Zanimljivo je ophođenje medija prema dvije vlade sastavljene od iste stranke. Kad je Tihomir Orešković postao predsjednik vlade, odmah je krenula medijska paljba. 

Hasanbegoviću su pronalazili ustaštvo u kapama, zastavama, ranim radovima i fotografijama, Šustaru su izvukli rečenicu iz nekog znastvenog uratka da je Bog dizajner svijeta pa ga zbog toga prozivali, a potom su ga razapeli kad je maknuo Jokića s čela kurikularne reforme, Crnoju su napali (zbog “registra izdajnika”) i natjerali ga na ostavku zbog neke barake… uglavnom, partijski agitprop je prevrtao sve i svašta, kopao i istraživao, odnosno obavljali su takve obavještajne poslove na kojima bi im i CIA ili MI5 pozavidjeli.

I eto, sastavi vladu Andrej Plenković, no umjesto medijskog muka, koji bi u najmanju ruku bio očekivan, obasuše ga hvalama i pohvalama. Preko noći nestade fašizma i neoustaštva. Zapravo se medijski jedino napada MOST, a od ministara HDZ-a je pod povremenom paljbom Pavo Barišić, no ti napadi na ministra obrazovanja su nekako neiskreni, usiljeni – odglumljeni – nema u njima one žestine i žara kojim se napadalo Milijana Brkića zbog, gle slučajnosti, navodnog plagiranja.

U Karamarkovu slučaju ima sukoba interesa, a u slučaju Martine Dalić, ministrice gospodarstva čiji je suprug član uprave INA-e nema. Moglo bi se tako u nedogled, no važno je još jednom ustvrditi da se Oreškovićevu vladu medijski oralo i preoralo, dok se glede Plenkovićeve vlade svi prave ludi i blesavi.

To bolesno licemjerje se posebno očituje na primjeru Nine Obuljen Koržinek; naime na stranicama Vlade RH za Ninu Obuljen Koržinek piše da je članica nečega što se zove “Akademija ruske književnosti”. Prosječan se čovjek ovdje zapita nekoliko stvari: prvo, što je to Obuljen napisala, odnosno koja su njezina književno-umjetnička postignuća?

Drugo, kakve veze dubrovačka sakupljačica umjetnina i kulturna djelatnica ima veze s Rusijom, odnosno ruskom kulturom?

Nadalje, ukoliko netko želi pronaći bilo što o toj “Akademiji ruske književnosti”, o njoj ne nalazi puno, osim toga da, prema stranicama hrvatskog veleposlanstva u Ruskoj Federaciji (od 21. svibnja 2015. godine) su sljedeći Hrvati njezini članovi: Luko Paljetak, Igor Mandić, Miro Gavran, Božo Biškupić i Ivan Golub. Za Paljetka, Gavrana, Goluba, pa čak i Mandića je jasno – to su hrvatski (manje ili više) književnici i publicisti; no što je Božo Biškupić, ministar kulture od 1995.-2000. i od 2003.-2009., sakupljač umjetnina i ministar koji je prošao neokrznut od strane medija i pravosuđa sve te godine na čelu kulture? Kako je on zaslužio članstvo u „Akademiji ruske književnosti“? Indikativno je i što je upravo Biškupić kumovao političkom stvaranju sadašnje ministrice kulture koja je od 2006. do 2011. bila pomoćnica ministra kulture.

Luko Paljetak je prvi Hrvat, član te „Akademije“. Postao je to 2011., a važno je kazati i da je Paljetak ujedno i prvi inozemni (!) član, što je doista čudno, budući da Rusi imaju mnogo bolje prijatelje, „na ovim prostorima“ i šire, od Hrvata. Zanimljivo je i vrijeme – 2011. godina – dakle godina kad Partija dolazi na vlast i kad Hrvatska treba ući u Europsku uniju, prije početka migrantske eskalacije, aneksije Krima, LNG terminala i t.d.

Također je zanimljiva “članska iskaznica” Ivana Goluba, pod rednim brojem 185. što znači da je Golub 185. član te “Akademije”. S obzirom da je Paljetak postao prvim inozemnim članom 2011., Gavran 2014. godine, Golub 185. članom 2015. godine, a za Mandića i Biškupića nema podataka kad su postali članovi, a hrvatsko veleposlanstvo u Rusiji navodi 5 članova Hrvata 21. svibnja 2015. godine – treba se zapitati kad je Obuljen postala članicom – možda baš kad se saznalo da će biti ministrica kulture?

