Tomiću, želim da ti se ostvare želje i da doživiš revoluciju!
Tomić je u zadnjoj kolumni vulgarno i ad hominem napao Bernardića, novoizabranog predsjednika SDP-a. Na to smo navikli. Ali zašto ga je napao? Jer ne vjeruje da je ovaj u stanju ostvariti socijalno pravednu državu poput Castrove Kube.
Sad bogate kuje u Hollywoodu koje pijuckaju šampanjac na rubovima svojih bazena, poput Katy Perry i Madonne, mogu ponovo voditi tweeter-ratove za socijalnu pravdu i slati posljednje pozdrave “el commandanteu”. Kako ne bi morale sljedbenicima na tweeteru objašnjavati zašto nisu ispunile obećanje da će odseliti iz Hollywooda ako Trump dobije izbore. Jer, kapitalizam je tako okrutan! Jer, dok bogate fufe i milijunaški šljam i ološ cvili nad kolegom-milijarderom Castrom, pripadnikom istih “socijalno osjetljivih” elita kojih su i one dio, dotle se Castrov narod na Floridi, gdje živi preko milijun od četiri milijuna Kubanaca koji su prešli more puno morskih pasa na splavovima sklepanim od auto-guma i praznih kanti za benzin jer nisu shvatili koliko je dobro živjeti u socijalno pravednoj državi s tako divnim “besplatnim” zdravstvom i besplatnom indoktrinacijom koju zovu školstvom, raduje već danima na ulicama. I mogu se zgražati nad Gloriom Estefan koja također slavi Castrovu smrt, kao jedina od američkih bogatašica. Jer, i ona je doplovila s Kube kao dijete. A otac joj je završio u Castrovom zatvoru, i ostao tamo jedno 20 godina kao politički zatvorenik.
A posljednje pozdrave šalje i Tomić, Hanžekovićev bojovnik za socijalnu pravdu s plaćom od 28.500 kuna: “Adio amigo, za takva muda vajalo je jemat mudante. Adios compañero, Adios el comandante!”, lamentira Tomić. “Iako će ga mnogi prokleti govoreći kako je bio okrutan diktator koji je smaknuo, zatočio ili protjerao na tisuće dobrih Kubanaca, mnogi od nas ipak će žaliti za njim, pa i ako smo se jednom davno, prije četvrt stoljeća, deklarirali kao antikomunisti. Nije, istina, bio najpristojnija osoba, milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti. U ovo nepravedno vrijeme, koje je postalo i službeno najgore u povijesti otkako je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj objavila da je dosegnuta povijesno najveća razlika između siromašnih i bogatih, zgodno bi vjerojatno bilo da kakav bradati đavo s kalašnjikovom u rukama i cigarom među zubima katkad iskoči iz prašume, tek da prestraši gadove koji deru jadni proletarijat.
Tko bi inače viteški zaštitio ugnjetavane bijednike? Komu će se za pomoć obratiti žene koje će dobiti otkaz ostanu li trudne, ili netko poput onih vinkovačkih blagajnica što u dućanu u kojemu su zaposlene za trećinu plaće moraju kupiti robe kojoj je istekao rok trajanja? Tko će sirotinji obrisati suze, vratiti joj dostojanstvo i nadu da bi im i na ovom svijetu, još za života, jednom moglo biti bolje?”
Stvarno, tko bi prestrašio “gadove koji deru jadni proletarijat” koji u SAD zarađuje najmanje desetak dolara na sat, od Castra u čijoj je državi mjesečna plaća radnika gotovo jednaka minimalnoj satnici u SAD? Plaće na Kubi se kreću od 17 do 30 dolara mjesečno, što je višestruko manje od onog kolike su, preračunato, bile u vrijeme kad je Kuba imala standard jedne Italije ili Francuske – 1959., u osvit revolucije? Tko bi bolje viteški zaštitio ugnjetavane bijednike, od čovjeka koji je cijelog života živio luksuzno, u skupoj vili, uz skupe cigare, odlazeći 30-metarskom jahtom u ribolov? Kome će se žene koje ostanu trudne obratiti nego Castru, kojem su svakog dana podvodili po dvije-tri jadnice koje vođi revolucije nisu smjele reći “ne” ako nisu htjele završiti u konc-logoru? Tko će sirotinji bolje obrisati suze od majmuna koji je od nekoć treće najbogatije zemlje zapadne hemisfere, zemlje koja je po standardu prestizala brojne razvijene države zapada, pretvorio u hrpu ruševina, u kojoj ljudi u 21. stoljeću masovno gladuju, i ne znaju što je internet jer je – zabranjen? Tko će bolje utješiti blagajnice koje moraju kupiti robu kojoj je istekao rok trajanja nego čovjek koji je pola stoljeća vladao zemljom, iz koje su nam stizala ovakva svjedočanstva, ovakve slike:
