Godina početka diskontinuiteta u odnosu na Milanovićevo razdoblje
Izvor slike: Igor Soban
Ako realno sumiramo godinu, koja je iza nas, ne može se nijekati da je ona bila povoljnija od prethodnih. Statistike često ne govore mnogo, ali ovog puta govore dosta: u ekonomskom smislu 2016. je bila godina, doduše, polaganoga, ali stabilnoga gospodarskog rasta, smanjenja deficita i početka opadanja javnog duga.
U općoj javnosti Vlada Tihomira Oreškovića olako je proglašena najgorom u hrvatskoj povijesti, a premijer nekompetentnim. Oreškovićev kabinet doista je trajao samo nekoliko mjeseci, od kraja siječnja ove godine, pa do ranog ljeta, a do jeseni je opstao kao tehnička vlada, dakle, bez punih ovlasti.
Međutim, već je to kratko razdoblje bilo dovoljno za uspostavljanje diskontinuiteta, barem kad je riječ o rezultatima ekonomske politike. Financije su bile najjača strana te Vlade, a razdoblje u kojem je ministar Zdravko Marić vodio Ministarstvo financija jedno je od rijetkih u novijoj hrvatskoj povijesti (uz razdoblje kad je ministrica bila Martina Dalić), u kojem je poštovano čvrsto proračunsko ograničenje i u kojem nije bilo supstancijalnog rebalansa proračuna.
Konsolidirane su demokracije one države koje u ekonomskom smislu mogu funkcionirati unutar čvrstog proračunskog ograničenja, što autoritarnim i totalitarnim porecima nikad ne uspijeva. Naime, parlament je jedina institucija koja ima pravo donositi državni proračun, dakle, odluku o trošenju javnog novca, a izvršna vlast mora biti sposobna djelovati unutar ograničenja, koja su joj unaprijed zadana, a jedno je od ograničenja, i to vrlo važno, i ono proračunsko.
U tom je smislu Hrvatska u prošloj godini napravila znatan iskorak. Važan doprinos Ministarstva financija gospodarskom rastu bilo je i to što smjena vlasti na početku prošle godine nije bila dosad tipična hrvatska smjena vlasti – ona nije značila prekid financiranja onih javnih politika prethodne administracije, koje su počele davati rezultate, tako da nije bilo negativnog učinka smjene vlasti na gospodarski rast.
S druge strane, restriktivna fiskalna politika smanjila je opterećenje poslovnog sektora i povećala manevarski prostor za gospodarski rast. Činjenica da je i druga smjena vlasti u prošloj godini provedena na isti način, pa zapravo nije niti bilo primopredaje unutar Ministarstva financija, koje je nastavio voditi ministar Marić sa svojim timom, dovela je do toga da se u međunarodnim financijskim krugovima poslovanje u Hrvatskoj počelo smatrati manje rizičnim, pa se prvi put nakon gospodarske krize počeo popravljati i hrvatski kreditni rejting.
Tijekom cijelog svog mandata Milanovićeva je Vlada vodila vanjsku politiku posve neprilagođenu činjenici da se hrvatski međunarodni status u tom razdoblju promijenio – da je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije. Osim ministrice Pusić, svi drugi ključni akteri vanjske politike u Milanovićevu timu, uključujući i bivšeg premijera, jednostavno nisi razumjeli temeljna načela kreiranja europskih politika, pa je rezultat njihova sudjelovanja u Europskom vijeću i u vijećima ministara bio ravan nuli.
Utjecajni portal Politico u tekstu o matrici političke moći u EU procijenio je kako je u Milanovićevu razdoblju hrvatska bila najmanje utjecajna članica EU, a da je njen utjecaj na kreiranje javnih politika u Bruxellesu bio čak i manji od utjecaja politika nekih nečlanica, zemalja obuhvaćenih procesom pridruživanja. Nepoštivanjem okvira Maastriških kriterija Hrvatska se svrstala među one države koje zapravo nisu provodile europske zajedničke politike, što ju je dodatno marginaliziralo u bruxelleskim kuloarima.
Zapostavljanje odnosa s ključnim partnerima, kao što je Njemačka, također je oslabjelo hrvatski europski ponder. Vjerodostojnost je Milanovićeva administracija sustavno rušila politikom, poput one kad je pokušala izbjeći provođenje preuzetih obveza, vezano uz europski uhidbeni nalog i suradnju među članicama Unije u kaznenim stvarima, jer je režim htio pošto-poto zaštititi dva istaknuta predstavnika komunističke nomenklature od kaznenog progona u Njemačkoj.
