Nedavni sastanak Europske organizacije za sigurnost i suradnju počeo je s velikom sigurnosnom mjerom: trinaest tisuća policajaca osiguravalo je hamburški događaj. Srećom pa je Europska unija jedinstvena cjelina, jer da su im dali dnevnice za inozemstvo s tim su novcem doista mogli napraviti svijet sigurnijim. Ipak, dosta je i to što su očuvali sigurnost za 1300 diplomata, koji su na taj sastanak pristigli iz 57 država.

Na samom početku bilo je vidljivo da nekih „velikih zaključaka“ neće biti, jer takve zaključke ne može donijeti organizacija koja počiva na konsenzusu. Rezultat je obično neki kompromis, neki minimalni zajednički nazivnik koji nema karakter velikih promjena i krupnih, rekli bismo – „kapitalnih rješenja“. Kako bi shvatili sva ograničenja europskih mehanizama, dobro je podsjetiti se na koji način je ova organizacija reagirala na srpsku agresiju u Hrvatskoj i BiH. Tada su, na istom sastanku, donesene dvije do kraja nespojive, a istovremeno politički potpuno „oportune“ odluke. Prva je bila da međunarodne snage za očuvanje mira ne treba slati u napadnutu Hrvatsku, jer tamo sukob već traje, pa se nema što „održavati“. Druga je da se te snage ne šalju ni u BiH, jer tamo još nema sukoba, pa ih nema smisla raspoređivati. Obje odluke donesene su temeljem „izdvojenih mišljenja“ pojedinih država, pri čemu su se donositelji odluka odlučili voditi rezonom „zadržavanja europskog jedinstva“. Nije ih puno zabrinjavala činjenica da će, čuvajući europski konsenzus, otvoriti prostor procesima koji su umalo doveli do poništavanja svih načela na kojima je ideja ujedinjene Europe nastala.

Teme, kojima se prije nekoliko dana htjelo promijeniti temeljnu povelju o gospodarskoj razmjeni bile su migracije, cyber-kriminal i „konektivnost“. Još jednom se dogodilo da je netko stalno blokirao raspravu i snižavao razinu na kojoj je moguće postići konsenzus. Malo su to činili Rusi, malo Ukrajinci, pa na koncu i sami Amerikanci. Ipak, „zvijezda“ cijelog događaja bio je Sergej Lavrov, koji se u nedostatku konsenzusa izrazio romantično. Izjavio je kako je od 1990. sve unutar organizacije prolazilo u ozračju „Pariške povelje“ kojom se „zapečatio mir između Istoka i Zapada“. To, naravno, nije baš tako, jer „Istok“ i „Zapad“ imaju stoljećima otvorene i aktivne bojišnice diljem svijeta. Osim toga, „mir“ unutar te organizacije devedesetih je glavom platilo na desetke tisuća ljudi. Danas je točka spoticanja Krim, gdje su isto pale neke glave, koje, baš kao i aktualnu situaciju na terenu, više nitko i ne spominje.

Zato je Lavrov dao zanimljivu interpretaciju stanja u našem neposrednom susjedstvu. Kada je kritizirao „uvlačenje“ Crne Gore u NATO, objasnio je da se time NATO „širi prema granicama Rusije“. Dva puta sam morao pročitati izjavu, i usporediti njen sadržaj s političkom kartom svijeta, te zaključiti da je sada sve jasno! Naše su obavještajne službe potpuno zaspale i nisu ni primijetile da se nadomak Dubrovniku nalazi – Rusija. Kako su uspjeli previdjeti tako veliku zemlju, nije mi jasno.

Početak novog stranačkog mandata Angele Merkel, domaćina ovog skupa, obilježit će izbori iduće godine. U njima Njemačkoj prijete izazovi AfD-ove kampanje, koja jako provocira ljevicu, pa rast aktivizma uzrokuje visoku polarizaciju političke scene. Ta polarizacija za sada se zadržava u okvirima stranačke politike, ali prijeti prelijevanjem na cjelokupno društvo. Između ljevice i desnice ostaje sve manje prostora za umjereni politički centar, što podiže razinu zabrinutosti. Daleko je to od situacije u kojoj se njemačko društvo podijelilo na one koji simpatiziraju sovjetsku revoluciju i one koji su spremni priječi u drugu stranu radikalizma kako bi zaustavili njezino širenje na njemačko tlo. No načeti ugled i image umjerenih stranaka ipak budi sjećanja na vrijeme kada je preko noći stradala čitava scena tradicionalnih građanskih stranaka, koje su se, nespremne na suočavanje s izazovima novog doba, izgubile u vremenu i prostoru te bile izbrisane pod naletom ekstremizama s oba pola. Dovoljno je pogledati Austriju, gdje je politička polarizacija toliko razdvojila strane da je kandidat građanske opcije ispao već u prvom krugu, kandidat desnice umalo pobijedio u drugom krugu, a zeleno-militantni ljevičar izvojevao pobjedu u ponovljenom drugom krugu izbora – i to za dlaku. Kada ukupnom stanju pribrojimo i nestabilnu situaciju u Italiji, te previranja u Francuskoj, možemo kazati da živimo u vremenu izazova u kojemu će se politička stabilnost uskoro plaćati suhim zlatom. To bi netko trebao objasniti i hrvatskim političarima, koji kao da ne razumiju koliko je u takvim uvjetima važno vratiti povjerenje u hrvatske institucije.

