Ići napried ne obazirući se ni lievo ni desno; ne govoriti ništa, ili govoriti samo istinu; ne tražiti izmirenje među načelima, jer ga među njima nema;

— protiv svih i svakoga izpuniti svoje deržanstao — tako je učio Stari…..

Čini se, da ono, što nas redovito najviše udaljuje od velikih ljudi, jest bojazan, da ih ne možemo razumjeti. Možda ima i nešto opravdano u tome strahu pred velikanima. Jer oni doduše jesu ljudi kao i mi, ali sadrže elemenat veličine, kojega mi nemamo, i zbog čega je formula naše duše neuporedivo jednostavnija. Tako nas nekako sama od sebe privlači zagonetnost i dubina njihove ličnosti, dok isto­vremeno osjećamo i neku bojazan pred tim zagonetnim i dubokim.

Uostalom, i ne reagiraju svi ljudi tako na pojavu i dodir, osobni ili misaoni, velikih ljudi. Mnoge zahvaća pred njima takva slabost, sviestni su si, kolik su kontrast prema njima (kontrast dakako s predznakom minus), da ih najvole ignorirati ili, dapače, iz svoje žablje perspektive, nabacivati se na njih blatom. Razumije se, da ni jedan ni drugi postupak još nikad nije trajno naškodio nijednome uistinu velikom čovjeku: niti je zasjenio, niti umanjio veličinu njegove pojave. Ali masa, bezglava i nestalna, sklona je vjerovati i u laž i prihvaćati klevetu. Za nju je od »Hosana!« do »Razpni ga oduviek bio samo jedan korak.

Svi su velikani trpjeli od svoje nedorasle sredine. Znali su svoju misiju učitelja, a u isto ih je vrieme progonilo i pogađalo ono: Nemo propheta in patria. To je bila njihova zla kob, no oni joj se ni jesu fatalistički predavali. Borili su se protiv nje i svladavali su je. Jer ta je zla kob uviek, u svakome pojedinom slučaju, htjela samo jedno: — da umru. Htjela je, da nestanu, da ih više nema. Htjela je, da u njihov grob, s tielom, zatrpaju lopatama i njihov duh. Da im bude tako, kako biva onima, koji su se rodili za vrieme, za to, da budu — i da ih onda jednog dana više ne bude.

Vrieme je nestalnost i prolaženje. Sinovi vremena sinovi su smrti. Preodređeni su za njezine žrtve, i u dan rođenja već udarila im je ona svoj žig na čelo. No u tome zapravo nema ništa tragično. Veličina je obična čovjeka naime u savjestnu vršenju dužnosti, i ako je bio takav, on je dao, koliko je mogao dati i koliko se najviše od njega smjelo tražiti. Poslije toga, pošto je izpunio obvezu da bude na svome mjestu, on može otići.
Drugojačije je s velikanima. To su oni, po kojima dolaze nove istine na sviet. Oni udaraju još neprokrčenim stazama, otvaraju nove horizonte. Kazuju nam, što još nijesmo čuli, uče nas, što još ni jesmo znali. A kad nešto i ponavljaju, što se prije njih čulo i znalo, onda to čine zato, jer se u nji­hovo vrieme već zaboravilo, i donose na poseban, svoj način: svježije, s više zanosa i živosti.

Mi zaboravljamo, da su oni upravo zbog nas poslani na sviet, da je njihova misija nama pro­rokovati i učiti nas. Zaboravljamo to i bojimo se onda, da ih ne ćemo razumjeti. A ipak, velikani se ne rađaju zbog sebe, nego zbog drugih. Zato upravo, da ih razumijemo — ili barem, da po njima razumi­jemo sviet i zbivanje u sebi i oko sebe. Zato i tako oni uče.

Tako je učio i Starčević. Učio nas je, da gledamo i tek onda prosuđujemo. Govorio nam je, da ne valja prolaziti životom poput sliepaca, nego služiti se, obilno se služiti vlastitim zdravim očima. Htio je, da poznajemo one, s kojima u političkom, narodnom i državnom životu imamo posla — i da pri tome dobro razlikujemo prijatelje od neprijatelja.

