Kako MI6 manipulira hrvatskom političkom elitom?

ZBUNJENI I NAIVNI     Stoji li iza hrvatske tvrdoglavosti prema Njemačkoj britanski Mi6 koji gospodarske uspjehe Nijemaca anulira diplomatskim ponižavanjem, djelujući po običaju iz drugog plana.

{jathumbnail off}Polemike oko izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj, i priče o njegovoj udbaškoj prošlosti, postaju ovih dana pomalo neobične, a ponekad i smiješne. Neke bi analitičare proteklih zbivanja mogli svrstati u red zbunjenih, naivnih, ili zatečenih ovakvim bravurama vladajuće kukuriku politike.

Da sve bude gore, ni novinari ne govore kako se ovdje opet radi o sukobu njemačke i britanske politike oko strateških pozicija na ovim prostorima, što i nije nešto novo i nepoznato, međutim Njemci sukladno svojoj disproporciji gospodarske sile i (ne)značaja u svjetskoj politici ne pripadaju ‘Međunarodnoj zajednici’. Stoga ova događanja neće izazvati značajniju pozornost unutar političke scene u EU, a ni šire. Oduvijek je bilo uobičajeno kako Njemci smiju plivati u gospodarskim vodama, ali obavještajne strukture u ovom dijelu Europe mora držati Njeno Veličanstvo.

Lamentira se o nekim domaćim udbašima koji kao nemaju više za vratom Beograd, pa su se eto razmahali i vladaju gospodarstvom, politikom, medijima i diplomacijom, ne navodeći notornu činjenicu da nijedan špijun gotovo nikada nije slobodan i samostalan, te je ako ne Beogradu sigurno odgovoran nekome u Londonu. Naivnim napisima kojima se godinama veličala UDBA i KOS obmanjivala se javnost u cilju prikrivanja stvarnih gospodara kojima je i sada Perković podložan jer su oni kreatori raspada Jugoslavije i pokretači važne uloge jugoslavenskih tajnih službi u tome. Nema u špijunskom svijetu mirovine, odmora ili stanja bez gazde. Naprosto je laž govoriti da Perković i domaći udbaši stvaranjem samostalne Hrvatske gube gazde, koji nestaju u nekoj jutarnjoj beogradskoj magli. Ne, i to treba ponoviti. Njihovi stvarni gazde su sada i uvijek sjedili u Londonu i nigdje drugdje, što ukazuje i nedavni posjet Josipovića Kraljici i Milanovića predsjedniku Cameronu u Londonu.

U ovom kontekstu zanimljiv je jedan ne baš sadržajan vic kojim se ironizira Hrvate. Pitaš Hrvata što je ovo? On će odriješito – voda. Da to je voda ali je i potok, što se čini puno važnijim. Dakle ovaj običan vic upućuje na to kako se u Hrvatskoj pri spomenu jugoslavenskih tajnih službi nešto komplicira, zateže, oklijeva, odnosno ne želi nazvati pravim imenom kao da građanima u Hrvatskoj nije jasno kolika je snaga tih ostataka bivših službi propale države poput KOS-a i UDBA-e. Neprestanim isticanjem njihove sposobnosti, nepogrešivosti i moći te upliva u sve pore života lijepe naše, prikriva se ono glavno i najvažnije a to je motor i pokretač te duguvječnosti i učinkovitosti istih. To u analizama nedostaje kao nepostignuti gol protiv Škotske, kada se tješeći uspjevamo uvjeriti kako smo eto ipak postigli nešto.

E nismo u toj utakmici postigli baš ništa, kao što nećemo ni spoznati ništa ako ne počnemo analizirati ozbiljno sva događanja u Hrvatskoj u ozračju i kontekstu onih u Europi i šire. Dakle nedavni boravak Josipovića i Milanovića u Velikoj Britaniji nije bio kurtoazan ni simboličan, već radni, i polučio je zaključke kako dalje u obavještajnoj suradnji dviju država, gdje je zasigurno dobivena i potpora oko neizručenja Perkovića njemačkim vlastima. Josip Perković je ipak bio na čelu, za Britance puno važnije, one špijunske strukture, koju oni na ovim prostorima Europe granaju od početka 19 stoljeća do današnjih dana. Britanski je imperij zauzimajući od Francuza dio južnodalmatiniskih prostora postupao diplomatski i vojno vrlo promišljeno i lukavo štiteći mir i slobodu domiceljnog stanovništva. Takva osvajanja bi mogli nazvati nekom vrstom tihe agresije, kada se okupacija ne primjećuje i otpor izostaje jer osvajač dolazi gotovo prijateljski. Lukav i nenasilan način Britanija koristi do današnjih dana i takav karakter koloniziranja koristio se u prostorima Sredozemlja od Grčke, preko Malte do Gibraltara. Može se reći ne postoji ozbiljnija analiza kontinuiteta britanske nazočnosti i upravljanja svim obavještajnim strukturama kako u obe Jugoslavije, tako i u novostvorenoj hrvatskoj državi.

