Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!
Svetkovina Krista Kralja
Pred Bogom ne postoje bezizlazna stanja, nepopravljivi slučajevi. To nam najradikalniji način pokazuje prizor na križu, razgovor između Isusa i desnog razbojnika. Najokorjelijem zločincu, koji sam za sebe priznaje da po pravdi trpi strašne muke i smrt, Isus obećava raj. Čovjek je zbog grijeha morao napustiti raj zemaljski, mjesto za koje ga je Bog stvorio. Na križu se događa obratan proces: čovjek, okorjeli grješnik osuđen na propast, ponovno se vraća u raj.
To je čin bezuvjetne Božje ljubavi koja se objavljuje kao beskrajno milosrđe prema nama. Ne može čovjek nikada toliko pasti da bi ga Bog u svom milosrđu zaboravio. Božje milosrđe jače je od svakog zla i prokletstva. Sam Bog je u svome Sinu spreman otrpjeti svu mržnju i svako zlo sve do smrti, spreman je sam biti proklet i odbačen, da bi čovjeka od istoga prokletstva spasio.
Na križu se odigrala nadvremenska drama u kojoj je zlo svladano konačno i čovjek otkupljen za vječnost. Od križa i zaslugom križa vrata raja su otvorena svima. Samo je potrebno, kako to vidimo u dijalogu Isusa s desnim razbojnikom, da istoga Isusa prepoznamo kao božanskog spasitelja i kralja čije je kraljevstvo od onoga svijeta. Dok su ga drugi izrugivali, dok su se naslađivali njegovim mukama i besramno ponižavali njegovo kraljevsko i bogosinovsko dostojanstvo, desni razbojnik ga priznaje kraljem. Vjeruje u njegovo kraljevstvo koje nastupa nakon smrti i moli ga da ga se u njemu sjeti.
Na temelju ovog prizora put koji nas vodi prema Isusovu kraljevstvu je najprije put vjere. To je vjera u Isusa Krista Božjeg Sina i Spasitelja koji nas po križu spašava. To je vjera u njegovo evanđelje, u njegov spasiteljski plan koji nas oslobađa svakog zla i grijeha, što nas razapinju na križ i muče do smrti. To je vjera u Božju ljubav koja nas prati i onda kada smo u najgorem zlu, u najstrašnijoj patnji, kada je sjena smrti zamračila svaku nadu u život. Takva vjera razgoni svaki strah i tjeskobu, daje snagu da možemo izdržati najsljepiju mržnju, najbezočniju nepravdu, najstrašniju patnju i muku…
Ta vjera nas, također, suočava s našim vlastitim zabludama i grijesima, sa zločinima koje smo sami počinili. Ali nas ne kažnjava zbog njih nego nas potiče na kajanje i odricanje od grijeha. Grijeh je ropstvo. Po grijehu zarobio nas je sotona koji nam je nudio lažno božansko dostojanstvo, lažna kraljevstva i oslobođenja. Na križu Isus do kraja ostaje vjeran svome Ocu – poslušan do smrti na križu – i konačno pobjeđuje sotonu. Slama do kraja njegovo kraljevstvo mržnje, laži, nepravde i licemjerja. Na križu se ponavlja Isusova kušnja iz pustinje. Ovo je ona druga prilika koju je sotona čekao, kako je napisao Luka (Lk 4,13). U porugama narodnih glavara i vojnika, koji su ga izazivali, ako je Sin Božji, da siđe s križa, vidimo krajnju nakanu sotone: staviti na kušnju, ismijati i poniziti Isusovo bogosinostvo i kraljevsku čast. Izaziva ga svojim oružjem: silom, lukavstvima, lažima i nepravdama. Isus ga pobjeđuje svojim oružjem – ljubavlju.
Zato ne želi dokazivati da je Sin Božji silaskom s križa nego ljubavlju i žrtvom na križu do kraja. Zato ne želi spasiti sam sebe, nego druge žrtvujući sebe. Zato ne želi na uvrede i nepravde uzvratiti mržnjom i osvetom nego opraštanjem i molitvom za svoje progonitelje. On nije došao da ostvari kraljevstvo sile, moći, zlatnih prijestolja i palača. Još manje da kraljevstvo uspostavi spletkama, mržnjom, osvetom, lažima i ubijanjem. On je došao da uspostavi kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira, kako to ističe predslovlje Svetkovine.
Na križu se događa novo stvaranje čovjeka. Sada ne od praha zemaljskoga nego iz smrti, iz odbačenosti i prokletstva u koje je čovjek dospio zbog grijeha najsmrtnijeg. Bog nas je iz ljubavi stvorio za sebe. Od početka nas je predodredio za kraljevsku čas, kako to ističe Isus u prispodobi o posljednjem sudu (Mt 25,34). I sada nas iz ljubavi otkupljuje. To je temeljna poruka Isusova evanđelja. Radosna vijest se do kraja naviješta na križu, u Isusovoj smrti. Bog je milostiv i milosrdan prema svima. U Isusu nam svima, jednako dobrima i zlima, Bog otvara do kraja svoje beskrajno milosrdno srce. On je onaj po kojem Bog, kako piše sv. Pavao, uspostavivši mir krvlju križa njegova, izmiruje sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. On je slika Boga nevidljivoga, Boga Oca koji nas je izbavio iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. Njegov Sin Isus je Početak svemu: sve je za njega i po njemu stvoreno, i sve stoji u njemu.
Isus desnom razbojniku obećava: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Raj je riječ kojom izražavamo blaženstvo života, život ispunjen svime onim što ga čini lijepim, ugodnim, mirnim i sretnim. Takav život nije nešto daleko u budućnosti, nešto nepoznato i nemoguće u sadašnjem trenutku. On je sadašnja stvarnost koju nam Bog nudi. Mi već sada, danas možemo biti u raju. Mi već sada svoju stvarnost ispunjenu mržnjom, grijehom, zlom, patnjom, pretvoriti u raj. Kako? Trebamo povjerovati u Isusa, odricati se od grijeha i kajati se te mu se molitvom utjecati, sakramentalno se s njime intimno sjediniti.
Don Marinko Mlakić