“Ljudi umiru od gladi, ali vlada to ne želi priznati… i mi bismo umrle od gladi, ja i moja kćer, da nema dolara koje su nam poslali rođaci iz Miamija. Ljudi bulje u turiste i čude se: ‘Kako mogu imati tako lijepu odjeću? Odakle meso u državnim hoteljima”, ispričala je 32-godišnja Sylvia, samohrana majka zaposlena u jednoj kubanskoj bolnici za londonski Independent 1994. godine, u vrijeme najgore gladi na Kubi, četiri godine nakon što je SSSR prestao postojati i time i slati pomoć od koje je Kuba živjela do tada. Fidel je krivio sankcije za glad, no Kubanci su znali da je on taj koji blokira svom narodu pristup stranim turistima od kojih bi mogli zaraditi koji dolar da kupe hranu. Posjedovanje dolara na Kubi se tada kažnjavalo zatvorom. “Svaki dan nam ljudi u bolnici umiru od upale pluća, od dizenterije. Ali svi znaju da zapravo umiru od neuhranjenosti. Sve više dolazi bolesnih… ali lijekovi su nedostupni, nema ih, čak i aspirini, ako nemate dolare”. Sylvia je tada radila za 150 pesosa mjesečno, što je tada bila prosječna plaća. Dolar i pol – na crnom tržištu. Pokazala je novinarima svoju karticu za hranu: Ona i kćer Hilda dobivale su jednu štrucu kruha dnevno. Hilda je imala i pola litre mlijeka dnevno i četvrtinu pileta mjesečno, s tim da točkice za piletinu nisu mogle iskoristiti dva mjeseca jer je ionako nije bilo. Za odrasle piletina i mlijeko tada nisu bili dostupni. I 6 jaja svaka mjesečno. Od mesa, tek mješavina soje i mljevenog mesa, pola kilograma mjesečno. Ostalo? Riža, crni grah, šećer, sol, i pola boce ruma mjesečno. Aspirin je bio racioniran na 10 tableta svaka tri mjeseca.
Što se promijenilo u dvadesetak godina? Ne mnogo. Plaće su sad od 400 do 700 pesosa, više nisu “socijalno pravedne” i sve jednake, od čistačice do atomskog fizičara, jer je i Castro otkrio da to ne funkcionira, i više nisu dolar i pol, već 15 do 30 dolara mjesečno. Odnosno, oko sto kuna mjesečno, u prosjeku, u zemlji u kojoj meso i dalje možete kupiti samo na crno, po cijeni pola mjesečne plaće za kilogram. Ali, hrana je i dalje racionirana, i na točkice. Na sve se i dalje čeka u redovima, kao i u svakom socijalizmu. Jedino više nije tako strašno, pa više ne jedu toliko mačke. Naime, novinarka Independenta je, kad je posjetila Havanu da bi napisala gore citirani članak, primijetila da na ulicama grada nema mačaka, ni pasa.
Moja prijateljica s facebooka kaže kako je nedavno na Kubi s prozora hotela gledala red u kom su ljudi, svakog dana, u svako doba dana čekali po 2-3 sata za dvije kuglice sladoleda – dok su oni, kao stranci, mogli proći preko reda i užasno ih je bilo sramo toga. Druga, koja je više puta bila tamo, kaže da se za polovni grudnjak ili teglicu Nutele možete cjenkati za bilo što, a za paket antibiotika možete dobiti 12-godišnju djevojčicu u seksualno roblje. Treća u Milanu ima susjeda koji je s Kube, odlazi sa ženom svake godine na mjesec dana na Kubu u posjet rodbini, što kao državljanin EU može (sankcije se odnose samo na američke građane, koji ne smiju na Kubu). Hranu nose sa sobom.
Kubom je prošao “uragan Castro”. Oporavka biti neće
Majka s djetetom, i susjeda u posjetu: taj krevet i stolica za ljuljanje su jedini namještaj u stanu.
Svakog tjedna se jedna zgrada u staroj Havani sruši od dostrajalosti. Kao i automobili, zgrade nisu sustavno obnavljane od revolucije. U tim zgradama ipak žive ljudi.
Kad zgrada padne od starosti, obično zatrpa stanovnike. Ipak, nitko ne seli iz ruševina – nema gdje.