Ipak, vrhunac srozavanja hrvatskoga europskog statusa odvijao se na kraju Milanovićeva mandata kad je tijekom migracijske krize, koja je započela 16. rujna 2014, Vlada jednostavno odlučila ne poštivati obveze iz protokola o odnosu prema migrantima i tražiteljima azila i ponašati se kao da Hrvatska nije članica EU.
Zbog nevjerodostojnosti države tijekom migracijske krize, odnosi sa srednjoeuropskim susjedima bili su posve porušeni, a Hrvatska je pala na važnom „schengenskom ispitu“. Budući da smo država kojoj su turizam i transport važni izvori prihoda, za Hrvatsku bi bilo izrazito važno da što prije postane članicom Schengenskog sporazuma i da tako eliminira granične kontrole na unutarnjim europskim granicama, a da hrvatska vanjska granica, dakle, vanjska granica EU, postane i granicom schengenskog prostora.
Predstave, što ih je nekompetentni ministar Ranko Ostojić izvodio na Vijeću ministara, ali i flagrantno kršenje schengenskih odredbi i dublinskih procedura, doveli su do toga da se Hrvatsku počelo smatrati nevjerodostojnom državom članicom, a hrvatski je zahtjev za pristupanje schengenskom prostoru bio „duboko zamrznut“, zajedno s bugarskim i rumunjskim.
Godina, koja ostaje iza nas, u vanjskopolitičkom je smislu bila godina početka uspostavljanja diskontinuiteta u odnosu na Milanovićevo razdoblje. Temeljna usmjerenja ministra Mire Kovača, koji je služio u Oreškovićevoj administraciji, i ona ministra Davora Ive Stiera, koji je položaj šefa diplomacije preuzeo u Plenkovićevoj Vladi, jednaka su: konsolidacija odnosa s Njemačkom, Austrijom, zemljama Višegradske skupine i Slovenijom, jačanje europske pozicije Hrvatske i zagovor politike proširenja, kao oruđa za konsolidaciju europskog susjedstva, i to, prije svega, u odnosu na BiH. Sadašnja administracija ima veliku prednost u tome što su kreatori vanjske politike međusobno posve usklađeni i što odlično međusobno surađuju.
Dokaz takve suradnje bila je kampanja predsjednice Republike u korist politike europskog pristupa prema BiH, u vrijeme inauguracije Plenkovićeve vlade. Pokazalo se da je sve ono za što se Predsjednica zalagala u Bruxellesu i drugim međunarodnim centrima kreiranja politika, ujedno i ključni prioritet Vlade.
Prošla godina bila je razdoblje definitivne afirmacije Predsjedničine inicijative o vertikalnoj integraciji Europe, a očito je da je i za Vladu prostor između Baltika, Jadrana i Crnog mora onaj u kome vide mogućnost političke afirmacije Hrvatske.
U godini iza nas HDZ je pokazao da je načelo „pobjeđuj ili nestani“ ključno načelo pri izboru i davanju legitimiteta stranačkom vodstvu. Nakon neuspjele operacije „preslagivanja“ parlamentarne većine u rano ljeto, Tomislav Karamarko podnio je ostavku, a za novog predsjednika stranke izabran je akter koji je najodlučnije zastupao drukčiju politiku. HDZ je na taj način na izborima izbjegao kaznu zbog raspuštanja parlamenta i dobio povjerenje za sastavljanje nove Vlade.
Istovremeno, SDP je na proljetnim unutarstranačkim izborima izbjegao suočavanje s prvim porazom na parlamentarnim izborima i zadržao dotadašnje stranačko vodstvo. Konzekvenca toga je bila činjenica potpunog poraza na ponovljenim izborima i totalnog bankrota upravljačke strukture stranke. Nakon drugoga uzastopnoga parlamentarnog poraza Zoran Milanović ostavio je devastiranu stanku i nestao iz nacionalnog javnog života, kao da ga nikad niti nije bilo.
Zajedno s njim počeo je nestajati i sindrom „ideološkog ratovanja“ i permanentnog sukobljavanja u parlamentarnoj areni. SDP se, s novim vodstvom – jasno socijalistički profiliranim – počeo uspostavljati kao pristojna opozicijska stranka, spremna na suradnju u ključnim projektima važnim za konsolidaciju demokratskog poretka, ali inače „tvrdo“ u oporbi.
Preko noći se promijenio dominantan politički diskurs, ojačale su centrističke pozicije, a pristojnost i argumenti počinju dobivati na značenju u političkoj raspravi. Godina koja je za Europsku uniju bila godina najteže krize do sada, koja je donijela Brexit i veliku institucionalnu neizvjesnost, za Hrvatsku je i u ekonomskom i u političkom smislu bila optimistična. Postignuti rast i demokratska konsolidacija nisu spektakularni, ali su solidni i stabilni i bude optimizam za budućnost.
Izvor: direktno.hr