Nije istina da je Račan doveo britanske obavještajce dopuštajući im uvid i šaranje hrvatskim prostorom, već je za posjeta Londonu 2000 godine samo razgovarao o jačanju i modifikaciji djelovanja britanskih službi koje su već u ratu obavile velik dio posla na učvršćenju djelovanja u ovom prostoru. Nije valjda Tuđman susreo Eugena Laxu u šetnji po Zrinjevcu, već je visoko pozicionirani mason Laxa imao zaduženje njenog Veličanstva da obavi svoj dio posla, kako pred rat, tako i poslije rata kad se susretao sa našim diplomatima a možda i sa Ivom Sanaderom obavljajući poslove konzaltinga za britanske državne interese. Nije Tuđman angažirao Manolića, Mesića, Boljkovca, Perkovića i Mustaća što je imao simpatije prema njima, već je morao stvarnim slugama britanskih interesa dati prostor u kojem oni mogu pod hrvatskim nacionalnim stijegom nastaviti kontrolirati događanja u najbuntovnijoj „balkanskoj državi“. Tuđmanu je bilo jasno tko upravlja ovim prostorima, tako da nije teško isčitati njegovo ponašanje kojim je morao poštivati i uvažavati labave okvire naznačene i zadate od mamice Britanije. Ili rat ili nema samostalne Hrvatske, oružje i tako nećete dobiti pa birajte. Ne odgovori li se na agresiju Hrvatske neće biti i doista je nepotrebno nabrajati sve ucjene, pritiske i kompromise na koje se moralo pristati tijekom rata i poraća. Primjera radi treba zamisliti oslabljenu JNA i četničku vojsku koja bi da nije odlučeno napraviti mirnu reintegraciju, eventualno bila pometena iz Vukovara, i koliko bi to ponizilo Srbe kao najveće britanske slugane na ovim prostorima. To se nije smjelo dopustiti.

Tuđman je poznavajući prirodu geopolitike i njene ružne strane bio svijestan svoga položaja u kojem se manevarski prostor sve više sužavao, navodeći sudionike krvavog rata na potpisivanje ponižavajućih dokumenata, koji su odgovarali samo i isključivo srbijanskoj osvajačkoj politici poguranoj od velike Britanije. Nekakvo uplitanje Amerike, Rusije ili Francuske u krojenje karata na ovim prostorima samo su obmane kojima se prikriva stvarni gospodar našeg jučer, danas i sutra.

Miješanje ministrice Vesne Pusić u ovaj problem i moguće ucijene od strane udbaša, neuvjerljivo je i doista neozbiljno gledanje na stvari i doima se kao da to netko govori smišljeno. Zašto bi udbaši, koji su pod palicom britanskih tajnih službi, uopće trebali ucjenjivali ministricu Pusić kada je i nemaju čime ucjenjivati. Recimo ako je Zdravko Mustač bio ponajbolji policajac u Europi, možda je Eugen Pusić bio najbolji britanski obavještajac u NDH. Naravno da je bio, pa stoga i biva nagrađen u Titovoj Jugoslaviji titulom akademika, jer je revno služio Njenom Veličanstvu. To se ne zaboravlja, pa djeca bivšeg suca Pusića strše danas kao uzori u brzom i temeljitom rashrvaćivanju Lijepe naše. I braco i seka Pusić za svoj rad u maloj stranci i marginalnoj udruzi imaju veliku zastupljenost u medijima i to već dugi niz godina.

Sramotno ponašanje vladajućih u Hrvatskoj na čelu sa premijerom Milanovićem skovano je također u radionicama britanskih tajnih službi uz pomoć mozgova za međunarodne odnose. Dodatno se pokušava poniziti Njemačku raznim gafovima podsječajući je na povijest nacizma, poput onog na otvaranju izložbe u Sankt Petersburgu, kada jeAngela Merkel progovorila o povratu Njemačkog muzejskog blaga ukradenog od Rusa za Drugog svijetskog rata. Poznato je da zemlja kojoj se nešto ne izručuje, ili ne vraća poput nekad otetog blaga, ostavlja dojam ponižene i jadne države poput Indije koja od Velike Britanije godinama traži 105-karatni dijamant Koh-i-Noor ugrađen na kraljičinoj kruni. Snaga koju Milanović ispoljava pred očima Europe, podsjeća na onu Slovensku kod tvrdoglavog ustrajavanja na savudrijskom dimnjaku i nedavnom sporu oko Ljubljanske banke. Slovenija je potporu za te tvrdoglavosti i ustrajnost dobila kao i Josipović i Milanović sada od Britanske Kraljice, koja je tada dosta neočekivano posjetila jednu malu alpsku državu na rubu Europske unije. U tu paletu ponižavanja Njemačke spada i nedavna Soroševa kritika njemačke politike štednje. Važno je reći da se na činu suprostavljanja jednoj Njemačkoj točno može sagledati nalogodavac te Milanovićeve tvrdoglavosti a to je jurišni ešalon britanskih tajnih službi.

No vratimo se zbunjenosti naših analitičara i novinara, koji ne znaju ili ne smiju reći da zapravo ne postoji UDBA i KOS, već samo djelovi ili ispostave britanskih tajnih službi. Zemlja čiji teritorij pohodi britanska vojska, uglavnom u budućnosti bude na neki način povezan, tj. pripadne nadzoru Londona, a sve to se dogodi po strategiji tihe agresije, koja se ne bi mogla primjeniti bez sudjelovanja brojnih pripadnika tajnih društava, masona i drugih, razasutih diljem svijeta u velikom broju. Stoga se može zaključiti, Hrvatskoj je londonski City sudba kao i UDBA.

Smiljan Strihić/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content