Je li Šerbedžija nevinašce kakvim se želi prikazati hrvatskoj javnosti?
U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.
Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.
Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.
Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom “koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti”, recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.
Eto, to bi ukratko bio politički profil “velikog glumca”. Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali “Moju domovinu”.
Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.
Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. “Oprosti što si me zgazi”, rekao bi ironično čakavski pjesnik.
Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
