Dok se ruši mit o Jasenovcu, Srbi grade novi
Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća službena brojka od 700 000 žrtava Jasenovca u srazu s dostupnim podacima i činjenicama, još jednom je pala na elementarnoj znanstvenoj provjeri. U opsežnoj enciklopediji hrvatske povijesti, urednika Igora Karamana, izašao je tako i tekst dr. Ivana Jelića i njegova formulacija kako su kroz Jasenovac prošli „deseci tisuća ljudi“ od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni. Ta formulacija bila je na tragu opasne istine i zbog toga ju je trebalo prekriti novim, još monstruoznijim ali i uvjerljivijim lažima.
Srpsku javnost se počelo gotovo svakodnevno bombardirati napuhanim brojkama o srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a iz tog vremena datira i fraza Dobriše Ćosića kako su „Srbi vječiti pobjednici u ratu, ali zato gubitnici u miru.“ Posljednjih godina ovu misao je prihvatilo i dosta intelektualaca domoljubne orijentacije i primijenilo ju na Hrvate. S obzirom na autorstvo fraze, kao i na defetizam takvog razmišljanja, trebalo bi je odbaciti. Plakanje nad vlastitom sudbinom nije konstruktivno, i ne vodi ničemu a kamoli svjetlijoj budućnosti. Tu smo gdje jesmo, i ne preostaje nam drugo osim borbe protiv laži, konstrukcija i poluistina. Pune istine se ne trebamo sramiti, niti od nje bježati kada nam njeni fragmenti ne idu uvijek u prilog. Ali vratimo se na Jasenovac.
Prije same agresije na Hrvatsku, srpskom narodu je serviran konačan rezultat istraživanja Jasenovačkih žrtava i to kroz brojku od 1 110 929 žrtava, do koje je došao stanoviti Radomir Bulatović. Što se nakon toga zbilo, svima nam je više ili manje poznato. Posljednjih godina, dio naših povjesničara ipak se usudio ponovno dirnuti u mit o Jasenovcu i rezultati njihovih istraživanja svjedoče o tome kako je dr. Ivan Jelić bio djelomice u pravu. Kroz sam logor prošlo je manje ljudi nego što ih memorijalni centar poimenično navodi kao žrtve, ali izrazito je diskutabilno koliko ih je ubijeno, a koliko pušteno na slobodu. Nedvojbeno, u određenim razdobljima bilo je masovnim pogubljenja iz odmazde ali isto tako bilo je i humanih poglavlja u životu logora, te se ne može govoriti više o kontinuiranom genocidu, već o logoru koje je mijenjao svoj karakter ovisno o politici i trenutnim vanjsko-političkim okolnostima. Sama ta činjenica ukazuje kako usprkos tome što su logorom vladali ustaše, njegovu svrhu odredili su nacisti, i taj logor svakako pripada više nacističkoj, nego ustaškoj povijesti. Nekima je to isto, ali ako se usudimo sagledati stvari malo dublje, šire, pa i logičnije, onda baš i nije. Pošto im se urušava mit o Jasenovcu, srpska propaganda je odlučila sagraditi novi, sastavljen od niza manjih mitova koji zajedno čine jedan monumentalni. Oni ga ne grade ovoga puta za potrebe srpske javnosti, jer je ona u dobroj mjeri već uvjerena u urotu protiv Srba i puši svaku priču koja ih prikazuje kao najveće žrtve ili amnestira kao najveće zločince, već naprotiv, ovaj propagandni rat usmjeren je na hrvatsku javnost. Potrebno ju je šokirati, zbuniti i naravno podijeliti. Radi se o političkom reketu koji zasad nema pravog odgovora s hrvatske strane.
Kroz cilj ovog propagandnog rata treba promatrati i pojavu ljudi poput Domagoja Margetića. Dotičnog bi se najlakše diskreditiralo kroz kratku analizu njegove, blago rečeno sumnjive biografije, ali nema uvijek smisla napadati čovjeka. On samo radi svoj posao, a to za koga radi, i ‘ko ga plaća, mislim da je svima jasno. Pozabavimo se radije brojkom od zaklanim i ubijenim Srbima iz Siska. Margetić tvrdi 611, pa čak objašnjava tko su bili, gdje su radili, koliko je žena, a koliko muškaraca. Nema što, dao si je truda u tolikoj mjeri da će mu neki nedvojbeno i povjerovati. U Sisku, kao i u nekim drugim hrvatskim gradovima pod opsadom, bilo je ratnih zločina nad Srbima. Ubijalo se petokolonaše, a stradavali su nedvojbeno i nevini ljudi, ali nigdje se nije provodilo sustavno etničko čišćenje a kamoli genocid. Ti zločini, su nedjela pojedinaca i skupina, često instruiranih od strane samog Josipa Perkovića (slučaj Gospić), znači UDBE, i to u svrhu buduće kompromitacije Domovinskog rata, i same ideje hrvatske države. Ipak, radilo se o ekscesima, a ne o smislenoj državnoj politici.
Dapače, ako pratimo kretanje bivših udbaša tijekom Domovinskog rata, onda možemo vidjeti kako su u svim poznatim slučajevima ratnih zločina prema Srbima upravo oni odigrali ključne uloge. Ali njihove obmane i laži su šuplje. Za primjer uzmimo Margetićevu brojku od 611 zaklanih Srba u Sisku. Lako je to provjeriti. Utvrde se imena, datumi rođenja, smrti ili čak samo nestanka. Ajmo pronaći tih 611 ubijenih Srba u Sisku, jer ako se argumentirano ne obranimo od ovakvih mitova u njihovom samom začetku, kroz par godina imat ćemo još jedan Jasenovac. Broj od 611, porast će na 6000 a nakon toga samo nebo je granica. Bit će više ubijenih Srba u Sisku, nego što je bilo ukupno svih stanovnika Siska. Ali nije to bezveze. Nisu li i današnji vladari Srbije vikali kako će na jednog mrtvog Srbina, ubiti stotinu neprijatelja, iz čega ispada da jedan Srbin vrijedi kao stotinu mrtvih ljudi. U skladu s tom računicom, izgleda da im matematika ipak štima…
Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr