Predsjednica nije napravila ni jedan sadržajni ustupak koji bi bilo tko mogao iskoristiti protiv hrvatskih interesa

Transformacija Kolinde Grabar Kitarović iz „naše Kraljice“ do „fatalne Plavuše“ vjerno slijedi transformaciju nekadašnje mulimanske politke od „braće Hrvata“ do „ustaša“. Točno to danas pokazuju Bakir Izetbegović i Mustafa Cerić. Dakle, o čemu se tu radi je li riječ o čudesnome napitku nekakvoga vehabije ili je riječ o šamanskoj mućkalini antife Zorana Pusića i njegove četice plesača po trgovima „naše regije“?

Godinama smo u hrvatskom javnom diskursu slušali priče i kljukani kao guske „prijateljstvom država Bosne i Herecgovine i Republike Hrvatske“, pri čemu je sintagma Bosna i Hercegovina isključivo značila bošnjačke politike i namjere, sve do simbolike. A sve hrvatsko u toj zemlji upravo se u Hrvatskoj predstavljalo kao – opasnost.

U trenutku kad su se u Hrvatskoj stvari, događaji i prije svega njihovi personalni nositelji počeli mijenjati, puklo je to „prijateljstvo“, usprkos tome što ga upravo novi hrvatski državni lideri – snažno ističu kao cilj. Samo, sad taj cilj ima načelni sadržaj i obostranu obaveznost.

Kolinda Grabar Kitarović je po definiciji po svome izbornom programu, a ponajprije po svome izbornom tijelu bila u startu drugačija od Josipovića, a da ni ne spominjem Mesića. Njoj nije padalo na pamet ići svijetom i govoriti o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, a jest joj padalo na pamet svaki svoj međunarodni kontakt, a bilo ih je previše za živce i strpljenje Bošnjaka i Srba u BiH i Srbiji, koristiti za ukazivanje na realnost u odnosima u toj zemlji. I pokušati pridobiti partnere, pogotovo one najvažnije kao što su SAD, za razumijevanje pogubnih realnih odnosa u BiH, te vrlo opasne tendencije i namjere i bošnjačkog i srpskog vodstva u toj zemlji. Nema sumnje da je Kolinda Grabar Kitarović svojski radila na razbijanju šizofrene međunarodne paradigme o opasnim Hrvatima i razbijačima te države, pokazujući i dokazujući da su stvari posve suprotne i činjenice posve drugačije.

Nije lako u pretežitoj kampanji prije svega hrvatskih medija uvijek prepoznati ta nastojanja, pogotovo ne u vrednovanju nekih pojedinačnih političkih, protokolarnih i inih degađaja, ali rezultati u zadnjih nekoliko dana pristižu. I vrlo su vidljivi.

Pamti li netko kad je zadnji put neki američki dužnosnik, bilo koji, javno upozorio na činjenicu da u Hrvatskoj nema fašizacije, ili, kad je zadnji put hrvatski narod u BiH u bilo čemu postigao institucionalni uspjeh, a koji je presudno ovisio od moćnih inozemnih sudionika?

E, to se počelo događati.

Predsjednica upozorila na opasan razvoj islamskog radikalizma

Počelo se događati također i to da je najviši hrvatski dužnosnik, u ovome slučaju predsjednica Republike, javno, jasno i glasno upozorila na opasan razvoj islamskog radikalizma u BiH, pri čemu nimalo nije pogriješila ocjenom o „nekoliko tisuća“ svetih ratnika, jer ih je toliko ostalo u Bosni i Hercegovini nakon rata u toj zemlji, a njihovo tadašnje ponašanje usprkos šutnji u Hrvatskoj nije bilo nimalo drugačije od onoga što smo gledali na fotografijama ISIL-a. Kolinda Grabar Kitarović nije s Marsa pala u međunarodnu politiku, i nikada ne bi izišla s takvim ocjenama i upozorenjima da za to nema jako snažno uporište s kojim može snažno utjecati na rasplet čitavoga niza problema i pitanja u BiH. To je signal za paniku u Sarajevu, jer takvo upozorenje Kolinde Grabar Kitarović se ne može anulirati floskulama o ustašama ili primitivnim uvredama. Predsjedničino upozorenje je očiti signal da započinje međunarodni i relevantan obračun s islamskiim radikalizmom i uvozom islamističke revolucije u BiH.

Da bi političke ideje i zamisli Kolinde Grabar Kitarović postale službena državna politika Republike Hrvatske, dosta se stvari moralo promijeniti u Hrvatskoj. Nemoguće je bilo uspkros pojedinačnim postupcima Zorana Milanovića, predsjednika Vlade u prvoj godini mandata Kolinde Grabar Kitarović, državnoj politici prema Bosni i Hercegovini dati drugačije službeno obilježje i promovirati novu politiku u zemlji i u svijetu pogotovo. Jer, vanjsku politiku Zorana Milanovića vodila je Vesna Pusić, koja je promotor krivotvorine da je Hrvatska bila agresor na BiH. I najveći zagovaratelj „regiona“, političke paradigme, koja je osmišljena za uništenje hrvatske državnosti, i koja nikako nije mogla biti uspostavljena bez brisanja kolektivnoga sjećanja hrvatskog naroda, potpune amnestije srpske ageresije i što je najopasnije za Hrvatsku, afirmacije bošnjačke žrtve u bošnjačako-hrvatskom ratu kao dokaza hrvatske državne nevaljalosti, ne da bi se pomoglo Bošnjacima, nego da bi seprvenstveno oslabili Hrvati u konačnom i strateškom razračunavanju s politički neubijenom velikosrpskom idejom.

Iako su Vesna Pusić, prije nje njeni surodonačelnik Mesić i Josipović izvanjski podržavali međunarodni status žrtve Bošnjacima, zapravo su primarno strateški slabili i pacificirali Hrvatsku, a dajući iluziju potpore Bošnjacima upravo njima radili o glavi. Prvenstveni motiv njihovih probošnjačkih nastojanja je bio unutar Hrvatske snažno afirmirati i legalizirati ideje, inicijative i politike, te stvoriti društveni i javni mainstream, koji će ubiti kritičnu masu državotvorne naravi i samopoštovanja u hrvatskom narodu, kako bi se u jednome trenutku sa Srbijom i izvanjskim kreatorima novoga balkanskoga poretka, stvorila asocijacija koju je Tuđman pobjedom u oslobodilačkom ratu i svojom državnom politikom onemogućio.

To je bio ključni motiv dugogodišnje hrvatske državne probošnjačke politike, koja je pala dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na mjesto predsjednice Republike. Točnije, nije odmah i nije vidljivo pala, jer je za to trebalo imati i vladu koja će označiti potpuni prekid s takvim politikama. I, došla je. Prvo, kakva je god bila, bila je to Oreškovićeva vlada, iako zbog izostanka očekivane pobjede HDZ-a i razvoja odnosa između Mosta i HDZ-a u toj vladi, čitavoga niza kompromisa, nesnalaženja i slabih političkih potencijala, još uvijek Kolinda Grabar Kitarović nije mogla snažno i javno promovirati svoju politiku prema Bosni i Hercegovini. Ne može se, kako se to nazad dvadesetak dana i javno i izjavama s obje strane, razlog za tu nemogućnost nametanja potpuno nove hrvatske politike okrivljavati ni Kolindu Grabar Kitarović niti tadašnjega ministra Miru Kovača, jer ministar za snažnu i ozbiljnu međunarodnu politiku nije imao potreban politički potencijal Vlade, niti nužnu političku većinu u Saboru, a još manje u javnom prostoru kojim su dominirali nositelji prosrpskih i navodnih probošnjačkih politika. U tom razdoblju je Kolinda Grabar Kitarović povukla neke poteze, koji pojedinačno i izolirano gledano, mogu djelovati i kao potpuna suprotnost njenim političkim najavama, pa i svemu što je personificirala od trenutka kad je na velika vrata ušla u hrvatsku državnu politiku. Tu prije svega mislim na kontroverze oko njenoga susreta sa srbijanskim predsjednikom tada tehničke Vlade Vučićem.

