Četnici u pravoslavnim mantijama
SPC djeluje u Hrvatskoj, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori tek od 1920. godine
Nagradno pitanje: Otkad Srpska državna pravoslavna crkva djeluje u Hrvatskoj? Kad bi ovaj forum bio dotiran, recimo najmanje kao razni pederski, mogli bismo ponuditi i nagradu za točan odgovor na postavljeno pitanje. Primjerice, jednodnevni posjet najnovijem manastiru SPC-a u Hrvatskoj, manastiru u Jasenovcu, utemeljenom dvije tisućite u crkvi izgrađenoj 1984., ali kako nije, žalimo slučaj. Mnogi će pomisliti, siguran sam i preko devedeset i devet posto ovdje živućih građana – vjernika, nevjernika, kom-naci i inih protivnika tradicionalnih vjera – kako SPC u Hrvatskoj djeluje, što bi rekli Srbi „odvajkada“. E pa „malo morgen“, što je volio reći srpski ateist, inače popovski pravoslavni crnogorski sin – Vožd Milošević. Pokoj mu duši, pokopali ga poganski, po vlaški, pod lipom u Požarevcu.
Srpska državna crkva ovdje djeluje tek od 1920. godine, kad su pravoslavci iz Hrvatske i BiH zapravo nasilno prisajedinjeni SPC-u Kraljevine Srbije – dakle manje od sto godina. Stigla je tek kad je hrvatska državnost nestala i u tragovima, nakon što je zbrisan i Hrvatski sabor, a teritorij kratkotrajne države SHS pripojen Kraljevini Srbiji. Do tada je na prostorima Austro-Ugarske Mitropolija u Srijemskim Karlovcima bila zadužena za pravoslavce sjeverno od Save, pravoslavci u Dalmaciji vezani su na mitropoliju u Bukovini (Rumunjska) a bosansko-hercegovački za carigradsku patrijaršiju. SPC je tad prisajedinio i Crnogorsku i Makedonsku pravoslavnu crkvu, za MPC su čak i platili Carigradskoj patrijaršiji, dakle kupili ju.
Za ovo u biti nasilno ujedinjenje pravoslavnih crkava različitih organizacijskih formi i povijesnih nastanaka, osim obrednih, drugih razloga, etničkih i inih, nekmoli kulturnih, zapravo nije ni bilo. Osim dakako onoga najvažnijega: SPC postaje svetosavsko osvajalačko oružje Velike Srbije. Tako prisajedinjenje drugih pravoslavnih crkava SPC-u postaje jedan od dokaza, možda i najvažniji, kako je Kraljevina SHS, a zatim Jugoslavija zamišljena i realizirana kao čisto srpska tvorevina. Dakako, nije riječ o pravoslavlju, kao grani kršćanstva, već o autokefalnoj, državnoj, svetosavskoj srpskoj crkvi. Naravno, ništa nismo otkrili, „topla“ je to voda, ali ovo je „vijest iz povijesti“, koja se prešućuje, zaboravlja i uporno premazuje tom istom svetosavskom ideologijom. Evo jedne današnje bizarne posljedice prisajedinjenja pravoslavaca iz Hrvatske SPC-u: Hrvat odavno ne može biti nadbiskup Beogradske (stare) nadbiskupije, sad su to redovito Slovenci – već triput zaredom – kao jedna od „najbrojnijih“ katoličkih manjina u Srbiji.
Ne da SPC ni država Srbija, a pape se ne usude „čačkati“. Ali zato je jedan episkop, valjda pakrački, u svom „civilnom“ bio pripadnik jedinice – niških specijalaca! (malo je staviti uskličnik!). Drugi, miropolit Porfirije gudi četničke, ni manje ni više nego o popu Đujiću i Dinarskoj diviziji. Kakav uskličnik, ni preko cijelog ekrana ne bi bio dostatan, nu nikome ništa. Ustvari svašta, kažnjena je cijela jedna televizija zabranom emitiranja koja je na „pjevača“ malo žešće upozorila. To je sasvim normalno jer SPC je srpska državna crkva pa je za nju nadležna i država Srbija. Hrvatska se u to nema što miješati. Kad je SPC u pitanju, nje uostalom ni nema. Niti ju SPC „doživljava“, čak ni danas, ni kao jedinstven teritorij.
Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr
