Rupe na srcu
Vjerujem, ne vjerujem?!
Ohh da sad već vjerujem!
Unatoč svemu još sam ovdje!
{jathumbnail off}Posljednjih 15 godina moga života, ne živim, samo pokušavam živjeti, teško se mirim s tim da sam teško bolesna!
Ne smijem jesti 80% HRANE, ne pijem lijekove, ne smijem anesteziju, trensfuziju krvi, stoga jedino me Bog još drži iznad površine života.
Moja je priča i moj život – posebna priča!
Teško je podijeliti s drugima,teško je napisati sve boli,sročiti sve godine tuge i očaja!Al to je moja želja.
Znam da sam oduvijek bila egocentrik,ali smatram ako przinaš pola ti oprašta!
Ja sam borac!!!
Svaka osoba koja pročita ovu priču, a osjeća se poput mene, shvatit će sve!
Želim pokazati jedan mali dio borbe jedne žene,sve padove i sve uspone! Moja se bolest pojavila iza poroda moga sina. Donijela sam na svijet jedno malo savršeno stvorenje, a iza toga krenule su moje muke. Uglavnom sada nakon 15 godina bolesti, ne vjerujem više u čuda!! Počelo je sa alergijama, na kraju se uopće nije radilo o alergiji već teškoj autoimunoj bolesti. Moj jedini problem je hrana! 80% hrane moje tijelo ne može prihvatiti! Napadi su jasni. Otekunča jezika, grla, edemi po cijelome tijelu (nešto slićno kao mali balon vode). Mnogi ljudi dobiju dijagnoze, moja bolest je jako rijetka, a prave dijagnoze nema!! Ja svoje biološko podrijetlo ne znam, jer sam posvojena, pa ne znamo ni gensku podlogu. Ali ne želim više o tome! Želim prenijeti samo mali dio moje bitke, moje unutrašnje borbe da bi ostala uz svog sina i muža. 13 GODINA NISAM SE NAJELA,13 GODINA NISAM POPILA NITI JEDAN LIJEK, A DA NISAM ZAVRŠILA NA HITNOJ!
Moj sin niti jedan dan u svome životu nije imao taj luksuz da sam ja bila zdrava. I ovo lice što sada gledam u ogledalu kao da nisam ja! Pitam se; gdje sam nestala ja? Gdje je ona žena koja je bila puna volje za životom, tko je ovo blijedo lice koje me gleda! Gušila sam se previše puta od keksa, kolača, voća, povrča ni sama ne znam od čega. Na hitnoj sam provela u jednoj godini više nego kod kuće!
Jedan lijek trebao me je spasiti i 9 mjeseci sam se borila da ga dobijem od HZZZ fonda. I dobila sam ga! No, nakon primitka lijeka, koji me je trebao spasiti, skoro sam umrla! Kraj pohoda po doktorima! Okrenula sam SE SAMO MOJOJ VJERI I SAMOJ SEBI! Prije par godine jedna rečenica moga sina, spasila mi je život! Nije me sram reći, nije mi se više živjelo, nisam mogla gledati svoje izbodane ruke od infuzija, gladovati, čekati kada će novi napad, gledati druge kako žive, a ja samo životarim! Moj sin mi je rekao;
“Mama, obećaj mi da ćeš živjeti za mene”!
Pokupila sam one razbijene dijelove sebe, krenula sam u novu životnu bitku! Slala sam mailove po cijelom svijetu! Tražila nemoguće i saznala samo jedno, da lijeka nema! Naučila sam svaku moguću deklaraciju na svakoj namirnici napamet, da bi sebi spasila život! Glad, glad i bol. Moje vjerne druge svaki dan.
Kada si bolestan i izmučen stalno si na rubu, u predvorju smrti!
Jer ljudi pretežno u smrt ulaze otvorenih očiju!Sama sebi do hitne često govorim;
diši Rome, diši, još malo,,, pa bi na tren onda odustala, ne bi više se borila, ne bi više živjela u agoniji!
Jezik natečen, nepomičan kao drvo, usta suha, grlo stisnuto, zrak kao kap kiše u pustinji,,,
a onda se sjetim svoga sina na prozoru koji me gleda, dok me muž nosi na hitnu,,,
Dišem li? Jesam li živa? Kuca li moje srce? Vidim samo oči tužnog djećaka na prozoru, dok me rukama zove, zagrli me, majko!
Dok me unose u hladnu sobu hitne gledam u bijele pločice i pitam se, zašto ne osjećam tijelo?
Hoću li se vratiti kući sinu svome ljubljenome?
Ne želim te, Bože pitati zašto? Samo se nasloniti na tebe!
Rupe, rupe na mom srcu!!!
Zove me život, zove me moj sin, samo je glas dalji i dalji,,,
Ova je bolest obučena u moje tijelo! Zaspati, samo zaspati, naći svoj mira, svoga Boga, rane Njegove!
Ne mogu više!!!
Jesti 4 vrste hrane, ne mogu više ne popiti lijek kada me nešto boli, ne mogu više buditi se svaki sat po noći da se ne bi ugušila u snu!!!!
Želim vrištati; vratite mi život! Želim biti majka,želim biti žena,,, želim biti,,, čovjek!!!
Dio ove priče napisan je prije par godina,no večina je ista.
Živa sam!
Moj sin će uskoro imati 15 godina, već 5 godina sam dobila “GRATIS”
Ja sam uvijek bila borac, od kutije u kojoj su me našli, do dan danas, kada se borijm za život, ne sa već 15 godina.
Koliko gladnih noći, koliko hitnih službi, koliko bolnčkih kreveta, koliko smrti, oko mene.
Zašto ovo pišem opet, jer se želim sjetiti, kako uvijek može biti gore,
kako se vrlo teško opraštati s nekim za kloga živiš, a ja se mojim sinom opraštam svaku noč,
jer ne znamo, hoću li ujutro biti živa?
Ne jedejm, nemam krvne slike, teško ponekad hodam, ali tu sam , dišem, pore njega i još sam njegova MAJKA!
samo njegova Majka!
Moža će jednom ove RUPE NA SRCU ZACIJELITI, moža ću voljene moje preboljeti, možda će jednom;
sve biti na kraju u redu,jer ako ne bude u redu,
to neće biti kraj.
Borba duga 15 godina,neverovatno u vjerovatnom!
Pokopali su me mnogi,a moje srce još kuca,
kuca da prkosi svijetu
kuca za Dina!
To sam ja Romana,
živi Roman “
{youtube}d8yLD2blMWE{/youtube}
