Udba i talijanska mafija zajedno
Jugoslavenski režim bio je kriminalni režim povezan s mafijom
UDBA i KOS švercali su drogu s talijanskom mafijom. Glavna im je veza bio slavni američki mafijaš talijanskoga podrijetla Charles Carlo Lucky Luciano. U Arhivu Slovenije postoji dokument iz kojega se vidi da je 1946. godine, prilikom posjeta Napulju, jugoslavenski ministar za vanjsku trgovinu Nikola Petrović dogovorio posao otkupa 46 tona sjemena konoplje-kanabisa.
Ima neke simbolike u tome što ovdašnje televizijske postaje u svojim programskim shemama često vrte filmski serijač Francisa Forda Copolle o obitelji Corleone.
Suradnja nekadašnjih jugoslavenskih službi sigurnosti s talijanskom mafijom dugog je vijeka. Iako je njujorški mafijaški bos Don Vito Genovese još za vrijeme Drugog svjetskog rata opskrbljivao Njemačku heroinom, trasom koja je iz Italije išla preko prve Jugoaslavije, prvi pisani trag o petljanju Udbe s talijanskom mafijom potječe iz 1946. U slovenskom Arhivu postoji dokument iz kog se vidi da je te godine, prilikom posjeta Napulju, jugoslavenski ministar za vanjsku trgovinu Nikola Petrović dogovorio posao otkupa 46 tona sjemena konoplje (lat. Cannabis).
U dokumentu ne piše tko je prodavač, ali mogla je to biti samo mafija, budući da je bilo kakva trgovina konopljom i njenim derivatima u Italiji bila zabranjena. Budući u proračunu tadašnje Jugoslavije nije bilo novca, Petrović je dobio na raspolaganje kontingent od 40 milijuna cigareta koji je ilegalno prebačen u Trst gdje je uličnom prodajom sakupljan novac za otkup sjemena konoplje.
Tih godina Trst je bio glavna ulazna baza za narkotike koji su iz središnje Azije, preko Turske i Jugoslavije, putovali u Italiju gdje ih je preuzimao legendarni Lucky Luciano. Zbog nedostatka novca početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Udba prelazi na najprofitabilnije prljave poslove: šverc narkotika, cigareta, zlata, kave i alkohola, piše srbijanski NIN.
Odluka o tome donesena je sredinom 1961. na najvišem nivou, a šef saveznog SUP-a Svetislav Stefanović Ćeća za organizaciju ilegalnih poslova ovlastio je Radu Radovića i Slavka Bartu, a za investitora izabran je partner iz Švajcarske – Talijan Ettore Cicero, u to vrijeme najjači švercer u Europi, specijaliziran za prijevoz ilegalnih artikala, cigareta, kave i zlata, od Bejruta preko Grčke, a nakon sklapanja posla s Udbom, preko Jugoslavije za Italiju. Prema informaciji koju je 4. svibnja 1964. za saveznog sekretara za unutarnje poslove Vojina Lukića napravio Rade Radević, transport cigareta u Italiju obavljan je kamionima austrijske registracije koji su prevozili rezanu građu. Kada bi vozači ostavili kamione na parkingu luke Rijeka i otišli na spavanje, udbaši su uzimali kamione, čije su ključeve posjedovali, stavljali cigarete ispod građe i vraćali kamione na parking.
Cigarete koje su iz Švicarske, kao tranzit preko riječke luke, išle za Grčku, Udbin brod „Punat“ bi tajno istovario, pa su one, umjesto u Grčkoj, završavale u Udbinom skladištu u mjestu Bakar. S ovim poslovima, piše u dokumentu koji se čuva u Arhivu Slovenije, bili su upoznati pojedini rukovoditelji preduzeća „Velebit“ i skladišta u Bakru, kao i posada broda „Punat“. Također, u ekipi je bilo i 12 posebno odabranih osuđenika s Golog otoka koji su obavljali poslove utovara materijala za Goli otok i s otoka u vagone za unutrašnjost. Pregovori oko transporta alkohola za Njemačku i zlata za Indiju, piše u dokumentu, još nisu okončani, dok se nabavka morfija koju vrši SUP Makedonije, po nalogu Ede Brajnika, nekad desne ruke Aleksandra Rankovića, obavlja po planu.
Na svim ovim poslovima Udba je zaradila četvrt milijuna dolara, potrošivši taj novac na nabavu tehničke opreme za službu, a do prekida je došlo u jesen 1964. kada je savezni SUP, zbog prašine koju su na međunarodnoj sceni podigle Italija i Austrija, odlučio da prekine s ilegalnim aktivnostima. Ipak, poslije pada Aleksandra Rankovića, reformirana Udba, sada SDB, nastavila je suradnju i učvršćivanje veza s mafijom, a prvi pripadnik talijanskog podzemlja koji postaje saradnik KOS-a i SDB-a bio je Ernesto Luigi Ciccarelli, u Jugoslaviji poznat kao Đino Kijeza.
