Ono što mi nije jasno zašto Plenković, koji je kao i Milanović koji je arbitražni spor koji smo izgubili i pokrenuo, govori o poništenju arbitražne odluke – a u medijima je objavljeno kako su se obje strane dogovorile da će prihvatiti odluku arbitraže kao konačnu?

Nenad Stazić postao – katolik

I to veći od pape! SDP-ovac poznat po agresivnim antihadezeovskim eskapadama u kojima je često koristio rječnik primjereniji kafani u šumadijskom selu, i to kasno navečer kad su svi pijani, nego Saboru, rekao je da su izmjene Zakona o strancima „nehumane i sramotne“ jer se predlaže kažnjavanje pomaganja strancima koji su ilegalno ušli u zemlju – to bi se vjerojatno odnosilo na doktore i inženjere s Bliskog istoka – te protjerivanje istih bez saslušanja. „Budu li ovakve odredbe donesene, napisat ću pismo Svetom Ocu da ga upoznam što jedna Vlada, koja se smatra kršćanskom, predlaže“, rekao je Stazić. „Sveta obitelj je bila izbjeglička, Isus se rodio kao izbjeglica, a sada naša zemlja predlaže ovakav ksenofobičan i šovinistički zakon“, dodao je.

Bilo bi primjerenije da Stazić, kao ljubitelj lika i djela druga Tita, te njegove ostavštine na Brijunima, napiše pismo njemu. Ili barem udruzi antifašističkih boraca, tako nečem. Ljigavo je kad se stari antikatolici, ne čak obični ateisti, pozivaju na kršćanski moral i kršćanstvo kad treba progurati ono što njima paše, a inače bi zabranili vjeronauk pa i Crkvu kao takvu da je moguće. Licemjerje je ovdje blaga riječ. No, izgleda da su u Europi svi digli ruke od prihvata “inženjera i doktora”, pa je tako Staziću ostalo samo papino rame za plakanje. A papa kao papa, priča svoje kako bi ispao što veći svetac i pozitivac, znajući da je Vatikan ionako ograđen 12 metara visokim zidom i da u njega imigrante ionako ne primaju.

A na njega se nadovezao Mrsić, rekavši kako se izmjenama otvaraju vrata za nekontrolirani uvoz jeftine nekvalificirane radne snage, što će po njemu dovesti do još većeg egzodusa mladih. Da, Mirando, svi iz EU-a jedva čekaju doći raditi u Hrvatsku, a poslova za NKV radnike ima na svakom uglu! Pa nitko ne zapošljava ljude da mu baš hoće raditi badava! Stazić i Mrsić, gluplje ne može!

Intelektualci Jandroković i Maras

Ili možda može? I HDZ svog konja za utrku ima. Dapače, konjinu. Gordan Jandroković je, vodeći svečanu sjednicu u povodu 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Predsjednicu oslovio kao Kolindu Grabar-Kitarević. Je li se radilo o lapsusu? Ne, jer ju je desetak minuta kasnije ponovo pogrešno oslovio!

Je li Jandroković dovoljno inteligentan da upamti ime osobe s kojom godinama surađuje, koju osobno poznaje, čije ime znaju ispravno izgovoriti manje-više svi u Hrvatskoj? I je li previše očekivati od čovjeka koji je, iz tko zna kojih razloga, bio ministar vanjskih poslova, a danas je, opet iz tko zna kojeg razloga, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, da zna kako se zove Predsjednica republike? Jer to bi se možda moglo oprostiti prodavačici u dućanu, čistaču ulica, tako nekom tko se ne bavi politikom i od kog se ne očekuje da ima Bog zna kakav intelektualni kapacitet.

Pitanje je retoričko. A da on nije jedini u čije kapacitete treba sumnjati, dokazao je i njegov kolega iz one druge stranke, Maras, stavivši status na Facebook u kojem piše: “Ne želim pretplatom plačati Tihomira Dujmovića. Neka ga neko makne sa HTV-a. Neka ga plaća Hanžeković ali ja ne želim. Nisam gledao ali mogu pretpostaviti na što je to ličilo.”

Možda bi mu netko trebao objasniti da se ne kaže “ćobanin, seljaćina”, nego “čobanin, seljačina”. I da se liči kistom, a na nešto se sliči ili nalikuje. Ako se za neke sumnja da su kupili diplomu, za Marasa treba opravdano posumnjati da je kupio i diplomu osnovne škole.

S Jandrokovićem i Marasom, kao i spomenutima Stazićem i Marasom, negativna selekcija u Hrvatskoj je poprimila stvarno bizaran oblik. Kako takvi ljudi uopće uspijevaju dobiti posao koji ne uključuje lopatu? A što se tiče onog da on ne želi “plačati” za Dujmovića, ne želimo ni mi gledati niti plaćati njega.

“Lider regiona”? Ne, hvala.

Naslov je kao da ga je Butković pisao u vrijeme dok je favorit Jutarnjeg lista bio “dragi Ivo” Sanader: “BANSKI DVORI U VELIKOJ OFENZIVI Hrvatska postaje ključna država u ovom dijelu Europe, Plenković odlazi na okupljanje najmoćnijih ljudi na svijetu”, u Davos. Ma što Butković! Kao da je prepisan iz moskovske “Pravde” negdje tamo osamdesetih. Ovakvo dupeuvlakačko, poltronsko novinarstvo nismo godinama vidjeli!

“Zato je i važno pozicioniranje Hrvatske kada Trump najavljuje dramatične poteze, a to u ovom času znači još jače približavanje Europskoj uniji i politici koju vodi Bruxelles”, kaže se u propagandnom uratku koji najavljuje budući smjer hrvatske politike, pogrešan naravno kao i inače. “Država koja je posljednja primljena, Hrvatska, danas predstavlja jednu od najčvršćih karika u lancu obitelji od uskoro dvadeset i sedam članica” – koja bi to trebala biti dvadeset i sedma, nije sporno: notorno četnička Vučićeva Srbija, koju bi upravo Hrvatska, na svoju štetu, trebala uvući u propadajuću EU!

“I to ona Hrvatska koju su te stare članice, prije svega Velika Britanija, tako silno mučile prilikom upisa u klub, provjeravale sve što je trebalo i nije trebalo, a ponekad čak i ucjenjivale. Danas je pak London okrenuo leđa Uniji, a Hrvatska i novo hrvatsko političko vodstvo postali su čvrsti oslonac za poljuljani europski brod.” Divno! “Globalistički Titanic tone, a elita “razmješta stolice po palubi”. Da nije tragično, bilo bi smiješno”, glasi jedan od komentara ispod spomenutog teksta. A ja na te riječi jednostavno nemam bolji.

Panegirici govornom automatu programiranom u Bruxellesu koji se odaziva na Andrej Plenković su plod toga što je pacificirao HDZ, i odmaknuo ga s osovine Trump-Orban-Putin na liniju propale politike Angele Merkel i eurobirokrata. Eurobirokrati su, naravno, oduševljeni. Donald Tusk je potapšao Plenkovića po glavi: “Tusk, koji je u Zagreb došao na osobni Plenkovićev poziv, izdijelio je komplimente Hrvatskoj, poput onog da nije iznevjerila Europu, ni UN”, kaže se u panegiriku pisanom u stilu režimskog sjevernokorejskog novinarstva. Plenković nije iznevjerio Europu, naravno. Iznevjerio je svoje građane. Tako se po tko zna koji put u povijesti Hrvatska svrstala na stranu gubitnika: stvar podsjeća na 1848., kad smo krenuli na Mađare za cara u Beču samo da bismo za nagradu dobili gori nego ikad položaj u carevini, a Mađari bolji.

A da stvar bude gora, sličnu priču je rastrubila i Vučićeva propagandna mašinerija lani. Da je tapšanje Hrvatske po glavi, u stilu “dobar peso”, plod promjene Hrvatske politike prema prijamu Srbije u EU prilično je jasno. “Europejcima” se žuri oteti tu zemlju iz prirodnog okruženja i spriječiti širenje utjecaja Rusije, koja se postavila kao brana širenju kulturnog marksizma sa zapada prema istoku. Hrvatima se pak prodaje magla kako ćemo mi biti “lider regiona”, iako svaka budala zna koja država “s ovih prostora” jedina može biti “lider regiona” jednom kad uđe u EU. A u toj zemlji Hrvate mrze jednako koliko i Albance, možda i više.

