Za božićnu radost treba krenuti na put

Sveti Matej, jedini od četvorice evanđelista, izvještava nas o poklonu mudraca s Istoka novorođenome Isusu: »Kad se rodio Isus u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski?

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti!’« (Mt 2, 1-2). U pučkoj su predaji tri mudraca postala tri kralja te im je ista predaja »otkrila« i imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Crkveni su oci poklonu mudraca dali alegorijsko tumačenje. Naime, dok su u poklonu pastira, koje spominje sv. Luka, vidjeli poklonstvo istinskog Izraela koji je dočekao Onoga o kome govore starozavjetna proročanstva i kome su došli pokloniti se, u poklonstvu mudraca s Istoka prepoznali su znak budućeg poklona poganskih naroda Onome koji se je rodio za spasenje svega svijeta: i židova i pogana.

Suvremeni je čovjek opčaran umjetnim svjetlom

Matejev opis poklona triju mudraca-kraljeva Novorođenome ima duboko simbolično značenje i za današnjeg čovjeka. Ponajprije Matej ih predstavlja kao mudrace, osobe koje iščitavaju znakove vremena. Oni su osobe koji imaju srce otvoreno za istinu i za istinsku mudrost. Svoje oči podižu uvis, k nebu i na nebu iščitavaju poruku koja ih dovodi do Novorođenoga: »Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova!« O, kako su različiti od današnjeg čovjeka čije su oči upravljene gotovo isključivo prema zemlji. Današnji čovjek ne traži znak/zvijezdu na nebu, gore u visini, nego na zemlji: u politici, gospodarstvu, sportu i zabavi. Koliko zvijezda i zvjezdica na umjetnom nebu svagdanjeg života diljem svijeta i Hrvatske! Suvremeni je čovjek opčaran svjetlom tih umjetnih zvijezda i umjetnih svjetlila te je gotovo nesposoban podići oči uvis, k nebu te prepoznati božićnu, Božju zvijezdu. Gotovo da je postao nesposoban zaputiti se u istinski Betlehem, k štalici u kojoj se skriva Novorođeni. Zanimljivo, i mudraci su ulaskom u grad Jeruzalem, tj. u prostor umjetnih svjetlila – pa makar se radilo o svjetlu baklji – izgubili iz vida Božićnu zvijezdu. Tek kad su napustili Jeruzalem ponovno su je ugledali: »Oni saslušavši kralja (Heroda), pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2, 9). Zvijezda na nebu, kao putokaz i zvijezda vodilja uzrok je veoma velike radosti kod mudraca. Ona im je jamac da su na dobrom putu, no da bi je ugledali, trebali su napustiti grad i njegova umjetna svjetlila. Zvijezda na nebu poziv je da se ide naprijed, da se nastavi putovanje. Poruka je to i pouka današnjem čovjeku: želi li iskusiti istinsku i duboku božićnu radost treba krenuti na put, na putovanje izvan prostora umjetnih svjetlila koja su tako blizu i tako očaravajući svijetle.

Moguće je susresti Novorođenoga

Matej navodi da Isusovo rođenje nije obradovalo sve ljude njegova vremena. Naprotiv. Njegovo je rođenje uznemirilo kralja Heroda i njegovu kraljevsku svitu: »Kad to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime« (Mt 2, 3). Kralj Herod traži Novorođenoga ne da mu se pokloni, nego da ga pogubi. Isus je od trenutka svoga rođenja »znak osporavan«. Jedni ga traže da mu se poklone, drugi da ga pogube. I jedni i drugi svoju potragu za Novorođenim nastavljaju kroz stoljeća. Prvi ga nalaze u potrebnome, malenome, u čovjeku zgaženu i poniženu, nad kojim se prigibaju i rane mu vidaju te se u njemu Kristu klanjanju. I drugi ga nalaze u čovjeku, u bližnjemu kojega gaze i ponižavaju, ismijavaju i iskorištavaju. Hvala Bogu da su ovi prvi, klanjaoci, zahvaljujući upravo Novorođenome, daleko brojniji od drugih, makar nisu glasni kao oni.