Naučavao je Stari, da smo mi narod, mi Država. Mi, živi ljudi Hrvati. I tek o nama, re­kao je, ovisi, kako nam je i kako će nam biti, nama i onima, koji dođu iza nas. Zato se Stari nije volio gubiti u teoretiziranju. Praksa, život, to je sve. “Kažem vam, da osim poviesti i života ništa ne prizna­jem za temelj politici.”.

Poviest je život, koji smo proživjeli. U poštenju smo ga proživjeti, u neprekidnoj nadljudskoj borbi za sveta prava Hrvatske na državnu slobodu i samostalnost. Starčević se divi toj i takvoj našoj prošlosti i odaje joj puno priznanje riečima: “.., nijedan, pamtite, nijedan danas živući narod Europe nema u svojoj prošlosti veće veličanstvo, nego li ga ima narod hrvatski.”.

On ne prezire taj svoj narod (kako su neki tvrdili), ne pristupa mu hladno i uzkogrudno, ne traži i ne sanja »splendid isolation« u njegovoj sredini. Naprotiv, Starčevićeva je ljubav prema hrvatskom na­rodu upravo djetinjski iskrena, neposredna i žarka, ali uviek triezna i razborita. Ne umije mu laskati, nego mu priznaje i naglasuje vrline, a kori ga zbog mana. Narod mora znati i jedno i dru­go. Jer vlastite vrline njemu su uzor i vrelo snage u časovima malaksalosti i malođušja. A mane opet. kojima robuje, u veće ga i teže robstvo bacaju i strasnije mu zlo čine, nego ikoji stranac — politički neprijatelj. Treba dakle poznati to zlo, i »ne dati narodu, da pozna zlo, koje ga ubija — kaže Starčević —- znači narod svom silom u zlu držati«. Kako bi se baš u to valjalo zamisliti!

Dosljednost je osnovna značajka Staroga. On kako misli, tako govori. Kako uči, tako radi. Kako radi, tako živi. On duboko misli i umno govori. Uči istinu i, shvaćajući je i držeći je se, radi prav pošteno. Radi za narod — i živi za narod.

Tko to razumije, taj razumije Starčevića. Razumije velikana, koji se za to rodio, da hrvatskom rodu kaže pravu rieč u pravo vrieme, u času, kad je stao na razkršću neodlučan i neupućen. Nije ovisilo i ne ovisi o Starčeviću, hoćemo li ga poslušati ili ne ćemo. To je naša stvar. To je stvar hrvatskog naroda. Stari je od njega očekivao političku zrelost i razbor. »Mi se nadamo — rekao je, — da se praznim riečima, sladkim obećanjima ne će dati narod hrvatski više nikada i za nikoga upotriebiti protiv sa­moga sebe, protiv svoje sreće.«

Nije se, hvala Bogu, prevario. Njegov ga je narod razumio. Narod kao kolektiv, kao cjelina, kada zajedno sa svojim političkim vođama, a drugi put dapače i mimo i protiv njih.  Razumio je on zvuk i oblik rieči Otca Domovine, nego njihov smisao i sadržaj. Narod je bio bliz svome Učitelju, jer je taj nikao neposredno iz njegove bioložke i duhovne sredine, i njegovo poimanje Učitelja bilo je zato intuitivno, po glasu krvi, po tragu duše.

Stari je to htio. On je s a m o   tako htio biti shvaćen od svog naroda. On zna, da “narod hr­vatski, toliko vjekova varan ili trven, izgubio je vjeru u sve one, koji jesu ili se drže nad njim”.Starčević nije i ne drži se iznad naroda: on je iz naroda. Njegov je po rođenju, njegov po naučni njegov po smrti: — umro je siromašan i u seljačkim je opancima počinuo na seoskom groblju . . .

Davno je to bilo. Ali velikani se ne rađaju zato, da umiru, nego da žive i da dadu život svietu. Onaj viši, sublimirani život po duhu, koji ovjekovječuje, i po istini, koja spa­šava.

Ići napried ne obazirući se ni lievo ni desno; ne govoriti ništa, ili govoriti samo istinu; ne tražiti izmirenje među načelima, jer ga među njima nema; — protiv svih i svakoga izpuniti svoje deržanstao — tako je učio Stari, po tome je postao bezsmrtan on i njegov narod, koji se pun pieteta kla­nja njegovoj uspomeni i prihvaća njegov nauk …

UP/benedikt

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save