Half Life* (Iz života jednog gamera)
Pokušaj da se zaviri u dio svakodnevice suvremenog ovisnika
{jathumbnail off}Ivan je nestrpljivo cupkao čekajući gradski autobus. Nervozno je pogledavao na jeftin kineski sat lupkajući prstima po napuklom staklu.
-Di si više, di si više?!…
Opet je pobjegao s dva zadnja sata. Nikako nije mogao gledati onu debelu profesoricu čiji je izgled još bio prava premija prema stravi koju je izazivao njen kreštav glas. Osim toga, bojao se da usprkos iritantnom kreštanju ne zaspe kao i na prvom satu. Pred kraj nastave oči su mu se opet nekontrolirano počele sklapati pa je bilo bolje pobjeći kući. Ionako će majka sve opravdati. A one puste jedinice, koje su se u zadnje vrijeme poprilično namnožile, lako će popraviti. Samo da dobije malo volje za učenje. Kad krene s radom, u trenu će situaciju u školi dovesti u pravo stanje. Sve će biti kao nekad, pa će i stara biti zadovoljna… Samo da dobije volju…
Učini mu se da stiže autobus pa naglo okrene glavu. Nešto ga gadno štrecnu u vratu i on zaključi da to mora biti posljedica sinoćnjeg dugog sjedenja pred monitorom. Napregne se gledajući u pravcu iz kojeg je očekivao autobus, no pogled mu se pomalo mutio pa ništa nije mogao jasno razabrati. Oči ga jako zapekoše pa brzo pogleda u tlo pokušavajući brzim treptanjem ovlažiti zjenice i ublažiti neugodnu bol. Nije baš uspio, ali ipak je bilo lakše nego koji tren prije. Žurilo mu se doma. Baš mu se žurilo.
Ovdje se naprosto osjećao kao nepoželjan stranac. Sve više i više. Ljudi koji su prolazili pored njega sličili su na prave zombije. Kakvim su se samo glupostima oni bavili? O čemu li su pričali? O novcu i poslu, o prostati i reumi, o lošim susjedima i prodanim političarima, o novom porazu onog parazitskog kluba… Bijedno i blesavo. Tako jadno, glupo i licemjerno. I škola je Ivanu postajala sve dosadnijom i napornijom. Profesori su bili beskrajno monotoni, odvratno bezlični, tako iritirajuće uljuljkani u nekom svom, kako misle, jedinom pravom, zanimljivom i korisnom svijetu… užas! Stalno pričaju o besmislenim stvarima koje nikad nikome neće trebati. Pravi pravcati užas!
-Evo ga, konačno! E, hvala ti Bože…
Nekako se ugurao u prepun autobus izbjegavajući poglede ostalih putnika i nastojeći ne misliti na neugodan smrad koji se ćutio u zatvorenom prostoru natiskanom brojnim ljudskim tijelima. Glava mu je opet počela kljucati pa, nastojeći se održati budnim, usmjeri misli na jučerašnju kampanju. Lupao je cijelo popodne po tipkovnici, trudio se, lomio i borio, a nije otkrio ni pola mape. Kad je prvi put podigao glavu s monitora bila je već mrkla noć. Uopće nije mogao procijeniti koliko je u tom trenutku bilo sati. Za časak je osjetio glad i poželio sočan sendvič, no odagnao je pomisao na hranu te odmah nastavio igrati. Koliko je samo puta osvojio neke gradove, razvio ih i opremio, izgradio moćnu vojsku, a onda se niotkud pojavi šugavi Baltar i uništi mu cijeli trud. Jednostavno sve razori ili preuzme i tako mu dokraja zagorča život. Sve je pažljivo isplanirao, zatvorio sve moguće prolaze, postavio svoje heroje s jakom vojskom negdje u blizinu, ali prokletinja je uvijek brža i jača. Hmm, ili je preskočio nekakav dungeon, ili onog zadnjeg nije dokraja istražio. A možda… hmm, možda Baltar ima kakav moćan item, možda Sandals of the Saint pa doslovno leti naokolo, ili,… ili je kriv kakav skriveni portal u planinama iznad močvarnog Stillborga. Tamo su golemi monsteri iznad 20 levela pa onamo još ne može, a neprijateljski heroj iz nekog razloga vjerojatno može. A možda je u pitanju ipak dungeon … dungeooon … dungeeeee … Ivan se naglo prene. U prepunom autobusu, stojeći na nogama, skoro je utonuo u san.
