Razlikovanje duhova: objave i ukazanja (4)
U opisu i interpretaciji onoga što su vidjeli i doživjeli, vidioci upotrebljavaju slike i znanje koje su već prije usvojili
{jathumbnail off}Psihološka analiza procesa ljudske spoznaje i percepcije
1. PERCEPCIJA: na početku mora biti neki impuls izvana ili neka ideja ili viđenje iznutra. Ono nam prvo što dođe na pamet ili što zamijetimo vanjskim ili «nutarnjim» osjetilima pokrene lanac spoznaje i djelovanja.
2. AFEKTIVNA MEMORIJA: to je živa uspomena naše prošlosti; uspomena povijesti osjećajnog (emocionalnog) života svake osobe. Budući da nam je uvijek na raspolaganju, ona igra važnu ulogu u procjeni i interpretaciji svega oko nas i kao takva može se nazvati matrica svakog iskustva i djelovanja. Iskustva afektivne naravi koja smo doživjeli u prošlosti odmah se aktiviraju kad se otkrije bilo kakva veza između onoga što trenutno vidimo ili doživljavamo s onim što smo nekada u prošlosti vidjeli ili doživjeli.
3. AFEKTIVNA PROSUDBA: ona se događa na temelju afektivne memorije. U našem prvom kontaktu sa svijetom – bilo vanjskim ili nutarnjima, najprije dolazi afektivne prosudbe i prosuđivanja stvarnosti. Ova se prosudba ravna prema subjektivnom kriteriju koji zaključuje da je nešto dobro i istinito samo zato što se to meni sviđa, odnosno da nije dobro ni istinito ako mi se ne sviđa. Radi se dakle o posve egoističnom i subjektivnom kriteriju koji iskrivljuje stvarnost. To je prvotna prosudba koju osoba čini nesvjesno i to samo na temelju svojih iskustava emocionalne naravi iz prošlosti.
4. EMOCIONALNI ODGOVOR: spomenuta afektivna prosudba pokrene određene emocije koje predisponiraju osobu da reagira na određeni način, tj. da se približi objektu koji joj se sviđa ili da se udalji od svega što je procijenjeno kao nepoželjno.. Na temelju emocionalne prosudbe aktiviraju se pozitivne ili negativne emocije koje pokrenu osobu na djelovanje. Takva odluka i djelovanje vlastito je djeci i nezrelim osobama makar su odrasle.
5. RAZUMSKA PROSUDBA: nakon afektivne prosudbe i aktiviranih emocija, prije nego stupimo u djelovanje, trebala bi se dogoditi razumska prosudba. Ona se ravna prema kriteriju istine. Osoba koja misli razumski, pita se da li je ono što mi se sviđa zaista dobro za me, da li je istina ili nije. Aktivirajući razumsku prosudbu prije odluke i djelovanja, osoba će uvidjeti kako se često puta događa da je istinito baš ono što joj je teško i što joj se ne sviđa.
6. PROČIŠĆENE EMOCIJE: nakon razumske procjene stvarnosti aktiviraju se pročišćene ili nesebične emocije. One su nam potrebne da nas pokrenu na djelovanje.
7. ODLUKA I DJELOVANJE: nakon razumske prosudbe i pročišćenih emocija može se donijeti zrela odluka i dati se na djelovanje koje će sada biti dostojno čovjeka i koje će doprinositi njegovu dozrijevanju i istinskom ostvarenju u svakom pogledu.
Primjena na primjeru privatnih objava i ukazanja
Polazimo od pretpostavke da se radi o autentičnoj objavi i stvarnom ukazanju koje je percipirano nutarnjim zapažanjem. Spomenuto nutarnje gledanje nije mašta, nego stvarni i istinski način zapažanja. Međutim, govor o doživljenoj objavi i interpretacija viđenoga u jednom ili više ukazanja, već su drugotna elaboracija prvotne doživljene stvarnosti. To znači da od vidjelaca mi dobivamo «filtriranu» ili «procijeđenu» stvarnost. Ne čine to vidioci svjesno. Oni pričaju onako kako mogu i znaju, često puta su i sami svjesni da njihov govor i opis daleko zaostaje od onoga što su stvarno vidjeli i doživjeli.
