‘Sumnja da Perković stoji iza ubojstva Đurekovića skroz ozbiljna’
BRAĆA ODVJETNICI PRTENJAČA IZ NJEMAČKE ODGOVARAJU NA TEZE ANTE NOBILA Krunoslav Prates osobno je priznao da je Perkoviću u lipnju 1983. u Luxembourgu predao ključ za garažu u kojoj je 28. srpnja 1983. ubijen Stjepan Đureković.
{jathumbnail off}Braća Davor i Zlatko Prtenjača u Njemačkoj kao odvjetnici zastupaju žrtve udbaških likvidacija, i to obitelji Miličević i Bošnjak te drugih obitelji koje ne žele da im se imena objavljuju u medijima. U svim tim ubojstvima isti je rukopis – Udbin. Preko tih slučajeva dobili su informacije o slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, i to preko njemačkih institucija. Nedavno je pak Davor Prtenjača pratio reportera njemačkog tjednika Focus kao njegov pravni zastupnik, kada je u Zagrebu razgovarao s Antom Nobilom o Josipu Perkoviću.
Oba brata rođena su u Njemačkoj, u Böblingenu. Otac Ante rodom je iz Polače kod Zadra, a majka Marica iz Donjeg Miholjca. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu, Davor Prtenjača odlazi u München gdje studira pravo na elitnom sveučilištu LMU, koje se smatra najboljim pravnim fakultetom u Srednjoj Europi. Godine 2003. položio je prvi državni ispit na pravnom fakultetu kao jedan od najboljih studenta prava u Njemačkoj. Slijedi dvogodišnja praksa na sudu, u državnom tužiteljstvu i odvjetničkim uredima u njemačkim pokrajinama Baden-Württembergu i Bavarskoj. Poslije je bio odvjetnik u Münchenu i nakon toga u Stuttgartu. Davor je 2006. doktorirao pravo kod Franka Höpfela, suca Haaškoga suda.
Zlatko je također upisao pravo u Münchenu. Iako je počeo studirati kasnije od brata, s Davorom je položio prvi državni ispit kao jedan od najboljih studenata prava u Njemačkoj. Od 2004. do 2006. radi na sudu, u državnom tužiteljstvu i odvjetničkim uredima u Bavarskoj i Baden-Württembergu. Iduće dvije godine odvjetnik je u Stuttgartu za ekonomsko, kazneno, međunarodno i europsko pravo. Od 2008. godine samostalni je odvjetnik u Stuttgartu te upisuje doktorat i doktorira na temi Haaškog suda kod profesora Joerdena u Frankfurtu na Odri. Davor je bio angažiran kao nezavisni konzultant za pružanje pravnih konzultantskih usluga braniteljskom timu Ante Gotovine u žalbenom postupku. Obojica su poznata hrvatskoj javnosti i po upućivanju zahtjeva njemačkom ministru unutarnjih poslova Thomasu de Maizièreu uime bivšeg emigranta Gojka Bošnjaka, da se Titu posmrtno oduzme najviše njemačko odličje Izvanredni savezni križ, koji mu je 1974. pri posjetu Njemačkoj dodijelio tadašnji njemački predsjednik Gustav Heinemann. Davor Prtenjača inače je u njemačkim odvjetničkim krugovima iznimno cijenjen i slovi za energičnog i jednog od ponajboljih mladih stručnjaka na području međunarodnog kaznenog prava.
S obojicom braće, koji danas vode zajednički odvjetnički ured u Njemačkoj, razgovarao sam o Josipu Perkoviću, odnosno o cijelome slučaju koji je posljednjih dana zapalio ne samo našu unutarnjopolitičku scenu nego i zakomplicirao i narušio naše odnose s EU i posebice s Njemačkom.
Vaša teza vezana uz “Lex Perković” jest da je novost u tome da je srušen cijeli demokratski poredak. Znači li to da smo svjedoci da u Hrvatskoj na neki način vlada stari CK?