Preuzimanje strateške inicijative

Međutim, međunarodna politika se ne vodi ravnom stazom, sigurnim usponom i nepogrješivim osvajanjem na svakome koraku zacrtanih interesa svoga naroda i svoje države. To ne mogu ni Sjedinjene Države. A pogotovo to ne može netko toliko izranjavan na unutarnjoj i međunarodnoj poziciji kao što je Hrvatska.

Kolinda Grabar Kitarović je susretom s Vučićem i kompletnom ceremonijom u tom paketu, zapravo odradila neku vrstu konačne državničke inicijacije predSjedinjenim Državama, koje u tom trenutku neke stvari nisu mogle izravno poduzeti, pa su tražile od svoje sigurne partnerice premoštavanje nužde. I, partnerica je uskočila, spremna se suočiti s kritikama i osporavanjima u Hrvatskoj, uvjerena da njen ugled i kredit kod hrvatskoga naroda na taj način neće pretrpjeti veće štete. Tako se ponašaju samouvjereni državnici, koji moraju imati i snage i spremnosti učiniti i stvari, koje u jednome potpuno apstrahiranome trenutku mogu izgledati i jesu štetne za nacionalne interese. Bitno je moći kontrolirati te štete, i bitno je da je ta žrtva na šahovskoj ploči – preuzimanje strateške inicijative. A dobitna bez takve inicijative ne može biti.

Sve nakon toga ukazuje da jest. Naime, vrištanje i histerija iz Sarajeva, pogotovo u kontekstu događaja nakon posjeta predsjednika vlade Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini, koja je najavila snažnu, novu i jasnu hrvatsku politiku prema toj zemlji, isključivo temeljenu na načelu hrvatskih nacionalnih interesa, zapravo je bila pripremljena točka na „i“ jedne potpuno nove hrvatske državne službene politike. Koju je Kolinda Grabar Kitarović gradila godinama ranije, ne samo svojim djelovanjem na Pantovčaku, nego i karijerom prije toga, pogotovo u NATO-u.

To su prepoznali kreatori i nositelji agresivne bošnjačke politike i zbog toga tolika histerija i strah. Zbog toga tolika mržnja, gnjev i nekontrolirane optužbe. Vidljivo je da su se dijaloški diskurs, sadržaj i smisao optužbi prema Kolindi Grabar Kitarović s bošnjačke neslužbene i službene strane, a uvijek iz pozicija koje relevantno određuju bošnjački establišment u ovome trenutku, potpuno izjedačile sa srpskim višegodišnjim porukama, izjavama i sadržajnim javnim diskursom. Tu više nema razlike.

Dovoljno je bilo jučer poslušati ministra „prijateljske države Bosne i Hercegovine“ nekog Dodikova Srbina, kako urla o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu s tribine „države Bosne i Hercegovine“, koja formalno predstavlja državu i narode koje je on figurativno i stvarno pobio da bi se legalno popeo na tutribinu, te izjavu Bakira Izetbegovića o „ustašluku u Hrvatskloj“, pa vidjeti točan rukopis hapšenja u Orašju i paniku pred nužnošću javnoga očitovanja službenih politika u BiH neposredno uoči odluka pred očima cijeloga svijeta, o euroatlantskim integracijama. Slijedi neposredno vrijeme sadržaja, a ne uopćenih deklaracija.