U Informaciji o odnosima između Kijeze i pukovnika JNA Janka Kodelija, koju je s oznakom „strogo poverljivo“ 1973. u Ljubljani napravio SDB Slovenije, piše da je Kijeza trgovački putnik koji se služi lažnim imenima – Anđelo Negrini i Luiđi Kijeza, a predstavlja kao ovlašćeni predstavnik za Jugoslaviju, Istočnu i dio Zapadne Europe, panamske kompanije „Silver Coast Shipping“ sa sjedištem u Veneciji. U Italiji je više puta osuđivan zbog šverca i klasičnog kriminala, da bi 1967. prebjegao u Jugoslaviju. U bijegu mu je pomogao Mario Suban, Slovenac iz Trsta, provjereni suradnik Udbe specijaliziran za šverc robe koju je talijanska mafija transportirala za Istočnu Njemačku.
Ubrzo su Suban i Kijeza postali vodeća imena jugoslavenskog državnog šverca. Prema informaciji slovenskog SDB-a, Kijeza je u Seči, naselju u općini Piran, držao čamac, opremljen radarom, toki-vokijem i radio-postajama, a robu je skrivao u skladištu kompanije
„Droga“. Sustav šverca bio je jednostavan: iz skladišta većih jugoslavenskih trgovinskih preduzeća u Kijezin magazin ilegalno su prebacivani cigarete i alkohol. U dogovorenom trenutku iz Savudrijske vale povukli bi se policijski i vojni čamci, pa su Kijeza, Suban i njihovi suradnici bez teškoća predavali robu pripadnicima talijanske mafije. Leđa su im čuvali šefovi na jugoslavenskoj granici – Silvo Gorenc, nekadašnji prvi čovek slovenskoga i jugoslavenskog SDB.a, i potpukovnik JNA Josip Andrišević s kojim je Kijezu upoznao pukovnik Janko Kodeli.
U znak zahvalnosti Kijeza je Kodeliju i njegovoj supruzi plaćao ljetovanja u hotelu „Metropol“ u Portorožu i bungalovima u Savudriji, te izdašno pomogao izgradnju kuće u Ljubljani. Iz izvješća operativca slovenskog SDB-a Ivana Barana iz 1969. vidi se da Kijeza ima veze s direktorom casina u hotelu „Jugoslavija“ Marijom Bruconeom i osobama sklonim švercu, između ostalih i sa Slobodanom Batom Todorovićem iz Smedereva.
Nakon uhićenja, Kijeza je na saslušanju kolovoza 1973. izjavio da ga je Kodeli angažirao kako bi preko prijatelja, koji je kao geometar, radio u NATO-ovoj bazi u Veroni, prikupljao podatke o NATO-u, te da mu je ovaj dostavio skice NATO-ovih baza u blizini Foggije, Cervija i Riminija. Iako su protiv njega postojali brojni dokazi, Kijeza je nakon intervencije pukovnika Kodelija uz kauciju pušten iz zatvora.
Istražni sudac Okružnog suda u Kopru Štrukelj, koji se jako angažirao da Kijezinu ekipu privede pravdi, izjavio je da mu je Kijezin odvjetnik doslovce rekao: „Najebat ćete, jer iza njega stoji Armija“, te da mu je pukovnik Kodeli u povjerenju poručio da je Kijeza suradnik obavještajne službe JNA i da ga treba osloboditi. I tako je stvar zataškana, a Kijeza i mafija nastavili su surađivati sa SDB-om ulazeći u nove poslove.
Već u drugoj polovini sedamdesetih godina, gotovo sve jugoslavenske kockarnice bile su pod kontrolom Talijana. Osim Kijezinog druga Marija Bruconea, koji je vodio casino u beogradskom hotelu „Jugoslavija“, slično se događa i s ostalim kockarnicama, naročito u hrvatskom i slovenskom dijelu Istre. Osnovana je i interna banka u kojoj su kockarnice mogle pozajmiti novac, a zauzvrat su toj banci morale uplaćivati 20 do 30 posto svih prihoda. Tako prikupljen novac iz kockarnica fiktivnim kreditima je prebacivan u Tršćansku kreditnu banku koju je držala slovenska Udba, odatle u off-shore poduzeća u Panami, a nakon pranja u Švajcarsku, odakle su ga izvlačili bosovi SDB-a.
Posao se širio pa su Kijeza i SDB uspostavili suradnju s bosom venecijanske mafije Feliceom Manierom i Stefanom Carrarom, jednim od visokorangiranih Sicilijanaca. Prema dokumentima u Arhivu Slovenije, suradnja se nije zadržala samo na kockarnicama, već je mafija ulagala u izgradnju dalmatinskih marina i u druge poslove sa nekretninama, piše NIN.
hrvatski-fokus.hr/dragovoljac.com
