24. siječnja 1822. rođen fra Grgo Martić: „Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!”
Najplodniji pjesnik Bosne i Hercegovine, fra Grgo Martić, poznat je pod nadimkom „bosanski Homer“. Ovaj Hrvat iz Posušja neizmjerno je volio Bosnu i Hercegovine, te je u vrijeme dok se rješavala sudbina ove zemlje padom turske imperije silno čeznuo vidjeti sjedinjenje te zemlje sa Hrvatskom.
Njegov pjesnički značaj po epskom izričaju ide u red sa slavnim Ivanom Mažuranićem i Petrom Petrovićem Njegošem, ali nije ni približno toliko poznat jer je morao pisati pod pseudonimom pod turskim terorom, dok su ga komunisti prezirali jer je bio franjevac.
Fra Grgo bio je poznat kao čovjek čovjek čvrste i nepokolebljive naravi, kao pravi Hrvat hercegovačkog kraja. Nikome nije ostajao dužan, pa tako ni svojoj subraći franjevcima.
Zapisane su brojne anegdote vezane uz njega, kao ova: U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski nego srpski pjesnik – razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: “Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?”
“Valaj baš onako, kao što je Hrvat onaj njihov fra – Vuk Karadžić!”
Fra Grgo Martić je rođen 24. siječnja 1822. u vrlo siromašnoj obitelji u mjestu Rastovača kod Posušja, gdje je proveo djetinjstvo. U osmoj godini života umro mu je otac, pa ga je othranio stric Rade, preuzevši istovremeno brigu nad još petero Grginih braće i sestara. 1834., u njegovoj 12. godini života, stric ga dovodi u kreševski samostan, gdje započinje svoje školovanje, nastavlja ga u Požegi, pa kao studij filozofije u Zagrebu, te konačno završava teologiju u mađarskom Stolnom Biogradu.
Boravak u Zagrebu će ostaviti posebnog traga na njegovo buduće djelovanje, jer se ondje susreo s Ljudevitom Gajem i drugim ilircima, i oduševio se idejama ilirskog pokreta, koje će obilježiti njegov budući rad i usmjeriti ga na put narodnog preporoditelja.
Na Božić 1844. zaređen je za svećenika, a potom je oko tri godine vršio službu župnika u Kreševu, zatim je postao kapelan u Osovi kod Žepča, te kasnije, između jedne ili druge kratke službe i nekoliko putovanja izvan zemlje, bio u dva navrata župnik u Sarajevu. Zadnjih tridesetak godina života proveo je uglavnom u kreševskom samostanu.
Fra Grgo Martić – bosanski Homer
Fra Grgo je bio poznat po svom književnom, prosvjetnom, političkom i kulturnom radu, a gotovo cijeli svoj radni životni vijek izravno ili neizravno bavio se nastavničkim poslom. Napisao je više udžbenika i priručnika, a poznat je i po marljivom prikupljanju narodne baštine, napose zapisivanjem narodnih pjesama bosanskih i hercegovačkih krajeva. Kao rezultat takvog marljivog skupljanja narodnog blaga, 1858. je, zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem, u Osijeku objavio zbirku pod nazivom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke.
Po svom pjesničkom radu predstavlja najplodnijeg književnika 19. st. u Bosni i Hercegovini, a po opsežnom kasnije ujedinjenom epskom djelu Osvetnici, koje će izlaziti kroz više od 20 godina u Zagrebu, Osijeku i Đakovu, dobio je naslov “bosanski Homer”.
Često se ispod svojih pjesama potpisivao kao “Ljubomir Martić, Ilir iz Hercegovine” ili nekim drugim pseudonimom.
„Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!” (fra Grgo Martić)
Po završetku turskog razdoblja i vođen ilirskim idejama, oštro se bori protiv priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori (o pretenzijama Srbije piše u svom djelu Zapamćenja), te se zalaže za nadležnost austro-ugarske vlasti, ali kad mu je postalo jasno da neće doći do ponovnog sjedinjenja s Hrvatskom, biva vidno razočaran i zbog toga se u potpunosti povlači iz političkog života. U tom su smislu poznati i razumljivi njegovi stihovi: “Teško domu bez ljubavi bratske, k’o i Bosni bez zemlje Hrvatske!”
Valja još istaknuti kako fra Grgo Martić po svom epskom izričaju ne samo da ide uz bok Ivanu Mažuraniću i Petru Petroviću Njegošu (čiji su epovi sastavni dio lektire), nego ih u mnogome nadilazi, ali su unatoč tome njegova djela ostala potpuno nepoznata. Djelomično je to tako zato što je u stoljećima okupiranoj Bosni i vrlo teškim svakodnevnim životnim okolnostima pod turskim terorom morao pisati pod pseudonimom i nitko zapravo gotovo cijeli njegov život nije ni znao za Grgu Martića, a većim je dijelom to zato što komunističke vlasti, koje su zatirale svaki oblik religioznosti i nacionalnog ponosa, nipošto nisu htjele priznati vrijednost jednom fratru, čiji je opus uz to velikim dijelom izravno ili neizravno vezan uz domoljubnu tematiku.
Umro je 30. kolovoza 1905., a pokopan na groblju Ograđe u Kreševu.
Izvor: kamenjar.com
