Izvor slike: faH

Sva SDP-ova politika od 1990. do danas svodila se na zastupanje i rehabilitaciju vrijednosti povezanih s Jugoslavijom – tvorevinom koja je bila negacija hrvatske države – i totalitarnim komunističkim sustavom.

Ako zanemarimo ridikuloznu strančicu pod nazivom Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) SDP (Socijal-demokratska partija) jedina je relevantna (parlamentarna) stranka koja u svom nazivu ima riječ partija, ali nema pridjev „hrvatska“. Još su stari Latini znali: nomen est omen (ime je znak). Naziv te navodne socijal-demokratske strane određuje i njezin program.

A u čemu se sastoji program SDP-a?

Krenimo redom.

SDP je stranka koja je (imovinsko)pravni, politički i duhovni sljednik Komunističke partije Hrvatske (KPH) odnosno Saveza komunista Hrvatske (SKH). Devedesetih godina – nakon što je u Hrvatskom saboru odbila glasovati za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu (program: da Hrvatska, ali unutar Jugoslavije) – ta je Partija fingirala demokratsku transformaciju, ali je nakon dolaska na vlast 2000. godine pokazala svoje pravo lice. Pod vodstvom Ivice Račana, ideološkog batinaša iz vremena Hrvatskog proljeća, Partija je kao prve poteze povukla one koji su imali za cilj rastakanje netom stečene hrvatske samostalnosti. U Zagrebu se tada organizira tzv. Balkanski summit nakon kojeg se Hrvatska geopolitički i kulturološki ponovno pozicionira na prostor bivše Jugoslavije, umjesto na kulturno i tehnološki razvijeniju Srednju Europu. Diplomacija, obavještajne službe i HRT čiste se od državotvornih kadrova, a na njihovo mjesto instaliraju se kadrovi koji su vrlo dobro živjeli u vremenu Jugoslavije.

Paralelno s ovim procesima otvara se „lov na generale“ te započinje posvemašnja kriminalizacija i demonizacija obrambenoga Domovinskog rata i provlačenje kroz blato te izrugivanje svega što ima nacionalni predznak.

Zastupanje i rehabilitacija Jugoslavije i komunizma kao program SDP-a

Nakon smrti Ivice Račana na čelo Partije dolazi Zoran Milanović, predsjednik najgore Vlade u povijesti hrvatske države, koji već i prije dolaska na vlast jasno proklamira svoju ideološku potku izjavom da između Franje Tuđmana (predsjednika demokratske i neovisne hrvatske države) i Josipa Broza Tita (čelnika zločinačke i totalitarne jugoslavenske države) bira Tita. „Za domovinu s Titom naprijed“ – bio je, dakle, program Milanovićeve vlade – od čijih će nam gospodarskih i vanjskopolitičkih (slučaj Perković) rezultata još dugo trnuti zubi.

Sva SDP-ova politika od 1990. do danas svodila se na zastupanje i rehabilitaciju vrijednosti povezanih s Jugoslavijom – tvorevinom koja je bila negacija hrvatske države – i totalitarnim komunističkim sustavom. Takvo što nije moglo iznenaditi ako se je znao kadrovski sastav Partije, koju su uglavnom činili bivši rigidniji članovi SKH, dok su pojedinci poput nekih članova branitelja služili tek kao smokvin list, tj. kao korisne budale koje su Partiji trebale dati nacionalnu legitimaciju.

Hrvatska treba hrvatsku, a ne jugoslavensku ljevicu

I ovogodišnji unutarstranački (točnije: unutarpartijski) izbori u SDP-u pokazali su da je SDP i dalje Partija koja ne može bez Jugoslavije, bez Tita i bez komunizma. Naime, niti jedan kandidat za Velikog Vođu Partije nije se založio za ukidanje Trga Maršala Tita, zločinca svjetskog kalibra koji je simbol komunističkog totalitarizma i zločinačke Jugoslavije. Štoviše, svi prominentniji kandidati izrijekom su se usprotivili inicijativi za ukidanjem imena ovoga najljepšeg zagrebačkog Trga.

A ukidanju Trga usprotivio se je i novi mlađahni predsjednik Partije Davor Bernardić, koji je izjavio da se ne misli dodvoravati „desnici“ (Hrvatska je jedina europska zemlja gdje je desnica nešto ne smije imati legitimitet za postojanje i što treba eliminirati) i da je protiv ukidanja Titova trga. Ako se po jutru dan poznaje i Berndić, dakle, misli voditi politiku koja u ideološkom smislu predstavlja kontinuitet dosadašnje politike, čiji je pak sukus antihrvatski (Jugoslavija ja antihrvatska tvorevina) i antidemokratski (komunističke odnosno kriptokomunističke ideje negacija su demokracije). Račanov je to testament koji očigledno nasljedno obvezuje sve SDP-ove partijske čelnike, male i velike partijske vođe.

S obzirom na to da Hrvatska ne može biti normalna država dok god ne bude imala socijal-demokratsku ljevicu kojoj će Hrvatska, a ne Hrvatska u okviru Jugoslavije, biti neupitna i nepromjenjiva činjenica, preostaje nam zaželjiti da će se SDP, ovakav kakav jest, u budućnosti svesti na marginalnu partijicu i da će Hrvatska konačno dobiti hrvatsku ljevicu u vidu neke nove socijal-demokratske stranke. Koliko god ova želja iz sadašnje perspektive izgledala neostvarivom, ona je nužna pretpostavka da Hrvatska iziđe iz stanja latentnoga građanskog rata i počne funkcionirati kao normalna država.

Autor: Krešimir Kovač/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save