Nije histerija iz Sarajeva slučajna niti bez razloga

Kolinda Grabar Kitarović je očito prema američkim zahtjevima dala Vučiću satisfakciju i platformu s koje će kao nekakav fiktivni pobjednik nad omraženim Hrvatima, pokušati ojačati proameričku poziciju u Srbiji naspram pretežite antieuropske i antiameričke, ili u cjelini proruske. To Hrvatsku ništa nije koštalo, a namjera je upravo bila ceremonijalna, pa i zbog toga što na tom suretu nije bilo predstavnika hrvatske Vlade, koje je Predsjednica namjerno izostavila svjesna prirode i cilja događaja. Ništa nije koštalo ni Kolindu Grabar Kitarović, jer je ispravno zaključila da će antifa mediji ili šutjeti ili to podržati, znajući točno da je njihova navodna antifa platforma u biti čista prosrpska politička platforma, a desni mediji joj daju dovoljno kredita i povjerenja da se nije morala uznemiravati zbog toga, i tu i tamo poneke oštre kritike. A zabrinulo je ozbiljne znalce u Srbiji, te pogotovo one u Sarajevu, koji su računali i računaju na mlaku, nemuštu i antifa politiku u Hrvatskoj, koja čak i kad je nominalno desnoga predznaka, ne smije iskoračiti iz nametnutih okvira. Grabar Kitarović očito je smije, i što je još pogubnije za analitičke timove u susjedstvu – hoće. Zato je pokušaj vrijeđanja pričom o fatalnoj plavuši, zapravo očajnički vrisak svijesti da „plavuša“ nije prepoznata po frizuri, nego onome ispod frizure.

Po ideji. Cilju, i, što je najvažnije, znanju kako ga postići.

A taj cilj očito je u Sarajevu i Beogradu nikako nije ponizno potpisivanje deklaracija, tepanje o prijateljstvu, verbalno nabadanje o suradnji, budućnosti, zaboravu i u konačnici klečanju hrvatskog naroda u događajima koji nužno slijede. Nije histerija iz Sarajeva slučajna niti bez razloga.

U razdoblju nakon udara u Orašju, Srbi i Bošnjaci pod oznakom „država BiH“ su morali povući rogove i nakon spektakularne demonstracije državne sile, pustiti na slobodu hrvatske veterane, a dogodilo se i da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine potpuno prihvatio apelaciju Hrvatskoga narodnog sabora i nametnuo Bošnjacima nužnost izmjene izbornoga zakona kojim seima vratiti sigurnost Hrvatima da će zauvijek birati sami svoje političke predstavnike u državi, kakva je god i dokad je god. Zbog toga Izetbegović urla o ustašama, zbog toga svega Cerić piše „komšinici“, jer nikada takvu odluku Ustavni sud BiH ne bi donio glasovima trojice međunarodnih sudaca, da nisu dobili – snažan inozemni signal. Signal, koji je upravo nazad desetak godina nosio sasvim drugačii sadržaj i na kojemu je i kreiran diskriminirajući poredak za Hrvate i BiH.

Stvari su se potpuno promijenile.

Da pogađamo čiji signal, bez obzira tko ga je prenio u Sarajevo?

U Sarajevu upravo taj signal identificiraju kao rukopis Kolinde Grabar Kitarović. S pravom!

Dakle, isplatilo se i više nego sigurno isplati se malo i gladovati čekajući „plavušin kulinarski specijalitet“. Kolinda Grabar Kitarović do sada, usprkos grčevima u želucu traumatiziranoga naroda u nekim prigodama, nije napravila ni jedan sadržajni ustupak koji bi bilo tko mogao iskoristiti protiv hrvatskih interesa. Ni jedan. A to je umijeće i bit državne politike. Valja naglasiti u ovome slučaju, ili u ovoj figuri, da ukupan meni na hrvatskom stolu izravno ovisi i od kulinarskih umijeća Andreja Plenkovića, pri čemu je važno da njegove mogućnosti u najmanju ruku ne budu ograničavajući faktor vanjsko-političkih potencijala Kolinde Grabar Kitarović. Jedino to može ograničiti razvoj političke ideje Kolinde Grabar Kitarović, a nikako histerija iz Sarajeva ili uvrede iz Beograda. To samo pokazuje da ti ljudi imaju razloga za histeriju i strah, jer im upravo „plavuša“ izmiče i u Hrvatskoj i u svijetu stolicu ispod nogu.

Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save