Je li šteta od Plenkovićevih izjava u Ukrajini veća od milijardu dolara?

Milijarda dolara – to je šteta koju je Hrvatska, onako otprilike, pretrpjela nakon što je Vesna Pusić 2011. odlučila, na zahtjev SAD i NATO, uvesti sankcije Siriji i napustiti tamošnja naftna polja koja je INA imala u vlasništvu. To je bila cijena njene diplomacije. Cijena Plenkovićeve bi mogla biti i veća.

Problem nije bio toliko u tome što je Hrvatska prije pet godina napustila ta naftna polja, koja su nam nosila gotovo 200 milijuna dolara godišnje. Naime, tada su uvedene sankcije Siriji, EU je tako odlučila. Mi smo se pridružili, iako još nismo bili punopravna članica. Hrvatska je zabranila nabavu, uvoz ili prijenos sirove nafte ili naftnih derivata iz Sirije. Čekalo se da padne Assadov režim. To samo po sebi ne bi bio problem, jer su u Siriji tada praktički ostale samo ruske kompanije.

Problem je što je Vesna Pusić 2012. otputovala u Istanbul, gdje je sudjelovala na skupu tzv. “Prijatelja Sirije”, što je eufemizam za skupinu zemalja koje su napale Siriju. Zašto je išla tamo? Ona je rekla da je taj put za Hrvatsku važan zbog Ine, što se ne može “prepustiti slučaju”. “Značajno je što Hrvatska u Siriji ima naftna i plinska polja koja u ovom trenutku ne možemo koristiti zbog sankcija i sukoba. To je također jedna tema koju ne smijemo prepustiti samo slučaju”, tad je izjavila.

“Vaš povratak će ići malo teže”…

Ona je time razljutila ne samo sirijsku javnost, nego i vladu. Zastupnik u sirijskom parlamentu i član savjeta za nacionalnu sigurnost Sirije Ahmed Munir rekao je da je ta izjava provokacija. “Ako Hrvatska želi razgovarati o povratku svoje kompanije, trebala bi razgovarati s nama, s vlašću koja kontrolira ta naftna polja, a ne s oporbom i teroristima”, kazao je Munir te napomenuo kako “Sirija pozdravlja odluku svake kompanije koja se želi vratiti i ponovno raditi na sirijskom teritoriju.” No, to ne važi za INA-u: Po njegovu mišljenju, povratak INA-e u Siriju će ići “malo teže” jer je Hrvatska prema Siriji zauzela neprijateljski stav dok je Sirija prema Hrvatskoj bila korektna, a INA je državna, a ne privatna kompanija. “Kako bi Hrvatska reagirala da smo mi 1991. godine priznali SAO Krajinu, a Hrvatska je upravo to učinila na skupu Prijatelja Sirije, priznala je paravojne formacije koje ubijaju i teroriziraju Sirijce”, rekao je tada Munir.

Dvije godine kasnije, održana je mirovna konferencija Ženeva II u švicarskom gradu Montreux, blizu Ženeve. Na njoj se raspravljalo o tome što će kome pripasti nakon poraza Assada. Na tu iznimno važnu konferenciju, na kojoj je sudjelovalo 30-ak država upletenih, posredno ili ne, u sukob u Siriji, Hrvatska nije čak niti pozvana. Time su pukle nade hrvatske diplomacije da će od zapadnih saveznika dobiti jamstva, koja su pokušali dobiti, za povrat Ininih naftnih polja u Siriji. Ukratko: upetljali smo se u sukob koji nas se nije ticao, preko mjere u kojoj smo to bili obavezni uraditi. I time ostali bez naftnih polja – tko god pobijedio. Sirija nam neće oprostiti ni zaboraviti ne to što smo uveli sankcije, svi su, nego što smo išli povrat dogovarati s neprijateljima Sirije, ne njima. Zapadne države pak Hrvatsku smatraju previše beznačajnom da bi s njom dijelile ratni plijen, bude li ga.

“Ruski poduzetnici nisu zainteresirani…”

Prošlog tjedna, sličnu grešku je ponovio Plenković. Rusi mu ne bi uzeli za zlo posjet Ukrajini u sklopu “gospodarskog foruma”, ali su mu i te kako uzeli za zlo izjavu o mirnoj reintegraciji Krima, što je nešto što prelazi razinu u koju bi se Hrvatska trebala petljati. Naime, smiješna je i sama ideja da bi Hrvatska bila arbitar među velesilama. Katastrofalan diplomatski promašaj je pogoršan, kad je Plenković izjavio kako je priopćenje u kom je Hrvatskoj, najblaže rečeno, poručeno da gleda svoja posla, dano s “niže razine” i da to nije službeni stav ruske diplomacije. Naravno, to je bio nemušti pokušaj kontrole štete pred domaćom javnošću. Hladan tuš je uslijedio jučer, kad je ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov u intervjuu za N1 TV rekao kako je to službena reakcija Moskve na izjave premijera Andreja Plenkovića u Ukrajini, a ne priopćenje s niže razine. I dodao kako je zabirnut za rusko-hrvatske odnose.

A trebamo i mi biti zabrinuti za te odnose: dok ukrajinski veleposlanik gostuje na TV češće od Puhovskog, Azimova nitko nikad ništa ne pita, a mi veleposlanika u Moskvi već godinu dana niti nemamo! Azinov je rekao da mu to nije “normalna situacija”, da Hrvatska više od godinu dana nema veleposlanika u Moskvi. “Ali možda je to tehničko pitanje, a ne političko. Hrvatska je imala probleme u politici”, kaže Azimov. Drugim riječima: Hrvati, vi ste totalni diletanti u vođenju politike!

I ima pravo. Hrvati o tome razmišljaju diletantski. Izravna ekonomska šteta je tu sekundarna, ona neizravna, pa i ona politička, je puno veća. No, i sama robna razmjena s Rusijom je od uvođenja sankcija smanjena za 50%, što ipak nije zanemarivo. “Prije svega, hrvatski su izvoznici i poljoprivrednici ti koji pate”, kaže on, i dodaje da je Hrvatsko-ruski gospodarski forum koji se trebao održati u studenom ove godine otkazan jer ruski poduzetnici nisu bili zainteresirani doći u Hrvatsku. Oni su, kaže, veliki domoljubi i nisu trenutno zainteresirani. Istina je, naravno, da je to direktiva s vrha, ali nama to ništa ne znači.

Hrvati su pak uvrijeđeni, s pravom, što je Moskva spomenula 250.000 izbjeglih Srba. Ali Moskvi je i bila namjera uvrijediti Plenkovića. Hrvati olako shvaćaju odnose s Rusijom: većina komentira događaje u stilu, ah, mi smo NATO. Rusi nam ne mogu ništa. Rusi su sirotinja. Glupo i pogrešno! Danas – sutra, veliki će sjesti za stol i dogovoriti se, a Hrvatske za tim stolom neće biti. Danas-sutra, SAD i Rusija će biti ako ne najbolji prijatelji, a ono suradnici u rješavanju svjetskih problema. Putin i Trump će se jednog dana naći na Krimu, Jalti, i ponovo će, kao i njihovi prethodnici Roosevelt i Staljin, krojiti kartu svijeta.

Hrvatske neće biti na toj Jalti. Ako Putin kaže “čuj, ja se ne slažem da Hrvati dobiju to i to, nego želim da damo to i to Srbiji” – onako, generalno gledano, u smislu utjecaja i podjele zaduženja, ne mislim u teritorijalnom smislu – hoće li se Trump ubiti da nam pomogne jer smo, eto, zaprijetili Putinu prstom da mora vratiti Krim Ukrajini? Ili će reći “Ok, Vladimir, nego da vidimo kako stoje stvari na Bliskom istoku, za Srbiju i Hrvatsku nas nije briga, ako bi ti maknuo šapu s ovog tu koridora koji nama treba za naftovod”….

Tuđman je znao kako se vodi politika!

Naravno, ovo je “dječja” verzija razgovora, no u osnovi tako se stvari rješavaju. Da je svojevremeno Tuđman onako ignorantski nastupio spram odnosa s Rusima kao što to danas čine brojni Hrvati, ne samo obični ljudi nego i politički komentatori, pa i političari, Hrvatske danas ne bi bilo. Stav “Rusi su ionako saveznici Srbije, dakle naši neprijatelji” je idiotski stav. Tuđman je svojevremeno dao intervju za “Komsomolsku Pravdu” u kom je rekao, “Meni se čini da bi Rusija mogla odigrati značajnu ulogu, postati posrednikom između Hrvatske i Srbije. Budući da je Srbija pravoslavna država. Rusija ima ondje tradicionalno velik utjecaj. Odnosi između Rusije i Srbije su bili pokidani u razdoblju komunističke izgradnje, jer marksizam i komunizam nisu priznavali pravoslavlju prvenstvo. Ipak su ostale ruske tradicionalne veze i utjecaj Rusije. Srbijanska politika računa na zainteresiranost Rusije i njezin utjecaj na Balkanu. Nažalost, upravo je na to bila usmjerena srpska imperijalistička politika 1991. godine. Njezini su se nositelji solidarizirali s Jazovom i drugim generalima, koji su organizirali urotu protiv Gorbačova. Sada ti isti ljudi potiču Srbiju na produžetak rata. Bliska im je ideja stvaranja velike Srbije.