Prije nekoliko godina jedan je domaći ilustrator (karikaturist) izradio naslovnu stranicu za božićni broj ondašnjega političkog tjednika »Danas«. Novorođenome kralju u Betlehemu dolazi se na poklon s darovima. Među ostalim darovima ističe se jedan veliki drveni križ. Ne znam je li ilustrator bio svjestan koliku je istinu izrazio na jedan simpatičan način. Križ je ne samo »poklon« Novorođenome od braće ljudi, on je i Njegov izbor. Možda izgleda čudno u božićnoj meditaciji spominjati križ. No, nije li upravo utjelovljenje najveći mogući križ za Boga? I to je poruka Božića. Da bi se pronašao Bog, koji dolazi u liku djeteta da bi pronašao čovjeka, potrebno je krenuti stazama ovoga svijeta ususret braći koja su zatvorena, siromašna, bolesna, gladna, žedna, gola i bosa. U susretu s njima, i jedino u susretu s njima, moguće je susresti Novorođenoga jer se On s njima identificira i jer se u njima dade susresti, zagrliti, pomoći. To je istinska radost Božića, malog Boga koji nas susreće u braći ljudima, a njega mogu susresti samo oni koji se prigibaju da bi došli k njemu.

Nažalost, stazom koja od Boga slave vodi k jaslicama malenoga djeteta rijetki koračaju. Mnogi nastoje hoditi upravo obrnutim putem: od bijede vlastite egzistencije kreće se u potragu za sanjanim ili zamišljenim nebom; nebom kratkog užitka ili dugog zaborava. Mudraci s Istoka ostavili su svoje ugodne kraljevske prostorije te krenuli na tegobno putovanje potrage za Novorođenim. Današnji su kršćani pozvani da poput mudraca budu spremni napustiti udobnost i komoditet raznih izlika u stilu: »To nije moj posao!«, »Ja tu ne mogu ništa učiniti!« itd., te putovima ovoga svijeta, tj. naših hrvatskih gradova i sela, osobito u ove božićne dane, krenuti u potragu za Novorođenim skrivenim u osamljenim i napuštenim starcima, u siromašnim obiteljima, u brojnim nezaposlenima, u ljudima bez budućnosti i nade. Svima im treba uputiti riječi ohrabrenja i nade: »Danas vam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin! Mir vama miljenicima njegovim« (Lk 2, 11).

Otajstvo Božića nije pitanje tek dobre volje: učiniti ovo ili ono u korist obespravljenih, siromašnih, napuštenih i nemoćnih. Ono je poziv, zadatak i obveza kršćanina da odgovori na nutarnji poziv koji je jači od vlastite mu lijenosti i otpora. Poziv je to koji dolazi odozgor, od Onoga koji je prije bilo kojeg čovjeka i kršćanina prošao put na koji nas poziva. Poziv je to koji se može i odbiti, ali u dubini duše znamo da ako ne odgovorimo, ako ne iziđemo iz sebe, iz vlastite sigurnosti da nećemo pronaći mir koji su anđeli obećali ljudima dobre volje, onima koje Bog ljubi. Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga. A tko ga izgubi, poradi Krista, naći će ga! On je izgubio, dao život za braću i pronašao ga je u punini.

U daru, poput Boga, treba dati sebe

Matej nam dalje pripovijeda kako su mudraci pri poklonu Novorođenome prinijeli i svoje darove: »Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu« (Mt 2, 11). Nekako nam je u svijesti, a čini se da to možemo i zaključiti na temelju Lukina i Matejeva evanđelja, da su se Novorođenome pastiri poklonili prije mudraca. Ne samo zato što su mudraci dolazili izdaleka te su, kako vidimo, i za put morali pitati. Evanđelje nas uči kako bogataši teže putuju i teže na cilj stižu. Pastiri, u svome siromaštvu, uvijek su za put spremni, bez velike priprave i traženja popudbine. Hoće se tek dobre noge, makar bile i bose. Bogataši se pak trebaju najprije pobrinuti za svoje blago, njega osigurati i/ili sa sobom na put ponijeti. A natovaren čovjek – život nas uči – teže se i sporije kreće. Eto zašto su mudraci na poklon stigli poslije pastira. No, važno je da su stigli te da su Novorođenome »poklon činili« i »blago prinijeli«. U susretu s Novorođenim lišili su se svoga blaga i ostali ne osiromašeni, nego obogaćeni, nagrađeni i nadareni blagom nepropadljivim. I prije negoli je s Gospodinovih usana potekla prispodoba o blagu skrivenu u polju, ona se je dogodila u Betlehemu. Krist, premda bogat, postade siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo (usp. 2 Kor 8, 9). Sam je Novorođeni najdragocjenije blago koje su mudraci pronašli i kojim su se obogatili. Pred Njim se izjednačuju bogati mudraci sa siromašnim pastirima, a mjera je izjednačenja, poravnanja – on sam: siromašan i ponizan, a opet bogat da bogatijeg od njega nije.