Pri tome je Orepićevo djelovanje, kada je po klišeju Clint Eastwoodovih filmova optužio sudstvo da je krivo za sve, jer murji vraća na cestu one koji bivaju uhapšeni, nepotrebno propagandističko pretjerivanje. Nastup je, naravno, za seminarsku peticu iz dramskih umjetnosti, ali kao ministarska izjava zaslužuje jedinicu. U zraku je ostala „visjeti“ poruka o možebitnim ugrozama za ustavni poredak, ali i poruka o ministarstvu i policiji koja je nemoćna spriječiti kriminal i korupciju na najvišem nivou. Ipak, zanimljiva je i reakcija samog Ustavnog suda. Iako smo do sada svjedočili o situacijama u kojima bi čelnik nekog prozvanog državnog tijela pozivao DORH i USKOK da pronositelja ovakvih uznemirujućih vijesti o kriminalu i korupciji odmah ispita i postupi u skladu s dobivenim informacijama, to je ovoga puta izostalo. Nema zahtjeva da se pokrene postupak protiv prozvanih ili da se kazneno goni bijednik koji ih je tako politikantski i neosnovano prozvao. Tek uglađeno pisamce premijeru i traženje zaštite od javnog prozivanja. „Neka se stvar ispita“, reći će Šeparović, koji bi, da se u situacija u njegovom slučaju pomnije ispitivala krajem devedesetih, zauvijek bio onemogućen u obnašanju bilo kakve odgovorne državne dužnosti, pa mu pri izboru za suca Ustavnog suda ne bi pomogli ni kumovi ni prijatelji. Ništa o suspenziji i izuzimanju od odlučivanja za one čija je vjerodostojnost u javnosti ozbiljno poljuljana. Nije bilo, za razliku od slučaja spomen ploče s natpisom „ZA DOM SPREMNI!“, ni izvanredne sjednice nadležnog odbora, recimo onog za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Taj se odbor nije sazvao niti zbog uznemirujućih dokaza o upletenosti predsjednika Vrhovnog suda u kriminal i korupciju. Pa o čemu on uopće raspravlja? O srbijanskim čokoladicama među slatkišima koje dijeli predsjednica?

Nasuprot nekim važnim stvarima, Hrvatska mora proživljavati i javne sprdačine, pa nam tako dva sata u saborskoj raspravi biva potrošeno na skidanje imuniteta parlamentarcu koji se šverca u tramvaju, jede gablec u sabornici i piše grafite po zidovima. To, navodno, ne bi trebalo podlijegati nikakvim sankcijama, dokaže li počinitelj svoj društveni „aktivizam“. Osobno nemam ništa protiv aktivizma, i sam sam se njime bavio krajem osamdesetih, kada sam kao srednjoškolac pokušavao smanjiti omjer komunističkih parola i zvijezda petokraka u odnosu na neke prohrvatske parole. No u današnje vrijeme virtualnih zidova, po kojima može pisati svatko što želi, za pretpostaviti je da bi samo stari frikovi bili oni koji ostaju nakloni tradicionalnom spreju i fizički sazidanom zidu. Današnja mladež upućena je na virtualan prostor, pa ljubimci živog zida, mahom mlađarija, nemaju nikakvog razloga nagrđivati stare zidove. Osim toga, ako možeš dizati „facebook-revolucije”, onda možeš i pisati virtualne grafite, a da pri tome ne strada ni zid, a ni Sabor – koji se bavi samo tobom kao problemom. Zbog takvih bi u Saboru trebali imati zaposlenog pedagoga, jer čitava priča ima previše podudarnosti sa odgojem. Kako bih izbjegao opasnost da me se prozove za diskriminaciju, namjerno ne govorim radi li se o odgoju nadarene djece ili one s teškoćama u razvoju.

