Iako se politički događaji nižu kao na Fordovoj industrijskoj vrpci, upravo zbog frekventnosti proizvodnje idealni su za prebrisavanje nečega što se dogodilo samo nazad sat vremena, što stvara privid totalne informiranosti, a ispod toga skriva stvarnu golemu manipulativnu moć, neke su pojavnosti znakovitije od drugih. I, iako naizgled nepovezane, vrlo su usko esencijalno uvjetovane.

Informativni prostor je s pravom zasjenila Trumpova inauguracija, a u Hrvatskoj se naizgled nevezano odvijao sukob na javnoj sceni oko statusa novinarke HRT-a Jagode Bastalić, te naoko potpuno nevezano – Plenkovićevim izjavama o europskoj prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike mirnog rješavanja problema u BiH i sa Srbijom.

Kakve veze imaju ova tri istaknuta događaja međusobno?

Jagoda Bastalić simbolizira aktualno pretežito novinarstvo u Hrvatskoj. Simbolizira i stanje duboke neravnoteže, te status društvenih i političkih pozicija koje presudno odlučuju, odnosno usmjeravaju baš sve u čemu se u društvenom smislu potvrđujemo osobno.

Priča o toj novinarki nastala je na periferiji višetjedne kampanje protiv predsjednice Republike, odnosno jednoga čina njene vanjske politike. Kolinda Grabar Kitarović je shvatila i zna da je jako važno na vrijeme pokušati, prvo izravno doznati što točno Trump kao najmoćniji državnik svijeta namjerava izvan Amerike, i, drugo, pokušati u taj nesumnjivo globalni smjer događanja ukrcati i hrvatski nacionalni interes. Ima li nekoga razumnoga tko ne misli da će od uspješnosti tog ukrcavanja ili integriranja u Trumpove američke politike uveliko ovisiti i razvoj temeljnih interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini te na jugoistoku Europe, ili u sutrašnjem statusu u EU?

Ima li nekoga tko sumnja da će se čitav niz europskih malih naroda i država poučen povijesnim iskustvima u konačnici opredjeljivati prema procjeni snage nositelja alternativnih ponuda, u ovome slučaju eventualne ponude i jamstava Angele Merkel i briselskih političara kao što je Tusk recimo, s jedne strane, i Trumpa, s druge strane?

Nema.

U konačnici, povijesna iskustva hrvatskog naroda su na takvim prekretnicama prilično upozoravajuća i tragična do devedesetih godina, kada bismo kao i u prethodnim epohalnim promjenama strahovito stradali da nismo imali vrhunsko nacionalno vodstvo i da smo se presudno oslanjali na – europske političare. I tada, presudan je bio u nekim manjim momentima oslonac na treptaj ukupne politike SAD-a.

Svi to znamo, ali, postoje snažne silnice koje se boje da će upravo Trump poremetiti dugogodišnje vrlo temeljito pripremane planove, ciljeve i namjere van svake sumnje izvan političkih centara moći, koje su Obaminu administraciju, ali i golemi broj europolitičara i birokrata koristile kao svoje interesne instrumente. To su u ostalom egzaktno dokazali i hakeri s dokumentima Otvorenoga društva, na čijemu je posrednom platnom popisu gotovo cijela europarlamentarna ljevica, a u Hrvatskoj je prošlo ispod medijskog radara izuzev u nekoliko slučajeva. Po onome što smo zdrava razuma vidjeli do sada, od prvoga trenutka samostalnosti Republike Hrvatske, te globalne inicijative koje simbolizira Soroš, bile su izrazito neprijateljske prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i to praktično svakodnevno godinama otvoreno demonstriraju njegovi i njihovi sateliti u Hrvatskoj. Što god Trump napravio, s nekim će se političkim i društvenim tendencijama u Hrvatskoj morati prekinuti, ne sutra, ne za pet godina nego – odmah. Jer nitko, pa ni Trump neće moći pomoći ostvarivanju autentičnih nacionalnih interesa hrvatskom narodu, ako samom državnome vodstvu ne budu jasni. I, ako ih većina naroda ne prepoznaje kao svoje. Nacionalna snaga je upravo u prepoznavanju državnih politika kao – svojih.

Imamo li to izvan poruka o jedinstvenoj europskoj politici, ciljevima, vrijednostima, sve redom pojmova koji ni na banalnoj razini uvida – jednostavno ne stoje?

Nemamo.

Neće tom cilju pomoći ni Plenkovićevi najvažniji trenutni europski političari koje je on nabrojao kao svoje osobne poznanike i prijatelje, jer do danas nisu ništa bitno ni oni ni njihovi prethodnici učinili po tom pitanju, a jesu praktično svi njihovi politički postupci u Hrvatskoj dvojbeni. Kako se na koncu osloniti na Schulza kao na bitan oslonac, ako je on sudjelovao u bojkotu prezentacije bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, na zahtjev Srbije, iako bi morao znati da je Stepinac hrvatska moralna i nacionalna vertikala, a Srbija certificirani razbojnik koji se nije ni u primisli pokajao za nevjerojatna zla kojima je tresao Europu više od deset godina? Doduše, kako istodobno računati na bilo čiju potporu ako su tome bojkotu, također na srpski zahtjev, sudjelovali svi, ponavljam – svi, eurozastupnici navodne hrvatske ljevice? Zbog toga je potpuno pogrešno oslanjati se na njih i govoriti isključivo na temelju tog oslonca na – mir. Mir se naime uvijek postiže vlastitom snagom. To je prevencija svakom nemiru i najvažniji argument u svakoj komunikaciji. Od poslovne, svakodnevne do političke komunikacije.

Vratimo se našoj Bastalićki.

Razvila se tragom jedne informacije javna polemika oko toga je li ona bila za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku i okupacije dijela zemlje, djelatnik okupacijske nacističke paradržave ili nije?

To nužno vodi do banalne rasprave tko je pojavni četnik.

U tom svijetlu, danas je temelj prepoznavanja četnika, odnosno velikosrpskih protagonista i njihovih evidentnih sluga u Hrvatskoj osuđeno na vizualnu simboliku. Šajkača, kokarda, nožina, bradurina, rakijetina, divljaštvo. Ova me polemika o Jagodi Bastalić podsjeća na ne tako davnu polemiku o Grčiću „četniku“ te još nekim pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s pozicija njihovoga navodnoga ili stvarnoga četništva. Idemo stvari sagledati razumnije.

Nije Jagoda četnikuša, nije ni Grčić četnik, niti je to Pupovac, čak nije ni Željko Jovanović. Četnici nisu opasnost za Hrvatsku. Jer su oni budaletine koje se koriste tu i tamo za provokaciju, a u ratovima manje više napadaju slabe, neorganizirane, nenaoružane, kradu, pljačkaju, siluju i pale. Svaku bitku su izgubili u koliko toliko ravnopravnom sudaru s hrvatskim vojnicima, počevši od sukoba s Pavelićevim postrojbama u Drugom svjetskom ratu, do sukoba u Domovinskom ratu. Svaku.

Četnici dakle nisu nikada bili, niti će biti razlog brige ozbiljnoj hrvatskoj državi pa je smiješno u Jagodi Bastalić tražiti četnikušu. Ona je opasnija, ne zbog svojih sposobnosti, nego zbog toga što je ona pojava, a pojava je – politika. Kao što nije pogreška veleposlanik Paro, Goldstein, onaj nesretnik u Beogradu i slični, nego – smišljena pojava, politika. Bastalić je – politika, kao i oni.

Znakovita je reakcija rukovodstva HRT-a, koje je s punim pravom odgovornoga gazde prema svojim djelatnicima reagiralo i – javno osudilo „napade“. A nije, kao odgovoran nacionalni upravitelj, odgovoran hrvatskome narodu recimo dalo jasno očitovanje je li ili nije Jagoda Bastalić bila – četnikuša, ili što misle o sramotnoj emisiji Labirint, koja je i njihovo zrcalo. Dobar gazda bi prije svega vrednovao uradak svog uposlenika, a ovaj „gazda“ abolira sramotan rad, braneći djelatnika od banalne optužbe. Tako se ostavlja prostor nagađanjima, a otvaraju mogućnosti prilično jasnog prebrojavanja i interesnog svrstavanja medijskoga spektra, što je izravno u službi trenutno nepodnošljivo dominantnih snaga u medijima i društvu, koje smišljeno destruiraju Hrvatsku.

Evo primjera.

HINA posluži kao servis Jagode Bastalić i emitira njeno zgražanje, a istovremeno u svojoj informaciji konstatira kvalifikaciju o „nekolicini portala prepoznatih po govoru mržnje“ i svim pretplatnicima u medijskome prostoru šalje –državnu informaciju.

Zašto državnu?

Jer je HINA državna i morala bi biti iznimno odgovorna u svojim tekstovima, a nikako ne bi smjela nuditi konstatacije i kvalifikacije o dijelu desnih medija i novinara, štiteći i promičući one druge. Nebitno je tko ima pravo u polemici o „Bastalić četnikuši“ , bitno je da država nikada, baš nikada nije niti jedan jedini medij u Hrvatskoj proglasila i certificirala kao „govornika mržnje“ pa prema tome nameće se nužno pitanje – čije konstatacije i kvalifikacije koristi HINA, državni medijski servis kao neupitne i svoje.

Koristi GONG-ove, SNV-ove i Lekovićeve ocjene kao – službene informacije.

U prijevodu – Sorošove i Pupovčeve.

Treba li previše pameti i lucidnosti za upozoravajuće indikacije iz činjenice da je Kosanović neovlašteno sudjelovao u snimanju teške diverzije protiv ugleda hrvatskoga naroda i namjernom sramoćenju temelja suvremene hrvatske državnosti u svijetu filmom „15 minuta- masakr u Dvoru“, dobio otkaz i istoga trenutka postao jedan od profesionalnih frontmena SNV-a i njihovih medija i podorganizacija. Dakle, kada te uhvate u nedjelu na jednome javnom mjestu, Pupovac te nagradi za to nedjelo, drugom pozicijom i ponovnim javnim položajem s kojega možeš raditi isto ono što si radio prije toga i za što si kažnjen. A država nastavlja – plaćati.

Nije Bastalić „pucala“ u Kolindu Grabar Kitarović zbog njenih stvarnih ili čak logički utemeljenih izmišljenih grijeha, niti zbog toga jer Bastalićka nosi bradu, šajkaču, kokardu ili nožinu, nego zbog – Predsjedničine odlučnosti da hrvatskoj državnoj politici dadne predznak suverenizma. Bastalić je u to pucala iz oružja javne televizije, a rukovodstvo HRT-a kaže- osuđujemo napade na nju. A šuti o njenoj „pucnjavi“. To je nužno spriječiti pod svaku cijenu, i to je posao odgovorne države. Te se stvari nigdje u svijetu nisu rješavale sukobima zatečenih društvenih grupacija, pogotovo nigdje država nije poticala takvo rješavanje sukoba tolerirajući legitimnom društvenom grupacijom nositelje nasrtaja na same temelje nacionalnog suvereniteta i perući ruke od posljedica.

To što smo naveli nisu primjeri nacionalne snage, nego eklatantni primjeri slabosti, s kojom se suočavamo u stotine paralelnih primjera svakoga dana, pri čemu su udarci na sve elemente društva i nacionalne pozicije silno koordinirani i usuglašeni do nevjerojatne razine suglasnosti. Stoga je neozbiljno i potpuno neodgovorno u procesu prihvaćanja Istanbulske deklaracije o pravima žena uvlačiti u državne standarde rodnu ideologiju, kao što je neodgovorno prihvaćati kao relevantnu raspravu o navodnom plagijatu ministra Barišića dok istovremeno imamo godinama javno objavljene dokaze o potpunom izostanku znanstvene etike kod najviših dužnosnika navodne ljevice, koji su upravo danas najglasniji zagovornici – čistoće i etike u znanosti. Navodim primjere Ive Goldsteina ili Vesne Pusić, te kritike koje su javno na njihov rad izrekli njihovi sadašnji kompanjoni Budak i Kasapović.

Zašto ovo navodim?

Država, odnosno aktualna vlast mora pokazati da ozbiljno namjerava raščistiti s teškim destrukcijama, što naslijeđenim iz prošlosti, što namjerno ucijepljenim u suvremeno hrvatsko društvo djelovanjem notornih globalističkih pokreta bez ikakve nacionalne, društvene, izborne ili ljudske legitimnosti, kao što je Soroševo Otvoreno društvo.

Bez toga nema nikakvog napretka Hrvatske.

Tu dolazimo na Plenkovićevu politiku mirnog rješavanja sporova.

Misli li Plenković da bi mirna reintegracija Podunavlja uspjela, kakva god invalidna bila i u biti bila zadnji spasonosni vlak preživljavanja velikosrpske politike u Hrvatskoj, da Srbija nije imala iskustvo – Oluje, ali i da srpski mentori u tadašnjoj Europi, koji ni danas nisu odustali od svojih namjera, nisu vidjeli da se Hrvatska više ne može držati na lancu, upravo zbog demonstracije – Oluje?

Sigurno ne misli.

Zbog toga se iskreno nadam da, kada govori o prepoznatoj hrvatskoj politici mirnoga rješavanja problema na jugoistoku Europe i u našemu jugoistočnom susjedstvu, Plenković računa na hitnost stvaranja jake Hrvatske, koja to sada nije. Nije upravo zbog ljudi koji s hrvatskih nacionalnih pozornica nesmetano uništavaju, uz sve ostalo i nacionalno dostojanstvo i ponos običnoga čovjeka, šaljući mu poruke o svojoj snazi koju im daju te institucije i pozornice. Tako se obeshrabruje hrvatski narod i njegova politička moć jako slabi. Takva Hrvatska neće biti jaka ni za što, iako imala koliko god tenkova, zrakoplova i pušaka. I tada, prije Oluje, Hrvatska je bila jaka prvenstveno zbog svoga vodstva, nacionalnog povjerenja u vodstvo i zbog toga što je koliko toliko držala neprijatelje i destrukciju u mišjim rupama.

Danas Hrvatska upravo zbog toga što su ta stvorenja izmigoljila iz mišjih rupa te se zbog povlaštenih javnih pozicija ponašaju i izgledaju kao slonovi, iako su i dalje vrijednosni miševi, nije jaka, nego – slaba.
Tu javnu sliku i percepciju državno rukovodstvo, prije svih Plenković mora promijeniti, inače neće imati niti jedan jedini argument za mirno rješavanje sporova. Sasvim suprotno. A ta promjena mora u pretežitom smislu započeti upravo na HRT-u i HINA-i, jer su oni pozornice navodne snage stvarnih miševa.

Zbog toga je Bastalić bitna, a ne zbog toga je li bila ili ostala četnikuša. Ona je, kao i destruktivni veleposlanici, kao i Soroševe udruge u Hrvatskoj, kao i kampanja protiv Barišića i njeni nositelji, samo indikator opasnih namjera i duboko osmišljenih politika. Takvi laju za svakim tko bježi, a kad se stane pred njih, kratko bijesno reže, pa podviju rep i odu, sačekati pogodna trenutak umiliti se pobjedniku ako zaboravi lavež i režanje.

Autor: Marko Ljubić

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save