Inu treba spašavati od Bože i rodijaka, ne od Mađara

Povodom 25. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske oglasio se Božo Petrov, osoba vjerojatno najzaslužnija za to što je Hrvatska danas zemlja s namjesničkom vladom koja je plod mekog državnog udara. Naime, upravo ga je on potaknuo laprdanjima o sukobu interesa, čemu su doduše kumovali i Predsjednica i Šeks, a i sad već zaboravljeni premijer svih „građevina“.

„Ne želim da nam se dogodi situacija za osam ili deset godina da kako danas raspravljamo o Ini i spašavanju Ine, da za deset godina razgovaramo o vodama, šumama, infrastrukturi. Imali smo već dva loša primjera, imali smo telekomunikacijsku infrastrukturu koja je prešla u privatno vlasništvo, imali smo sada i situaciju s Inom. Ne želim da se to dogodi s Hrvatskim vodama, s Hrvatskim šumama, a već su išli prijedlozi zadnjih deset godina, u dva navrata, da bi se i to također trebalo privatizirati“, kaže Petrov.

Ne, Božo! Nismo! Da Telekom nije privatiziran, Internet bi i dalje išao preko 56 k modema, priključak bismo i dalje plaćali 2.000 eura / maraka, i on bi i dalje zapošljavao 5.000 ljudi viška, od kojih većina jednostavno nije imala posla osim posjećivati birtije za radnog vremena. I bio bi monopolist, bez konkurenciju u vidu B-neta i drugih. A međugradske pozive bismo i dalje plaćali kao da zovemo Australiju. U 45 godina socijalizma, u infrastrukturu praktički nije ulagano. Isto je s Inom: jedini problem privatizacije INE je što nije provedena do kraja. Kao u slučaju MOL-a, gdje je Mađarska država svela svoj udio na kontrolni paket od 25% dionica, za razliku od Hrvatske koja je vlasnik 42% INE, i ne bavi se upravljanjem kompanijom već to prepušta privatnim vlasnicima, uz pravo veta. Tko su oni? Preko četvrtine kompanije je u rukama institucionalnih stranih ulagača, ostatak uglavnom u rukama Oman oila, velikih banaka poput OTP-a (koji je također privatiziran i vlasnici su 63% dionica strani ulagači) i Unicredita. Pa nitko u Mađarskoj ne kuka da MOL nije Mađarski i da ga treba vratiti “u mađarske ruke!”

Jer MOL jest Mađarski. Samo nije u većinskom vlasništvu Mađara, a niti političara poput Bože i Dalićke koji bi ga mogli koristiti za zapošljavanje rodbine i prijatelja, kupovanje političke moći i utjecaja dijeljenjem tuđeg novca iz korporativne blagajne, i tako dalje. Hrvatske šume? Tamo samo vjeverice ne kradu! Autoceste? Gubici se mjere milijardama! Zašto ih ne dati u koncesiju i ubirati siguran prihod. Hrvatske vode? Leglo korupcije!

No u Hrvatskoj je priča o tome kako je privatizacija zlo i kako sve treba dati na upravljanje poštenim hrvatskim političarima poput Bože toliko duboko ukorijenjena u svijesti naroda, da će je biti nemoguće iskorijeniti. Čak i nakon presude arbitražnog suda koja jasno kaže da Sanader NIJE predao upravljačka prava MOL-u, a i da jest to bi samo značilo manje mogućnosti za korupciju i više mogućnosti za napredak kompanije, koju hrvatski političari desetljećima koriste kao svoj bankomat. Što su Mađari lošeg uradili s INA-om? Prokockali naftna polja u Siriji? Ili prodali Bijele noći za sitniš? Ili natukli 200 milijuna dolara gubitka INI prije privatizacije? Zapuštali rafinerije pola stoljeća? Ne, to je uradila “naša” strana, ona kojoj treba “vratiti INU na upravljanje”! Iz kojeg nikad nije ni izašla, i to je pravi problem!

