Odnos vjere i znanosti (II. dio)
U ovom dijelu izložit ćemo drugu i treću (od pet) tvrdnji i pokazati njihovu neodrživost
{jathumbnail off}2. „Crkva nema autoritet nad znanstvenim pitanjima“
Ova uobičajena zabluda tvrdi da se autoritet Crkve proteže samo na pitanja o nevidljivoj stvarnosti. Znanstvenik prema tome uživa neograničenu slobodu pri iznošenju tvrdnji koji se tiču opipljive stvarnosti i u tome nije podložan konačnom sudu Crkve.
Nasuprot tom mišljenju, Prvi vatikanski sabor jasno izjavljuje:
[§4, Kan. 2] Tko kaže da se ljudskim znanostima treba baviti tako, da se njihove tvrdnje mogu zadržati kao istinite, makar se protivile objavljenom učenju, i da ih Crkva ne može zabraniti: neka bude kažnjen anatemom.
Dakle, Crkva može i mora zabraniti one tvrdnje koje se protive objavljenim vjerskim istinama. Taj autoritet dolazi od Krista, na što nas je podsjetio i papa Pio XII., osvrćući se na teoriju evolucije:
U skladu s današnjim stanjem ljudskih znanosti i svete teologije, te da se ta istraživanja i rasprave vode između oba tabora stručnjaka, ali tako da se razlozi obaju mišljenja, tj. i onih koji pogoduju (evolucionizmu) i onih koji su protiv njega, vrednuju i prosuđuju s potrebnom ozbiljnošću, umjerenošću i mjerom, tako dugo dok su svi spremni pokoriti se sudu Crkve, koja je od Krista dobila zadaću autentično tumačiti sveto Pismo i braniti vjerske dogme.11
U ovom citatu možemo uočiti još jednu važnu primjedbu: znanost i vjera neće biti u sukobu dok god su znanstvenici spremni prihvatiti konačan sud Crkve. Oholost znanstvenika koji odbijaju svaki autoritet osim sebe samih, uvijek je rezultirala sukobom između Crkve i znanosti: počevši od slučaja Galileo12, pa sve do današnjih dana. Papa sv. Pio X. o takvima kaže:
{jathumbnail off}O, zaista „slijepci i vode slijepih“ koji, nadimajući se oholim imenom znanosti, iznose tlapnje kojima izobličuju vječni pojam istine i istinski religijski osjećaj: „šireći novi sistem, vodeni bezočnom i neobuzdanom pomamom za novošću, ne traže istinu tamo gdje se ona sigurno nalazi, te prezirući svete apostolske tradicije, prianjaju uz šuplje, ništavne, nesigurne nauke koje je Crkva osudila i njima, ti bezumnici jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu istinu.“13
3. „Vjera se mora prilagođavati novim znanstvenim spoznajama“
Tako se dakle razabire da je znanost posve slobodna od vjere; vjera međutim, premda se proglašava odvojenom od znanosti, njoj je podložna. Sve je to, časna braćo, sasvim suprotno od onoga što je učio naš prethodnik Pio IX.: „Dužnost je filozofije, na području religije, ne da vlada nego da služi, ne da propisuje što se mora vjerovati, nego to prigrliti s razumnim poštovanjem, niti istraživati dubinu Božjih otajstava, nego Boga pobožno i ponizno častiti.“14
U središtu ove zablude stoji ideja da je znanstveno znanje, budući je utemeljeno na dokazima, sigurno, dok po pitanju vjere postoji znatan manevarski prostor u kojem se uvijek nađe neki kutak i tumačenje koji neće proturječiti tvrdnjama sekularnih znanstvenika. Nasuprot tome, Katekizam Katoličke crkve jasno naučava:
Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati.15
{jathumbnail off}Zadržimo se malo na ovim riječima. One nam kažu da ne postoji sigurnija spoznaja od one koju primamo po vjeri (predložio bih da se svugdje piše malim slovom – koliko je poruka da se ovime istakne uzvišenost vjere, mislim da je bolje pristati uz pravopisne norme). Štoviše, ta spoznaja je sigurnija od svake ljudske spoznaje. Dakle, ako moramo staviti na vagu našu sigurnost po pitanju neke vjerske istine i usporediti ju sa sigurnošću neke ljudske spoznaje (npr. neke znanstvene tvrdnje), ne bi se smjelo dogoditi na sigurnost u ljudsku spoznaju bude veća od sigurnosti u vjersku istinu. Nažalost, mnogi od onih koji se smatraju vjernicima odavno su izgubili taj osjećaj.
Ideju da se Vjera mora stalno prilagođavati novim znanstvenim spoznajama eksplicitno je osudio i Prvi vatikanski sabor:
[§4, Kan. 3] Tko kaže da se može dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva, u skladu s napretkom znanosti, nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako ga je shvaćala, i kako ga Crkva shvaća: neka bude kažnjen anatemom.
U cilju da se po svaku cijenu postigne pomirenje Crkve i svijeta mnogi su, nažalost, spremni vjeru u potpunosti podrediti znanosti. Teorije i tvrdnje sekularnih znanstvenika tako se postavljaju iznad dogmi sv. Crkve, poprimaju status super-dogmi u koje se ne smije sumnjati. Svako kritičko preispitivanje znanstvenih tvrdnji u svjetlu vjere često se smatra „nazadnjaštvom“, odrazom „fundamentalizma“ i općenito nečim neprimjerenim za katolika 21. stoljeća.
Ukoliko znanstvenici uporno insistiraju na tome da su njihove spoznaje one od najveće sigurnosti, i da se sve ostalo mora podrediti tome, sukob između Crkve i znanosti je neizbježan.
Lucas Ioannes
_____________________________________________________________________
11 Pio XII., Humani Generis (Kritika modernih teoloških struja), 12. kolovoza 1950., br. 36 (DH 3896) (http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2011/03/humani-generis-pio-xii-12-viii-1950.html)
12 Suprotno uvriježenom mišljenju, Galileo sa znanstvene strane nije bio u pravu jer je (1) tvrdio da opažanje plime i oseke dokazuje gibanje Zemlje oko Sunca, što je potpuno pogrešno budući da su plima i oseka dominantno uzrokovani revolucijom Mjeseca i jer (2) nije moguće „dokazati“ da se Zemlja giba oko Sunca, budući da je svako gibanje relativno. Razlog zbog kojega je Galileo ušao u sukob sa Crkvom leži u njegovom insistiranju da Crkva javno prihvati njegove „dokaze“ i ugradi ih u svoj nauk, odnosno time što je prešao na teološko područje i nastojao Učiteljstvu nametnuti svoje (privatno) tumačenje i pogled na sv. Pismo.
13 Pascendi, br. 13
14 Pascendi, br. 17
15 KKC 157