ZP: Svjedoci smo da jedan čovjek ima odvjetnički tim kakav nitko dosad u Hrvatskoj nije imao. Vlada, vladajuća stranka, predsjednik države, državni odvjetnik, tajne službe, svi su stali u obranu Josipa Perkovića. Oni svi gaze nacionalne interese i međunarodne obaveze i tako nanose štetu Hrvatskoj. Samim time srušen je ustavni poredak RH, jer po zakonima i Ustavu RH, i Vlada, i stranke, i predsjednik, i državni odvjetnik, ali i tajne službe trebaju štititi hrvatske interese, a ne interese pojedinaca. Imaju obvezu poštovati Ustav i zakone. Ako netko želi biti član odvjetničkog tima, onda bi trebao dati ostavku i postati član Hrvatske odvjetničke komore. Onda nije problem da brani Josipa Perkovića. “Lex Perković” jasno pokazuje da na neki način i dalje vlada stara komunistička garda i da u ključnim pitanjima u RH demokracije jednostavno nema.
Podjela vlasti na legislativnu, egzekutivnu i judikativnu primat je svake demokracije i temelj demokratskog poretka. Je li ta podjela ugrožena u RH?
DP: U slučaju “Lex Perković” i svih događaja oko toga sigurno da nije samo ugrožena nego i srušena cijela trodiobna podjela vlasti. Posljedice toga slučaja morat ćemo još dugo ispravljati.
Mislite da predsjednik RH, kao ustavna ravnoteža, može spasiti taj poremaćaj u demokratskom poretku naše države?
ZP: Po ulozi koju ima u Ustavu, sigurno bi on to i trebao. No, problem je u tome da sam predsjednik postaje član odvjetničkog tima Josipa Perkovića. Ali važnija i opasnija za naš demokratski sustav jest činjenica da je baš predsjednik iskoristio svoju ustavnu ulogu kako bi Vladi, vladajućoj stranci i državnom odvjetniku dao legitimitet u cijelom tom slučaju. Posebice svojom izjavom da se Perkovića uopće ne bi trebalo izručiti Njemačkoj.
Što točno mislite kad govorite o “legitimitetu” koji je dao predsjednik RH?
DP: Predsjednik je po Ustavu osoba koja bi trebala biti iznad svake stranke. Problem je da je i sam predsjednik također, ili se meni tako čini, igrač stare nomenklature koja vlada u pozadini. No, Hrvati ipak vjeruju predsjedniku malo više nego drugim političarima, tako da Ivo Josipović koristi taj kredibilitet kako bi narod privukao na svoju stranu. To je ta podjela u odvjetničkom timu Josipa Perkovića, koju RH još ni na jednom suđenju nije vidjela.
Kako je u sve to upleten glavni državni odvjetnik RH?
ZP: I on je u funkciji obrane Josipa Perkovića, jer jednostavno nije istina da su hrvatske institucije surađivale s Nijemcima. U presudi Krunoslavu Pratesu stoji da su hrvatske institucije šutjele, da nisu davale odgovore na pravne zahtjeve njemačkog suda, da su potpuno blokirale i ignorirale sve zahtjeve iz Njemačke i tako dale do znanja da RH nije u a interesu da se slučaj Đureković pravedno riješi.
Vjerujete li da je Perković povezan s ubojstvom Stjepana Đurekovića?
DP: Ja nisam sud koji će o tome morati odlučiti, i nisam odvjetnik Josipa Perkovića, tako da me to pitanje ne opterećuje previše. Rođen sam i školovan u Njemačkoj i jasno mogu reći da nitko u Njemačkoj ne može pokrenuti kazneni postupak bez kvalitetnih dokaza. Imam apsolutno povjerenje u njemački sustav i svi mi znamo da je baš Njemačka najuređenija država u svakom pogledu u Europi, bilo to ekonomski, politički, ali i sudski i pravno.
Zamislite da ste odvjetnik Josipa Perkovića. Koji biste odgovor dali na pitanje, postoji li osnovana sumnja da je sudjelovao u ubojstvu Stjepana Đurekovića?
ZP: Razumno je da kolega Nobilo pod svaku cijenu želi obraniti klijenta. On u toj obrani ne mora biti i nije objektivan. Prije nekoliko tjedana bio sam kod kolege Nobila u uredu i jasno sam saznao kako se Josip Perković misli obraniti, da nije naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Što su glavni argumenti Josipa Perkovića i njegova odvjetnika Ante Nobila?
ZP: Glavni argument je da svjedok Vinko Sindičić nije vjerodostojan i da se cijela presuda u Münchenu temelji na iskazima svjedoka Sindičića. Drugi glavni argument jest da kolega Nobilo prebacuje odgovornost na tajne službe u Beogradu, na grupu oko Arkana. Zaključak je bio da je njemački sudski sustav u tome slučaju loš, da nije vjerodostojan i da krši načelna prava optuženika, tako da se ne može pričati o pravednom suđenju.
Što vi mislite o tim argumentima vašeg kolege Nobila?
DP: Razumno je da brani Josipa Perkovića kao klijenta. No u trenutku kad napada njemačko pravosuđe, na taj način i njemački ustavni poredak, tako i demokratsku Njemačku, prelazi granicu, nakon čega se slobodno može reći da takve izjave nitko razuman ne shvaća ozbiljno. Većina kolega sigurno se čudi na takve izjave.
Što kažete na pokušaj prebacivanja odgovornosti za ubojstvo na Arkana?
ZP: Prebacivanje odgovornosti za kaznena djela često se događa u kaznenom postupku. No impuls za takvu strategiju obrane rijetko kad predlaže odvjetnik, nego u većini slučajeva impuls daje baš sam klijent. Za odvjetnika u kaznenom postupku takva je strategija u biti onda povoljna, kad osoba, na koju želite prebaciti odgovornost, još nije dala iskaz i/ili nije dostupna sudu. U vezi prebacivanja odgovornosti na Arkana, zna se da se on ne može ni na koji način braniti, tako da je prebacivanje odgovornosti na njega najjednostavnije.
Kako ocijeniti napad na vjerodostojnost svjedoka Sindičića?
ZP: Sudovi, državno odvjetništvo, ali i odvjetnik imaju zadatak da procijene vjerodostojnost svjedoka. Naravno da su stvari za obranu lakše ako imate samo jednog svjedoka protiv sebe. Cijeli trud je onda samo fokusiran na to da se dokaže da baš taj svjedok nije vjerodostojan.
Što mislite, hoće li biti moguće da Nobilo dokaže da Sindičić nije bio vjerodostojan?
DP: Mislim da će obrani biti vrlo teško, jer je sud u Münchenu potvrdio da je svjedok Sindičić vjerodostojan i teško će drugi sudovi od toga odstupati. Mislim da je to nemoguće i to još u Njemačkoj nisam doživio, barem ne na istome sudu. A suđenje Josipu Perkoviću trebalo bi biti također u Münchenu. S druge strane, presuda broji 120 stranica, i baš su suci, koji su visoko i dobro obrazovani, temeljito i dugo raspravljali o vjerodostojnosti svjedoka Sindičića, i na temelju takve rasprave donijeli svoju odluku u presudi. Nije istina da njemački sud nije postavio pitanje je li Sindičić uopće vjerodostojan.
No bitno je, i to se sasvim izgubilo iz vida, da Sindičić nije bio jedini svjedok protiv Pratesa. Bivši sudac Ustavnog suda RH Vice Vukojević također je svjedočio protiv Pratesa. Nakon sudske izjave 2006., Vukojević gubi posao. Hrvatski sabor raspravlja o ukidanju imuniteta Vukojeviću zbog fingiranih optužbi za silovanje, da bi sud u Münchenu potvrdio da državne institucije u RH žele imati utjecaj na suđenje u Njemačkoj. I nakon svega toga, Vukojević ne mijenja iskaz protiv Pratesa, tako da je njemački sud zaključio da svjedok u takvim okolnostima može biti vjerodostojan. On na kraju krajeva i jest vjerodostojan.
Imate li još što reći o vjerodostojnosti Vinka Sindičića?
DP: Naravno. Zanimljivo je kako je potpuno ignorirana činjenica da je i sam Prates priznao brojne iskaze svjedoka Sindičića, i tako sam potvrdio njegovu vjerodostojnost.
Možete li biti konkretniji?
ZP: Želim samo kratko pojasniti sljedeće točke. Prvo, početak odnosa Pratesa i Josipa Perkovića bio je u Makedoniji, gdje Perković s Pratesovom ženom razgovara o djelovanju dr. Jelića i ostalih hrvatskih emigranata u Münchenu. Za vrijeme toga prvog susreta, Perković predaje svoj broj telefona na malom papiru kako bi ga Prates mogao nazvati. Drugo, 1975. Perković stiže u posjet Pratesu u Njemačku na njegovu kućnu adresu, a da ga prije nije zvao ili se na drugi način informirao. Perković je Pratesu jasno objašnjavao da oni u Jugoslaviji cijene njegov rad u Münchenu i da je to i te kako važan posao, jer da je bitno za ustavni poredak SFRJ da se što prije i što više zna o aktivnostima hrvatskih emigranata, tako da bi SFRJ na vrijeme spriječila akcije hrvatskih emigranata. I treće, Prates pristaje na suradnju, jer smatra da je Perkovićeva najava kako nitko ne želi loše njemu i njegovoj obitelj upravo neizravna prijetnja Pratesu.