A ako i dalje mislite da “sve to treba ostati naše”, razmislite. Biste li Inu, vode, šume, HEP, i tako dalje, radije dali na upravljanje sicilijanskoj mafiji, ili hrvatskim političarima? Ja bih ih dao mafiji. Jer bi se oni, kao privatni vlasnici, pobrinuli da im te firme donose novac. A time bi donosile novac i državi, i usput bi se počistile od nerada, nereda, korupcije, nepotizma, i svega što ide uz “državno upravljanje”. Jedino bih se pobrinuo da nemaju monopolistički položaj, tamo gdje je moguće. A tamo gdje nije, državno regulativom utvrđivao cijene usluga. Kako to rade normalne i uspješne države. A niti jedna bogata i uspješna država se ne bavi upravljanjem korporacijama niti ih ima u svom vlasništvu. Za razliku od onih propalih država, u kojima je redom sve državno, od Grčke do Kube i od Sjeverne Koreje do Venecuele.

Božo nas je krasno “spasio” predavši zemlju na upravljanje briselskoj kamarili kako ne bismo predali INU na upravljanje vlasnicima koji su platili svoje dionice oko milijardu i pol eura. Bilo bi vrijeme da nas prestane spašavati: njegovo spašavanje “državne imovine” nije ništa drugo do li spašavanje njihove blagajne za sebe, i radnih mjesta u tim kompanijama za svoje stranačke drugove i prijatelje i rodbinu iz Metkovića. Svi političari koji prodaju takve priče kako će nešto “vratiti u ruke naroda” nemaju drugi cilj nego to prigrabiti bez da su platili. A svi koji će “spriječiti privatizaciju” ovog ili onog samo rade na štetu Hrvatske: dok Trump već sad radi sve da privuče strane ulagače, jer zna da od toga ovisi opstanak ekonomije SAD, mi i dalje činimo sve da ulagače otjeramo. Jer nam njihov novac ne treba. Valjda svog imamo previše, ili što?

Pametne države svoje interese ostvaruju zakonskom regulativom, ne kupovanjem tvrtki i upravljanjem njima, jer to nije i ne smije biti posao države.

Vlada će tražiti poništenje arbitraže

Dodajući time uvredu na povredu. Jednako tako mogu zahtijevati povrat Zemuna Hrvatskoj, ili još bolje ukidanje svih međunarodnih sudova. Umjesto da urade ono što je minimum koji kao javni dužnosnici objave, javno i bez muljanja, sve što u arbitražnoj presudi piše!

Naravno, njih nije previše briga, jer će ionako troškove mjerene u milijunima dolara platiti porezni obveznici. Njima je bitno jedino tjerati i dalje po svom i kad su sto puta ulovljeni u laži, samo kako ne bi morali javnosti prezentirati porazne podatke, i time razbiti mitove na kojima su svoj dolazak na vlast i sagradili.

Zašto smo izgubili arbitražu je savršeno jasno. Izgubili smo je jer za tužbu nismo imali pravnog temelja. Mađari za svoju jesu, grubo su povrijeđena njihova prava kao ulagača. Ono što mi nije jasno zašto Plenković, koji je kao i Milanović koji je arbitražni spor koji smo izgubili i pokrenuo, govori o poništenju arbitražne odluke – a u medijima je objavljeno kako su se obje strane dogovorile da će prihvatiti odluku arbitraže kao konačnu?

Naravno, moguće je bilo dogovoriti da se strana nezadovoljna presudom može na istu žaliti, ali tako nije dogovoreno. Za pretpostaviti je da netko tu obmanjuje hrvatsku javnost, kao što nas godinama obmanjuju oko pravog stanja stvari s INA-om.

A za nas bi bilo najbolje da na referendumu izglasamo promjenu Ustava kojom bi se odredilo da javni dužnosnici koji svojom glupošću i bahatošću skrive štetu poreznim obveznicima istu imaju nadoknaditi iz vlastitog džepa, do punog iznosa cjelokupne svoje imovine. U ovom slučaju to bi bili Milanović, Vrdoljak, Plenković, Petrov, i brojni drugi. Tako bismo imali bar malu moralnu satisfakciju.