{jathumbnail off}-Mmmhmm,…ttu ssam…-promrmlja ugledavši u blizini svoju stanicu-još malo pa sam doma. Osjeti trnce nestrpljivosti koji mu prokolaše tijelom čim se sjetio udobne fotelje i zahtjevne zadaće kojoj će prionuti čim windowsi odrade svoje.
-Samo da sad stara ne zagnjavi. Nemam se živaca još i s njom prepirati-tiho uzdahne prisjetivši se dugih i zamornih svađa s majkom. Stalno mu nešto prigovara, a njega to sve više smeta. Kako je samo sposobna dovesti ga u stanje totalnog bjesnila. Kad je s njom u trenu ispali na živce… Samo zvoca, kljuca i dosađuje. Te stalno visiš na tom prokletom kompjutoru, te popustio si u školi, te zanemario si trening, te više se s nikim ne družiš… kao da ja nisam sposoban sam organizirati svoj život. Kao da sam još uvijek beba. Najjače mi je bilo kad je naokolo tražila pomoć, misleći valjda da sam kakav gubavi bolesnik … ili ono kad mi je uzela kompjutor. Brzo ga je vratila he, he… Pa što da sam dobio nekoliko jedinica i da se više ne družim s onim kretenima, razmišljao je. Stalno viče da se povlačim u sebe, da bježim od odgovornosti i da život samo prolazi pored mene. Sve da je to i istina koga briga? A što uopće mogu uraditi? Biti odličan učenik, završiti školu i onda zapaliti diplomu. Što ću s njom? Ma, neka me, dovraga, svi puste na miru!
Iako je koji put pri kakvom iznenadnom napadaju grižnje savjesti pokušavao opravdati svoje ponašanje obećavajući tada sam sebi kako će vrlo skoro poduzeti nešto veoma ozbiljno, Ivan je osjećao kako sve više upada u začarani krug u kojem su se s jedne strane množili problemi, a s druge se, ponajviše zbog tih istih problema, on sve više povlačio u svoj osamljeni svijet. Svakodnevicu je sve više mijenjalo mirno utočište virtualnog okružja. Problemi su rasli, a s njima i njegova čas potištenost, a čas otresitost te sve izraženija nesigurnost i uvijek prisutno, iako dobro zamaskirano, duboko nezadovoljstvo. Još jednom teško uzdahne, odagna neugodne misli pa iskorači van. Udar svježeg zraka ponešto mu razbistri glavu, no ipak zaključi kako će čim prije morati bar malo zaspati. Brojne duge noći uz golem manjak sna, ipak zahtijevaju previše energije. Previše čak i za njega. No, svakako će prije tog kratkog sna odigrati još nekoliko poteza, tek toliko da shvati što je to mogao propustiti … i da vidi ne bi li one monstere nekakvom posebno složenom taktikom ipak mogao svladati. Oni sigurno kriju opake artifacte. A koliko bi na taj način tek dobio experiencea? Sigurno bar za dva levela.
{jathumbnail off}Nekoliko trenutaka kasnije, pazeći da ga majka ne čuje, na vršcima prstiju uvukao se u svoju sobu. Kažiprstom je dotakao okruglo dugme na kućištu kompjutora pa ugodno zujanje ispuni cijelu prostoriju. Ivan odmah osjeti duboki mir i blaženo zadovoljstvo. Nestrpljivo je čekao da na monitoru ugleda šarenu ikonu. Ovo je prava stvar, pomisli. Ovo je njegov svijet. Posve se isključio iz dosadne stvarnosti i utonuo u šareno okružje mača i magije, heroja i monstera, moćnih itema i zanimljivih questova. Više nije osjećao nikakav umor. Potez se nizao na potez, a vrijeme je naprosto letjelo.
*Half Life je naslov jedne od najpopularnijih science fiction pucačkih video igara koju je 1998. godine na tržište izbacio studio Valve Corporation. Već je doživjela nekoliko nastavaka, a brojne njene inačice igraju se i danas. Naslov bi u slobodnom prijevodu glasio poluživot ili za ovu prigodu-životarenje.