Ipak, postoje i slučajevi i trenuci koji ozbiljno zabrinjavaju. Jedan od tih trenutaka je i onaj kada je netko taknuo u prostor ugode u kojemu se Vrdoljak osjeća sigurnim. Zastupnik i dojučerašnji ministar, skočio je za govornicu i počeo se pjeniti i vikati „Fašisti!“ Odmah se vidjelo da je HEP doista mjesto koje se HNS-u ne treba dirati. Čuli smo, doduše, da unutar HEP-a oduvijek postoje interesne skupine zainteresirane za utjecaj nad 4 milijarde kuna koji se potroše u procesima nabave, načuli smo da je Vrdoljak ostavio „Čačičevog“ predsjednika Uprave kako bi mu ovaj progurao skupi i nepotrebni Osječki projekt (koji će generirat gubitak od pola milijarde eura pri izgradnji, a po današnjoj cijeni električne energije i plina dodatnih 50-100 milijuna € godišnjeg gubitka), šuškalo se da je pored žive i zdrave ELKE iz Hrvatske, HEP kupovao kablove iz Makedonije kojima je manjkave certifikate radilo poduzeće koje je u odnosu na HEP u uzničkoj poziciji… Poput partizanskih koljača nakon četrdeset pete, i ovaj je dični skojevac zaurlao „fašiiiistiiiii!“, i to usred Hrvatskog sabora, kako bi unaprijed onemogućio tako imenovanog ideološkog neprijatelja u iznošenju golih činjenica. „TKO NE VOLI ZVIJEZDU PETOKRAKU – SAM ĆE SEBI KOPAT RAKU“, pjevali su Vrdoljakovi predšasnici, a on nam sada poručuje da se i HNS jednostavno mora voljeti. Ili si fašist, nacist, ili u najmanju ruku njihov kolaboracionist. I sama pomisao da netko konzultantsku kuću (koja je radila i za MOL) može angažirati za projekt restrukturiranja HEP-a i za jednu „Power Point“ prezentaciju joj platiti oko 8 milijuna kuna, u meni budi podijeljene emocije. Informacije o bujanju njegove nekoć mizerne tvrtke za vrijeme njegova mandata, te o unosnim odnosima s energetskim lobijem, tjeraju me da se suzdržavam od neke grublje izjave. Sve smo takve vijesti neformalno slušali, ali nitko nije zazviždao, sve do zvižduka koji se prolomio hrvatskom javnosti i ukazao na drsko pogodovanje pri zapošljavanju, drskije od svake pa i najdrskije krađe. Od te drske krađe drskiji je samo Vrdoljakov povik u hrvatskom saboru: „Fašiiiistiii!“

Ljudi s popisa HNS-ovih namještenika u državnoj tvrtci od posebnog značaja, zapravo su žrtve HNS-ova fašizma. Žrtve njegova prebrojavanja političkih krvnih zrnaca i teorije „političke čistoće“, po kojoj moraš biti njihov član da bi bio netko. I zapravo je Vrdoljak pravi fašist, osoba koja je napravila, ne etnički, nego stranački čiste liste za zapošljavanje i koji je pripadnike ostalih stotinjak stranaka i strančica u Hrvatskoj teško diskriminirao čitavog svog mandata. Jedan, preko reda zaposleni HNS-ovac, nije zločin. Dvojica, nisu pravilo. Trojica nisu masovna pojava. Ali sto trideset i trojica ipak upućuju na određeno zastranjivanje. Međutim nikome nije jasno zbog čega se temeljem Čačićevog iskaza, koji je raskrinkao svog nasljednika Vrdoljaka i u javnosti kazao kako se izgubio velik novac, ne bi moglo Vrdoljaku zabraniti da bilo što govori što ima veze s energetikom. Pogotovo Vrdoljak ne bi smio prijetiti i svoje neprijatelje stigmatizirati etiketom fašista. Kako se smrad kriminala i mutnih poslova sve više širi HNS-ovom močvarom, tako Vrdoljakovi jurišni odredi postaju sve veća opasnost po demokratske institucije ove države. One države koja mu je prije godinu dana poslala poziv na saslušanje u USKOK-u, ali se ispostavilo da je poziv dobio greškom, jer dijeli isto ime i prezime s osobom koja je bila tražena. Upućeni kažu da mu po primitku poziva nije bilo svejedno. No trebalo ga je utješiti. Recimo riječima: „Smiri se, što je tvoja nervoza sada u odnosu na nervozu onoga koji će sutra zabunom primiti tvoj poziv!“

Autor: Tomislav Krušić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save