Ja vjerujem u Rusiju. Vjerujem da će ruski narod naći izlaz iz krize na napredan demokratski način. Svojedobno se Petar Prvi zauzeo da Rusija slomi feudalne okove i krene putem razvitka. Vjerujem da će se slično i sada dogoditi vašoj zemlji. Na osnovi demokratskih promjena ona će ponovno postati velikom i priznatom državom u svijetu. U tom smislu Rusija će moći utjecati na rješavanje krize na teritoriju bivše Jugoslavije i uvođenje mira na Balkanu.

Kolika razlika od pristupa današnjih diletanata! Tuđman je, naravno bio svjestan paralela Srbija – Rusija, Jugoslavija – SSSR, ali ih je pred Rusima uvijek negirao i odbijao usporediti ih sa Srbima, jer je znao kako je važno imati ih, ako ne na svojoj strani, a onda ne protiv sebe. Tuđman se nije ulizivao nikom, ali je znao ići niz dlaku! No, nije ni popuštao kad su naši interesi bili u pitanju. Na neugodno pitanje o tome da hrvatski mediji loše pišu o ruskom bataljunu UNPROFOR-a, Tuđman odgovara: “Priopćenja o tome da Rusija traži uvođenje sankcija nisu mogla biti pozitivno prihvaćena u našem društvu. Rat se vodi u Hrvatskoj, protiv Hrvatske i na teritoriju Hrvatske, koji nikad nije pripadao Srbiji. Eto zašto smo pozitivno ocijenili odluku ruske vlade da na kraju ne insistira na sankcijama.”

A sad to primijenite na situaciju na Krimu! Rusi nama NISU uveli sankcije, kad je nama bilo najpotrebnije, mi njima – jesmo! Rusija je priznala Hrvatsku PRIJE nego SAD, a to se sigurno ne bi desilo da se Tuđman ponašao prema Rusiji kao Plenković! Krivo je gledati stvari u kontekstu Rusija = Srbija, Ukrajina = Hrvatska, Krim = Krajina. U međunarodnoj politici, stvarni ne funkcioniraju po tim analogijama. Iako, svakako, Ukrajina ima pravo na Krim, jer joj je to Rusija jamčila ugovorom. No, mi moramo štititi svoje interese. A nama je u interesu imati dobre odnose s Rusijom: da ih nismo imali za Domovinskog rata, da je Tuđman dozvolio da Rusija otvoreno pomogne Srbiji, da je još i poticao neprijateljstvo Hrvatske i Rusije, pa nas danas ne bi bilo! Jasno, Hrvatska jest dio NATO i zapada, i tu treba i ostati. Ali Hrvatska je premala da bi se tako bahato odnosila prema jednoj Rusiji kako to radi Plenković, koji misli da ga štiti nevidljivi plašt eurobirokrata i oklop kojeg su proizveli trolovi u podrumima briselskog sjedišta EU. Istina je, međutim, da je Rusija supersila, i da nama nije u interesu iskakati na takav način i gurati se u prve borbene redove. Jer, cijena bi mogla biti puno viša, u konačnici, od onih milijardu dolara koliko smo izgubili na naftnim poljima u Siriji. Rusija će i od sad, kao i do sad, biti jako bitan čimbenik na Balkanu, i to treba uvažiti. A ne se uzdati samo u zaleđe velikog NATO brata.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

2 comments

  1. Točno, do zadnjeg slva

    SAD je i politički i vojno podupirao yusrbiju, u nastojanju da sačuva yugokadaver od raspada.
    Govor tadašnjeg ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera u Ljubljani 1991.,
    u kom je rekao da SAD neće nikada priznati “renegatske republike, Sloveniju i Hrvatsku” , bio je signal srbočetnicima da krenu u klanja.
    Warren Zimmerman, njegov nasljednik, bivši ambasador SAD u beogradu,
    negirao je zločine yučetničke armije.
    Izavna ojna podrška yusrbiji sastojala se je od blokade zračnog prostora i Otranta 6. flotom, u cilju
    onemogućavanja Hrvatskoj da pribavi sredstva za obranu.

  2. SAD se itekako umiješao, na srpskoj strani...

    SAD se itekako umiješao u rat 1990.-96., na strani srbočetnika:

    1. blokada Otranta i striktna provedba embarga na izvoz oružja u Hrvatsku cijelo vrijeme rata
    2. zaštita banjalučkih četnika u vrijeme izbijanja naših snaga na Manjaču, prijetnjom da će napasti naše snage i u BiH i u RH
    3.Daytonski sporazum na našoj krvi i na našu štetu, a dotle su četnička klanja po RH i BiH promatrali kao reality show.
    Zanimljivo je da su znali gdje je BiH i Banja Luka, a ne i gdje je Srebrenica ili Bihać !

Odgovori

Skip to content