Oprostite što vas prekidam, ali možete li kratko i jasno reći na što želite ukazati?
ZP: Želim reći da je suradnja Pratesa i Perkovića bila dugotrajna. Štoviše, da ga je upravo Perković pridobio za tajnu službu, što znači da je Perković bio mentor i mogući nalogodavac Pratesu, a da ovaj nikako nije mogao djelovati samostalno. Još je nešto vrlo važno, i to je već vidljivo na početku odnosa Perković – Prates. To je činjenica da srpska ili crnogorska ili bilo koja druga republička tajna služba nema veze s Pratesom, nego isključivo hrvatska tajna služba. Koliko je vjerodostojan argument kolege Nobila da je Arkan ubio Đurekovića već sada vaši čitatelji mogu sami i jasno zaključiti. No, ima tu još više konkretnih stvari, koje se moraju znati.
Hvala, slobodno nastavite s izlaganjem u vezi Pratesova iskaza.
ZP: Nakon što je dogovorena suradnja, Prates redovito šalje informacije Perkoviću, dva-tri puta mjesečno čuju se telefonski, a često se i osobno vide u Belgiji, Luxembourgu i Zapadnom Berlinu. Na početku Prates dobiva kodno ime Boem, a od 1978. postaje Stiv, što je sud u Münchenu saznao iz dokumenata koje je Perković pisao o Pratesu. Vrlo bitna stvar za cijeli slučaj, a posebice za vjerodostojnost argumenata kolege Nobila, što ću kasnije objasniti, jest činjenica da su Prates i Perković za telefonski razgovor dogovorili “signal” ako Perković želi hitno razgovarati s Pratesom. “Signal” je bio sljedeći: Perković bi Pratesa zvao dva puta na kućni telefon, uvijek na puni sat, i telefon bi svaki put pozvonio tri puta. Nakon toga Perković bi poklopio slušalicu i Prates bi otišao u javnu govornicu i nazvao Perkovića. To je bio dugogodišnji modus operandi. Prates osobno priznaje da je Perkoviću u lipnju 1983. u Luxembourgu predao ključ za garažu u kojoj je 28. srpnja 1983. ubijen Stjepan Đureković. Na dan Đurekovićeva ubojstva Prates kod kuće čuje Perkovićev telefonski “signal”, prvo u 22, a onda i u 23 sata. Nakon toga ide u javnu govornicu i zove Perkovića.
Znači, Prates je osobno dosta toga potvrdio što je Sindičić rekao?
DP: Da. I baš ta činjenica treba svakome razumnom čovjeku dati do znanja da u slučaju kada su izjave optuženika i jednog bitnog svjedoka u mnogim stvarima identične, svaki odvjetnik obrane ima malo prostora vezanog uz vjerodostojnost svjedoka. Nije samo problem Sindičić za obranu, nego svi koji su dali iskaze na sudu, a pogotovu Prates, kojemu bi ja tada savjetovao da šuti, jer šutnja je zlato. Tako bi sud imao više problema s vjerodostojnošću bilo kojega svjedoka. No to je sada stvar prošlosti i svi mi moramo prihvatiti demokratsku i pravednu odluku sudova.
Kako tumačite činjenicu da su Prates i Perković 28. srpnja 1983. telefonski u 23 sata razgovarali nakon “signala”?
ZP: Mislim da je i svakom djetetu jasno da u to doba noći nisu razgovarali o godišnjem odmoru. Koliko je Prates naivan, da je tu činjenicu priznao, samo za sebe govori, a nitko sada ne može ozbiljno tvrditi da nisu razgovarali o ubojstvu Đurekovića. Tu priču nitko normalan neće saslušati, a kamoli u nju povjerovati.
Može li se reći kako postoji ozbiljna sumnja da je Josip Perković naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića?
