjerivanjem stanovništva Iloka.
Dva dana kasnije Vukovar je u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare, dok JNA nastavlja sa žestokim napadima na Vukovar i Borovo Naselje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Probijanjem obrambenih položaja napadaču je preostalo samo još nekoliko stotina metara da s pješaštvom uđu u samo središte grada i Borovo Naselje te su se stoga vodile žestoke ulične borbe, koje mu to u tom trenutku onemogućuju.
Sljedećeg dana počinje opet opći napad na grad. Svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac, Budžak, Borovo Naselje s Trpinjskom cestom, gađani su iz topova, tenkova, minobacača te iz zraka. JNA postavlja pontonski most preko Bobotskog kanala čime je omogućen ulazak 15 tenkova, 4 transportera i oko 1.000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Branitelji ne posustaju te počinju uništavati tenkove na početku Vinogradske ulice, a u pomoć pristiže i vukovarsko topništvo koje tjera JNA u povlačenje.
Masakr nad civilima
Nakon čišćenja Vinogradske ulice, branitelji su našli jedan broj masakriranih civila koji su bili skriveni po podrumima. Tijekom čišćenja branitelji pronalaze i dva upotrebljiva tenka te manje skladište oružja s nekih 120 zolja, nekoliko snajpera i streljivom. Od zarobljenih dvaju tenkova T-55 formirana je samostalna oklopna postrojba, s tim da je borbeno djelovao samo jedan tenk, dok je drugi čuvan kako bi poslužio za rezervne dijelove.
Kako obrana Vukovara popušta zbog sve veće siline udara na grad i omjera 30:1 u ljudstvu u korist napadača, 24. listopada angažiran je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima desantirao nužan materijal u Vukovar. Sljedećeg dana JNA je ušla u Tordince nakon što je izgubila šest tenkova, dok su dani koji slijede protekli u neuspješnim tenkovskim prodorima prema gradu. Hrvatska vojska neuspješno pokušava izvesti napad na Cerić, dok je Vukovar danonoćno na udaru iz svih raspoloživih cijevi. U borbama na Lušcu branitelji uništavaju 14 tenkova, ali se agresor osvećuje te uz pomoć lokalnih Srba koji su prokazali svoje dojučerašnje susjede, ubija 59 Luščana.
U međuvremenu se zakomplicirala obrana Bogdanovaca koji su se našli u potpunom okruženju. Nekoliko dana nakon pada Lušca, Bogdanovce su počeli napadati i Arkanovci, ali su i ti napadi odbijeni, 3. studenog JNA je izvela amfibijski napad i iskrcavanje u Vukovar s područja Srbije, kako bi se povezala s arkanovcima i JNA koji su prodrli na Lužac. Tri dana potom vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava.
Od 7. do 8. studenog napadi na Vukovar vode se nesmanjenom žestinom. JNA je ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno Naselje i cijeli Lužac. Jutro kasnije, očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci – Đakovo, isplaniran je i izveden napad branitelja na Karadžićevo radi zauzimanja mjesta i utvrđivanja za obranu, ali on nije uspio. Sljedećeg dana napad JNA iz pravca Lušca u cilju zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara a radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Istoga dana napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima JNA i srpske paravojske.
Dana 12. studenog 1991. godine počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara, no zbog nedostatka ljudstva pokušaj je bio osuđen na propast. Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko – pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedećeg dana šest tenkova se ipak probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje u bijeg. Tada je konačno pala komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi.
Istog dana dio ljudi odlazi u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i tenkovi i pješaštvo (uglavnom paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M–84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili pet tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu, a 14. listopada JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara. Sutradan, Proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile, i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA, pripadnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz Bosne i Hercegovine.
Dan kasnije pali su Nijemci, a 17. studenog Vukovar napuštaju branitelji predvođeni zapovjednikom Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored, nastavile su dolaziti noću 17. i 18. studenog. Borovo Naselje je tog 18. studenog još branilo tzv. Crni put, koji vodi do alatnice kombinata Borovo, a dan kasnije JNA stiže ispred hangara Borova gdje je izvukla veliki broj ljudi koji su bili smješteni u podrumu, ranjenika koji se zadnjih dana nisu mogli odvoziti u Vukovar jer je komunikacija bila prekinuta te mnoštva civila.
Skupine branitelja su pokušavale proboj ili su se predale 20. studenog, ali tada prestaje svaki organizirani otpor grada Vukovara i Borovog Naselja, a uslijedio je masakr kakvog Europa nije pamtila od završetka Drugog svjetskog rata.
Autor: V. Ma./tportal.hr