No na zapadu se o tome malo zna, izvan zajednice Kubanaca. Moore je tih godina kad je Sylvia ispričala sovju priču snimio dokumentarac u bolnici za komunističke i vojne glavešine kako bi dokazao kako je tamošnji zdravstveni sustav divan, zaboravivši reći da su kubanske bolnice doslovce ruševine osim te jedne, u koju je običnim kubancima, socijalno pravedno, pristup zabranjen. Poput Tomića, i zapadni liberalni mediji pišu pohvalno o Castru. Mediji poput Jutarnjeg u Hrvatskoj i Huffposta u SAD, kojima su inače svi homofobi i rasisti a Trump seksist i ženomrzac jer se hvalio kako su mu žene dozvoljavale da ih pipa jer je bogat i moćan pišu pohvalno o Castru koji je proglasio homoseksualnost nezakonitom (u mačističkom stilu revolucije) i poslao homoseksualce u konc logore za preodgoj gdje su brutalno mučeni, koji je spavao s tri žene dnevno koje to nisu mogle odbiti, u čijoj državi crnci koji su 35% stanovništva praktički nemaju nikakva prava.
Može li licemjernije? Da! “Milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti“, kaže Tomić!
Tomić, koji radi za debelog ovrhovitelja i krvopiju, za ono najgore što postoji u kapitalizmu – lešinara koji parazitira na sirotinji koja ne može platiti niti režije, a onda peterostruku prosječnu mjesečnu hrvatsku plaću daje Tomiću da bi sjecikesi i utjerivaču dugova od svog gazde dao ljudsko lice, sere o “socijalnoj pravdi”. Tomiću, da u ovoj državi ima socijalne pravde, i ti i tvoj gazda bi visili s bandere na trgu Bana Jelačića!!! On kao kulak, ti kao njegovo pseto. Jer, revolucije takvima dođu glave!
A kao kulak bi završio i Castro, da ga je njegov narod uspio dohvatiti. Zato stara poslovica kaže, “pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti”. Pa ja zato Tomiću stvarno od srca želim da mu se ostvari država kakvu priželjkuje, u kojoj će neki bradati bandit s kalašem uspotsaviti “socijalnu pravdu”. Državu u kojoj nećeš palamuditi o socijalnoj pravdi za velike novce, nego ćeš kao i svi ostali raditi u tvornici za 100 kuna mjesečne plaće. Ili pisati za partijske novine za 200 kuna mjesečno. Želim ti da živiš u državi u kojoj će ti djeca gladovati, a ti nećeš imati novca da im kupiš hranu, niti lijekove kad se razbole, jer besplatnih lijekova u “besplatnom” kubanskom zdravstvu nema. Jer bi tada možda shvatio zašto Kubanci mrze ljude poput tebe, koji ljudima poput Castra i Hanžekovića omogućuju da imaju jahte i Mercedese dok narod gladuje. Želim ti da živiš u državi u kojoj će morati hranu kupovati na točkice, kao i svi, a ne se hraniti po skupim restoranima koji su drugima, koji nemaju trideset tisuća kuna plaće, nedostupni. Želim da ti se ostvari socijalna pravda o kojoj sanjaš. Socijalna pravda kakva postoji u Venezueli, Sjevernoj Koreji, Kubi. Trenutno jedine tri države planete koje nisu kapitalističke. I gle čuda u sve tri ljudi gladuju. Želim ti i to da završiš u konc logoru ako posumnjaš da je nakon revolucije socijalna pravda u potpunosti ostvarena. Ali ti u to ionako ne sumnjaš. Sve ti to želim, jer si se solidariziravši se s milijunašem Castrom koji je, samo da bi ostao cijelog života na vlasti, pretvorio svoj narod u hrpu prosjaka koji žive od milosti rodbine u Americi, ispišao po kubanskoj sirotinji, i svakoj drugoj. I to u ime te iste sirotinje!
Kubanci koji su tu “krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma” o kojoj piše Tomić upoznali, naravno, ne žele se vratiti s Floride u socijalizam i socijalnu pravdu. Niti jedan od njih dva milijuna u SAD, od čega 700.000 samo u Miamiju i okolici. Oni koji i dalje uživaju blagodati socijalne pravde u Castrovoj državi, uglavnom samo traže priliku da pobjegnu s otoka na kojem su zatočeni protiv svoje volje. A zašto ti, Tomiću, ne pobjegneš od “krvožedne zvijeri kapitalizma” na Kubu? Ne kao turist, nego kao jedan od državljana socijalno pravedne države? Ne budi licemjer! Ne preporučuj nam lijek koji sam ne želiš probati! Nemojte nam prodavati muda pod bubrege, ti i tvoj gazda, “do as I say, don’t do as I do!” (“Radite što vam propovijedam, ne ono što ja radim!”) Pa kad vidim tebe, Madonu, Moorea i sve one koji hvale “socijalnu pravdu” da ste podijelili sav svoj novac dobrovoljno siromašnima i otišli na Kubu, onda možete masturbirati o “socijalnoj pravdi”! U međuvremenu, samo vi prizivajte “revoluciju”. Možda vam se i dogodi jednog dana! Ja se iskreno nadam da hoće!
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