I još nešto. Istinske, velike stvari događaju se u skrovitosti, šutnji, sabranosti, daleko od fanfara i buke ovoga svijeta. Bog dolazi u skrovitost i tišinu, u poniznost i malenost, a to je tako lako zaboraviti. U vrijeme Božića, koliko šušura, koliko buke, strke i vreve. Koliko ljutnje i srdžbe zbog poklona: onih koji poklone darivaju i onih koji poklone očekuju. Istini za volju, recimo i to da je lijep i dobar običaj božićno darivanje u krugu obitelji. Podsjeća nas na Božju darežljivost koji je svijet obdario onim najvrednijim što ima: svojim Sinom, u kome i po kome je svijetu darovao sama sebe. Istinsko, srčano i srdačno, od srca, božićno darivanje zapravo je nasljedovanje Boga u njegovu darivanju. No, svjedoci smo kako se taj lijepi običaj može izokrenuti, izopačiti. Zaboravi se da u daru, poput Boga, treba dati sebe, a ne svoju kupovnu moć, svoj novac, u konačnici svoju oholost. Potrebno se je oduprijeti mentalitetu ovoga svijeta koji je sve sveo na trgovinu, kupovinu, na moć novca. Suvremeni je svijet izokrenuo prvo blaženstvo: »Blago siromasima (duhom), njihovo je kraljevstvo nebesko!« u vlastito: »Blago onima koji imaju, njihov je ovaj život!«. Blaženstvo, tj. sreća mjeri se debljinom lisnice u džepu, odnosno količinom novca na raspolaganju. Istinska proslava otajstva Božića, Boga koji se rađa kao maleno dijete nema ništa zajedničko s debljinom novčanika ili s bogatim stolom.

Početkom došašća pisalo je u dnevnim novinama da će Hrvati tijekom božićnih blagdana potrošiti oko četiri milijarde kuna! Bože moj, koliko će se nepotrebnih i suvišnih stvari kupiti, koliko će se teških riječi izgovoriti zbog promašena ili neželjena poklona. Zasigurno, bit će puno istinskoga darivanja i istinske radosti zbog poklona darovana iz ljubavi. Mnoga će se srce ogrijati na nesebičnoj ljubavi brojnih kršćana koji su shvatili bit Božića i koji će, nasljedujući Boga u njegovu sebedarju, nastojati barem jedno srce utješiti, jednu suzu obrisati i barem jedna usta nasiti. Istinski kršćani shvaćaju da se otajstvo Božića, Boga u liku malenoga djeteta, uvijek iznova ponavlja ondje gdje se rađa i živi život, ma kako krhak i slab se činio. U Betlehemu su pastiri i mudraci, zajedno s Marijom i Josipom, promatrali Dijete, a dijete je – svako dijete – znak i simbol života i budućnosti, znak svijeta boljega i putova koji nas čekaju i koje treba prijeći. Betlehemsko pak Dijete nije samo znak i simbol života; ono je Život: »Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama« (1 Iv 1, 2). Njemu doći i njemu se pokloniti znači Život susresti, znači istinski živjeti. U svojoj zanimljivoj knjizi »Vječni Galilejac« F. J. Sheen napisao je da Isusa nalaze samo istinski jednostavni i ponizni ljudi, poput pastira, te istinsku mudri i učeni, poput mudraca. Nalaze ga oni koji su spremni kleknuti pred Novorođenim, pred Životom, jer se u štalicu može ući samo na koljenima.

Svijet teži za moću, a Bog hotimice postaje nemoćan; nemoćan upravo poput malenoga djeteta. Svijet sanja o bogatstvu, a Bog postaje siromašan. Svijet želi čast i slavu, a Bog je se odriče, izabirući poniznost i malenost. To je poruka Božića i betlehemskih jaslica, uz koje mudraci s Istoka nalaze »Mariju, majku njegovu«. Marija je prva klanjateljica Novorođenoga; ona koja svjedoči i upozorava na vrijednost tihog, skrovitog života, na vrijednost šutnje i ponizne molitve u koju Bog dolazi te dariva ono što nitko drugi ne može darovati. U konačnici dariva sama sebe. U društvu mudraca i pastira pridružimo se Mariji i Josipu u istinskom poklonu pred Novorođenim. Za rođendan donosimo mu srca prepuna ljubavi i smilovanja prema onima s kojima se je poistovjetio. I jedino tada i samo tada istinski ćemo shvatiti bit Božića, Boga koji postaje malen, s-nama-Bog.

Mladen Parlov/GK

 

Odgovori

Skip to content