Da nije bilo Mesića, bilo bi čekova

„Pravu ulogu odigrao je Stipe Mesić, o čemu se jako malo zna. Da nije bilo njega, ja sam 90 posto siguran, ne bi bilo ni samostalne Hrvatske. 7. srpnja 1991. bio sam u Berchtesgadenu na imanju njemačkog poslovnog čovjeka i konzula Brune Schuberta, na privatnom ručku s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom i mojim dobrim prijateljem grofom Angusom W. Douglasom. Ja sam o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije s Genscherom razgovarao četiri sata i on mi je rekao sljedeće: „Mi ne možemo priznati Sloveniju i Hrvatsku jer to bi bio presedan u Europi. Recite vi vašim prijateljima u Hrvatskoj i Sloveniji da to nije moguće. Razradite neko drugo rješenje, poput konfederacije. Na ovakav način to neće ići.“ U to doba je američki veleposlanik u Beogradu bio Warren Zimmermann, koji je rekao da SAD ni za 50 godina neće priznati Sloveniju i Hrvatsku. Ni nitko drugi nije bio za to, ni Francuzi, a ni Britanci“, kaže Dimnik.

Božo Dimnik je, za one koji ne znaju, visokorangirani slovenski udbaš, koji je po vlastitim navodima posudio, onako bez kamata i na đemdo, Stipi Mesiću jedno milijun i po kuna da si kupi gajbu. Koje je Stipe valjda vratio od mirovine od desetak tisuća kuna. A onda je svizac zamotao čokoladu.
Dosad sam mislio da su hrvatski branitelji najzaslužniji za priznanje Hrvatske, uz Tuđmana i Šuška. Ali sad nas je Stipin prijatelj i bivši kolega prosvijetlio. Da nije bilo Stipe, ne bi bilo ni Kroacije. Čega još sve ne bi bilo da nije bilo Stipe, ne usuđujem se niti pomisliti. Ali najgore od svega je što u Hrvatskoj svakako postoje Hlebinci koji će priču popušiti. I mediji koji će takve idiotarije plasirati u javnost.

Putovanja Ive Josipovića

“Na koncert nisam mogao doći jer nisam u Hrvatskoj. U Kairu sam, na međunarodnoj konferenciji o sigurnosti, a Uredu Predsjednice na vrijeme sam javio da neću doći” objasnio je Ivo Josipović svoj izostanak s koncerta povodom 25. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

To me šokiralo. Gotovo dva tjedna svi mediji lamentiraju o tome što Kolinda Grabar-Kitarović radi u SAD, tko je platio put, je li to sukob interesa, zašto je tamo išla, kod koga je išla, s kim se ili pred čim slikala. A niti jedan medij nije pitao kog Boga Josipović, koji je po funkciji trenutno Nitko i Ništa, radi na međunarodnoj konferenciji u prijateljskom i nesvrstanom Egiptu? U kojoj je funkciji putovao tamo? Tko mu je put platio? Kakve veze on ima s međunarodnom sigurnošću?

A još šokantnije je što koncertu nije prisustvovao niti drugi još živući bivši predsjednik RH, Stipe Mesić, što je zapravo tragedija za državu. Pokazuje koliko naši političari uopće drže do države kojoj su bili na čelu. Kad smo kod toga, nije bilo niti Zorana Milanovića! Niti Vesne Pusić! Iako su svi oni bili pozvani!

A da stvar bude gora, Mesić nije propustio pohvaliti se kako, eto, međunarodnog priznanja bez njega ne bi niti bilo! Odnosno, ne on osobno: da je Mesić najzaslužnija osoba za priznanje Hrvatske ispalio je njegov prijatelj, inače nekoć visoki dužnosnik UDBE, Slovenac Božo Dimnik. Rođen u Beogradu, 1932., gdje je njegov otac radio na dvoru kralja Aleksandra. Po njemu, upravo je Mesić nagovorio Genschera da prizna Hrvatsku, samo u najstrožoj tajnosti, tako da to do danas nitko nije znao!

A o kredibilitetu dotičnog, i njegovom odnosu s Mesićem, najbolje govori to da je upravo Dimnik “priznao” da je Mesiću posudio jedno dva milijuna kuna da si kupi stan. Na đemdo, bez kamata. A novac je valjda vratio od mirovine. Ako je i od Stipine ekipe, previše je.

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save