Ako je tako, onda se radi o pravom, obavještajnim jezikom kazano, ugrađivanju. Isto tako, ako je Paljetak prvi inozemni član 2011. godine, a Golub 185. član 2015. godine, onda ta Akademija ne može brojati jako puno ljudi i znači da je osnovana, krajem 2010. ili početkom 2011. godine.

Međutim, možda će prosječan čovjek zapitati zašto se jednostavno ne ode na internet pogledati kad je nastala “Akademija ruske književnosti”, tko su joj članovi i njihovi ciljevi…? Odgovor je jednostavan – ona na internetu ne postoji – tražilo se na hrvatskom, engleskom, njemačkom, ruskom ili bilo kojem jeziku. Jer, ta akademija nema veze s Ruskom akademijom znanosti i umjetnosti ili s Institutom za rusku književnost.

“Akademiju ruske književnosti osnovali su 1997. godine ruski književnici i kulturni djelatnici s ciljem zaštite ruskog književnog jezika i promicanja ruske književnosti i stvaralaštva želeći na taj način obnoviti tradiciju Ruske akademije koju je davne 1783. godine osnovala carica Jekaterina II. Počasni predsjednik i član Akademije je Patrijarh Мoskovski i cijele Rusije Kiril, a predsjedništvo čine priznati i ugledni ruski književnici, novinari, društveni djelatnici, znanstvenici i umjetnici.“ Ovo piše na stranicama hrvatskog veleposlanstva u Ruskoj Federaciji i čini se da je taj tekst obrazac koji prenosi svi mediji – bez provjeravanja, no, o toj akademiji nema zapravo nigdje na internetu traga ni spomena. Nije državna institucija, nije kulturna institucija – pa – ili se radi o udruzi građana koja bi negdje trebala biti spomenuta, registrirana, ako ništa imati web-stranicu ili se pak radi o (para)obavještajnoj službi, jer, jedino one paze da ih se nigdje ne spominje i da ih se ne može naći.

Posebno je zanimljiv predsjednik te „Akademije“ imena Jurij Bel(j)ajev, odnosno anglizirano Yuri Belayev, što i odgovara potpisu na gore priloženoj članskoj iskaznici Ivana Goluba. No, samo su dva živuća Jurija Belajeva – jedan je uspješan i poznati ruski glumac, dakle, koji veze nema s književnošću, a drugi je pripadnik minorne neonacističke ruske stranke te četnički dragovoljac koji u Srbiju dolazi u rujnu 1992. Ni jedan ni drugi nisu baš materijal za predsjednika „književne akademije“. Također, taj Belajev se u nekoliko navrata (kad se prekopa arhive pojedinih hrvatskih medija) potpisuje kao dr., katkad mu je srednje ime (očevo) Viktorovič, a katkad inicijal A. Sve u svemu, doktor Jurij Belajev ne postoji, barem ne onaj koji ima ikakve veze s književnošću.

Uzmemo li sad u obzir, da je prvi hrvatski član te ruske obavještajne „Akademije“, Paljetak (iz Dubrovnika), da je njezin član Biškupić (koji također nema veze s književnošću) koji je uveo Obuljen u politiku, i naposljetku, da je toj Akademiji pristupila Obuljen (isto iz Dubrovnika) kad je saznala da će biti ministrica kulture, i da je taj podatak htjela izostaviti iz svojeg životopisa, ali i činjenicu da je Božo Biškupić u šestogodišnjem mandatu stvorio okvir za financiranje svih protuhrvatskih udruga koje su se namnožile dolaskom Vlade Milanović-Pusić, što se poklapa s osnivanjem te „Akademije“ i prijemom Paljetka u nju, onda se očito priprema teren za (ne)kulturnu reprizu 2011.-2015.

Ovdje ima dosta pitanja i nejasnoća, pa gdje su naša „zlatna pera“ iz Jutarnjeg, Večernjeg i Novog lista? Ipak, važno je samo zna li Andrej Plenković da među svojim ministrima možda ima ruskog agenta koji financira protuhrvatske, odnosno prosrpske i proruske udruge kao što su to činile Pusić i Zlatar Violić, a sad bi se trebalo raditi na Zakonu o HRT-u, imajući na umu da su Radman i rusko ministarstvo vanjskih poslova „odlično“ surađivali?

Iako je značajan dio javnosti bio protiv imenovanja Obuljen za ministricu, Plenković je na njoj ustrajao – to sumnju povećava – i u svakom slučaju, nalogodavcima iz Bruxellesa i Buzina ne će biti po volji…

Mila Marušić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save