S tim u svezi, kardinal Ratzinger kaže: «Slike su naprotiv satkane takoreći od poticaja što dolazi odozgor i postojećih sposobnosti i mogućnosti subjekta koji zapaža, u ovom slučaju djece. Stoga je slikoviti jezik tih viđenja simbolični jezik».
U opisu i interpretaciji onoga što su vidjeli i doživjeli, vidioci upotrebljavaju slike i znanje koje su naučili u školi i vjeronauku. Upravo to je imao na pameti kardinal Ratzinger kad je za opis tajne koju je dala fatimska vidjelica Lucija, rekao: «Završetak tajne podsjeća na slike koje je možebit Lucija vidjela u pobožnim knjigama i kojih je sadržaj crpljen iz ranijih spoznaja vjere»
Tumačenje tajne spada na Crkvu
Ova Ratzingerova izjava savršeno se slaže s onim što otkriva dubinska psihologija kad govori o procesu percepcije bilo koje osobe. U jednom autentičnom ukazanju poruka i slika koju nam vidioci prenose jesu rezultat poticaja odozgor, od Boga, Isusa, Majke Božje ili nekog sveca i postojećih sposobnosti osobe koja ima ukazanje. To znači da će isti događaj i istu poruku vidioci različito prenijeti, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima, odnosno prema svojim željama, strahovima i očekivanjima. Drugim riječima, osobna povijest, afektivna memorija, sve ono što je vidjelac u svome životu doživio nužno se upliće u poruku i viziju koju on odozgor prima.
Sukladno tome, moramo reći kako treba biti oprezan i kritičan u prosudbi onoga što nam vidioci prenose kao poruku Neba. Nije razborito sve što kažu odmah primiti «zdravo za gotovo», nego treba provjeravati duhove. Treba imati na pameti da nam vidioci nikada ne prenose fotografije vizija niti snimljeni tekst poruka, nego do nas dolazi ono što je već prošlo kroz njihov nutarnji svijet, njihovu podsvijest, njihovu prošlost. Imajući na pameti ovu činjenicu, postaje jasno kako je u ovu stvarnost o privatnim objavama i ukazanjima nužno uvesti pravila o razlikovanju duhova. Toga je bila svjesna i vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila da njoj nije darovano tumačenje tajne, nego samo njezino viđenje. «Tumačenje tajne spada na Crkvu, a ne na vidioca», kaže bivši kardinal Ratzinger, a sada Papa Benedikt XVI.
Budućnost nipošto nije nepromjenjivo determinirana
Nadalje, kad vidioci govore o budućim događajima, često puta dramatičnim i zastrašujućim koje čekaju ovu našu povijest, ne smijemo ih uzimati doslovno kao navještaj nečega što će neminovno doći, nego kao prijeteću opasnost koja bi se mogla dogoditi ako se ljudi ne obrate. I o tome govori kardinal Ratzinger u svome tumačenju fatimskih tajni: «Budućnost nije nipošto nepromjenljivo determinirana, a slika koju su djeca vidjela nikako nije unaprijed snimljeni film onoga što će se dogoditi u budućnosti, u kojoj ne bi bilo moguće ništa više promijeniti. Cijelo je viđenje uslijedilo uopće s razloga da se posvijesti čovjekova sloboda te da se ta sloboda usmjeri prema pozitivnome. Smisao ukazanja odn. viđenja nije da nam prikaže film o nepromjenljivo fiksiranoj budućnosti. Smisao je ukazanja upravo suprotan, naime da se pokrenu sve snage promjene prema dobrome i za dobro». Prema tome, ne postoji nepromjenljiva sudbina koja upravlja ovim svijetom, nego postoji Providnost Božja koja uvijek ima zadnju riječ. Vjera i molitva su sile koje mogu zahvatiti u ljudsku povijest. Komentirajući izjavu Pape Ivana Pavla II., izrečenu 13.svibnja 1994. godine, kako je majčinska ruka usmjerila u drugome pravcu smrtonosno zrno, koje mu je trebalo oduzeti život, kardinal Ratzinger zaključuje «da je na kraju molitva jača od metaka, a vjera snažnija od divizija.
Nastavlja se…
p. Mijo Nikić DI