DP: Apsolutno, pogotovu što argumenti obrane nisu temeljiti i jaki. Konačno je došlo vrijeme da Josip Perković sam kaže da ide u Njemačku na sud dokazati svoju nevinost, kao što su to hrabro učinili naši generali u Haagu. I na kraju krajeva, barem sudeći po argumentima kolege Nobila, Perković će sigurno biti slobodan čovjek, tako da se ne mora ničega bojati. Hrvatska ne bi trebala biti talac jednog čovjeka! Samo tako Perković može uživati svoje najljepše godine, jer alternativa su bijeg i strah.
Već je jednom Nobilo spasio jednog klijenta na račun druge osobe, slučaj Blaškić – Kordić. Može li se iz toga zaključiti da bi Nobilo mogao spasiti i Perkovića, recimo na račun Zdravka Mustaća?
ZP: To su špekulacije. Teško je reći i usporediti dva takva slučaja. Samo za sebe mogu reći, da kad god branim, recimo jednu grupaciju, onda najveći uspjeh imate ako se zajedno branite, a ne jedan protiv drugoga. To ste lijepo mogli vidjeti u slučaju Gotovina, a naravno da je slučaj Blaškić primjer što se može dogoditi ako branitelji ne surađuju – tamo su svi bili osuđeni! Nemojmo to zaboraviti! Hoće li Nobilo spasiti samo Perkovića ili i ostale, samo on zna. Bude li došlo do suđenja u Njemačkoj, svi ćemo glede toga pitanja biti pametniji.
Nobilo je dogovarao susret s njemačkim tužiteljem i policijom
Postoje li i drugi argumenti, koji bi mogli pružiti činjenice da je Perković naredio ubojstva?
ZP: Naravno. No, dopustite da vašim čitateljima još opišem jedan bitan detalj. Ove godine prije Uskrsa kolega Nobilo dogovarao je susret s njemačkim državnim odvjetnikom i suradnikom LKA (Bavarska kriminalistička policija) München. Nobilo je tražio dozvolu za svoj zrakoplov, ali u Münchenu je dobio odgovor da zrakoplov s jednim motorom može sletjeti samo u Fürstenfeldbrucku, nedaleko od Münchena. Nobilo želi izravno doći u München i dobiva dozvolu za zrakoplov koji ima dva motora. Postoje informacije da je Nobilo bio u Münchenu, što je i sam priznao. No bitna je činjenica da kolega Nobilo govori da je njemački novinar Focusa, koji je to i objavio, neke stvari konstruirao te da taj novinar ne može više nešto znati. Osobno ne znam tko što točno zna. Ali sama činjenica da netko točno zna što sam htio i kako sam na kraju stigao negdje, govori da takva osoba sigurno ima pouzdane informacije i da takva osoba to može i dokazati.
O čemu su Nobilo i predstavnici LKA i druge osobe razgovarali u Munchenu?
ZP: Nisam bio prisutan, ali prema informacijama Focusa, Nobilo je htio spasiti svoga klijenta. Nudio je dokumente koji bi dokazali da je Perković nevin. Nijemci sigurno neće prihvatiti bilo koji dogovor po kojemu Perković ne bi trebao izaći pred njemački sud. Mislim da je taj trenutak sigurno prošao.
Tajni razgovori prije optužnice i suđenja znak su da stvari stoje loše
Jedan ste od najboljih odvjetnika za kazneno pravo u Njemačkoj, bili ste u brojnim velikim procesima. U kojemu slučaju vi odlučite zatražiti razgovor s državnim odvjetnikom, policijom ili sudom?
ZP: Ja, kao i brojni moji cijenjeni kolege, samo onda tražim razgovor kada su izgledi da mogu spasiti svoga klijenta mali ili nikakvi. Naravno, treba razgovarati i s drugom stranom, da bih mogao saznati njezinu taktiku, i tako dalje. No tajni razgovori prije optužnice, prije suđenja jasan su znak, ne samo za državno odvjetništvo nego i za klijenta, da stvari stoje loše.
Znači li to da i sam odvjetnik Nobilo smatra da bi Perković mogao biti osuđen?
DP: Nikada ne bih uzeo sebi za pravo o takvim stvarima bilo što sugerirati. Želim samo ukazati na činjenice, da bi vaši čitatelji sami mogli zaključiti. Ja nikada ne tražim razgovor ako sam uvjeren da ću dobiti postupak. No, naravno, svaki odvjetnik ima svoju ideju, svoju taktiku i svoje mišljenje, i baš me to uvijek fascinira u mojemu poslu. Uvijek nešto i naučite od starijeg kolege.
Izvor: Zvonimir Despot/vecernji list
