Pravda je spora, ali nedostižna
Vrlo diskretno je objavljena vijest da je Državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv dvadeset devetorice pripadnika srpskih paravojnih formacija zbog zlostavljanja ljudi, uništavanja povijesnih i sakralnih objekata, pljačke i ubijanja u Voćinu i okolici. U razdoblju od srpnja do prosinca 1991. ubijeno je tamo 47 civila i trojica zarobljenih pripadnika MUP-a, odnosno Zbora narodne garde, a samo u jednoj noći, s 13. na 14. prosinca, ubijen je 31 civil nakon bestijalnog zlostavljanja uz upotrebu čekića, sjekira i čavala!
Voćin nije neka iznimka, neki izolirani incident, nego, naravno, samo jedno od brojnih mjesta u kojima su stradali nedužni ljudi, pa i cijela naselja, u početnoj eri srpske agresije. Najzanimljivije u gornjoj vijesti je to da se optužnica podiže zadivljujućom brzinom, tek četvrt stoljeća nakon zločina, i to opet po svemu sudeći ne da bi se zadovoljila pravda, nego da bi se postigla nekakva politička ravnoteža ili zadovoljština za mase, pa možda i za novu vlast, u vremenu kad se ne prestaje govoriti o zločinima za koje nitko nije odgovarao, a na koje nas ovih dana podsjeća tek jedna televizijska serija koja je godinama bila bunkerirana.
Ako ikada do presude i dođe, ona će biti zakasnjela, krivci negdje sakriveni ili pod zemljom.
Pravo je pitanje zašto je domaće i međunarodno pravosuđe bilo tako benevolentno prema uništavanju ljudi, sela i gradova u Hrvatskoj sve tamo do Bljeska i Oluje? Ima tu nekoliko odgovora, nekoliko lažnih i nekoliko pravih.
Iz Državnog ćemo odvjetništva čuti objašnjenje da nije bilo dovoljno podataka. No, poznata je činjenica da je MUP od kolovoza 1991. do prosinca 2010. podnio kaznene prijave protiv više od devet tisuća počinitelja sa srpske strane, od kojih je procesuirano samo nekoliko slučajeva.
Procesuirano je, međutim, više od četiri tisuće branitelja. Objašnjenje da Zakon o oprostu nije dopuštao gonjenje počinitelja kaznenih dijela također ne pije vodu jer taj zakon ne odnosi se na najteže ratne zločine, u koje svakako spada ubijanje civila i zarobljenika ili silovanja.
Pravi odgovor leži u politici izjednačavanja nejednake krivnje i umjetne ekvidistancije. Neprestano se pritiskalo pravosuđe da mora više goniti hrvatske zločine. Haaško je tužiteljstvo tezama o „zločinačkom pothvatu“ dalo svoj prilog kampanji. Pažnja javnosti smišljeno je i programirano fokusirana na Pakrac, Loru, obitelj Zec i Ahmiće, na Glavaša, Brodarca, Norca, Merčepa itd., pri čemu žrtve nisu bila uopće važne, osim kao instrument kompromitacije krvavog puta prema slobodi i nezavisnosti. Pojavio se i profil niza političara i tužitelja nakon 2000. (Mesić, Račan, Josipović, Sanader, Bajić) koji je savršeno odgovarao ispunjavanju zacrtanih ciljeva.
Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
