Ne možeš natjerati svemir da ti se pokorava
Naša su izabiranja odviše često diktirana od našeg lažnog ja, zbog toga ne nalazim u sebi snage da budem sretan
{jathumbnail off}Promatrati osobe, događaje i situacije samo u tom svjetlu kako djeluju na mene, znači živjeti na pragu pakla. Sebičnost je osuđena na neuspjeh, ako je upravljena kao što jest na laž. Da živim isključivo samo za sebe, moram sve stvari pokoriti svojoj volji kao da sam bog. Ali to je nemoguće. Postoji li uvjerljiviji dokaz moje stvorene (ovisne) naravi nego što je nedostatnost moje volje? Jer ne mogu prisiliti svemir da mi se pokorava, niti sav svijet da se ravna po mojim mušicama i sanjama. Ne mogu prisiliti čak ni svoje vlastito tijelo da me sluša. Kada ga obasipam uživanjima, ono izjalovi moje očekivanje i prouzrokuje mi trpljenje. Kada si dopuštam ono što smatram slobodom, razočaram se i uviđam da sam zarobljenik svoje sljepoće, sebičnosti i nedostatnosti.
Istinito je da je sloboda moje volje velika stvar. Ali ta sloboda nije apsolutna samodostatnost. Kada bi bit slobode bio samo čin izbora, tada bi čista činjenica da izabiremo usavršavala našu slobodu. Ali tu postoje dvije poteškoće. Prije svega, naši izbori moraju stvarno biti slobodni — to će reći da nas moraju usavršavati u vlastitom biću i usavršavati nas u našim vezama s drugim slobodnim bićima. Moramo izabirati ono što nas osposobljava da razvijemo najdublje sposobnosti našega stvarnog ja. Odatle proizlazi druga poteškoća: odviše lako pretpostavljamo da smo svoj stvaran ja i da su naša izabiranja, koja želimo učiniti, stvarna, a uistinu, naši su nam čini slobodnog izbora (iako, bez sumnje, moralno neuračunljivi) uvelike nametnuti psihološkim prisilama, koje izviru iz naših pretjeranih pojmova o našoj vlastitoj važnosti. Naša su izabiranja odviše često diktirana od našeg lažnog ja.
Zbog toga ne nalazim u sebi snage da budem sretan, ako radim samo ono što mi se sviđa. Naprotiv, ako budem radio samo ono što se dopada mojoj mašti bit ću gotovo stalno nesretan. To nikada ne bi bilo tako da moja volja nije bila stvorena da upotrijebi svoju slobodu da ljubi druge.
Moja će slobodna volja utvrditi i usavršiti svoju samostalnost, ako bude slobodno povezivala svoje djelovanje s voljom drugoga. Ima nešto u pravoj naravi moje slobode što me naginje da ljubim, da činim dobro, da se posvetim drugima. Imam neki nagon koji mi javlja da sam manje slobodan kada živim samo za sebe. Razlog je tome što ne mogu biti potpuno neovisan. Budući da nisam sam sebi dostatan, ovisim o drugima u svom razvijanju. Moja sloboda nije potpuno slobodna ako je prepuštena samoj sebi. Ona to postaje tada kada uspostavi ispravnu vezu sa slobodom drugih.
Istovremeno, moj nagon da budem slobodan nije nipošto zao. Podlaganje tiraninu ne usavršava moje slobode. Podložnost nije neki cilj po sebi. Ispravno je da se moja narav buni protiv podlaganja. Zašto bi moja volja morala biti stvorena slobodna, kada se ne bih nikad služio svojom slobodom?
Ako je mojoj volji namijenjeno da usavršava svoju slobodu služeći drugoj volji, to ne znači da će ona naći svoju savršenost služeći svakoj volji. U stvari, postoji samo jedna volja u čijoj službi mogu naći savršenost i slobodu. Dati svoju slobodu slijepo nekomu jednakom ili nižem od sebe znači sniziti se i odbaciti svoju slobodu. Savršeno slobodan mogu postati jedino ako služim Božjoj volji. Ako, stvarno, slušam i služim drugim ljudima, ne činim to samo radi njih, nego zato što je njihova volja sakramenat Božje volje. Poslušnost čovjeku nema nikakva smisla, ako nije u prvom redu poslušnost Bogu. Iz toga proizlaze mnoge posljedice. Gdje nema nikakve vjere u Boga ondje ne može biti nikakva stvarna reda; zato, gdje nema nikakve vjere, poslušnost je bez ikakva smisla. Ona se može drugima nametnuti samo kao predmet sebičnosti. Ako nema nikakvog Boga, nijedna vlada nije logična osim tiranije. Suvremena je stvarnost da države koje odbacuju pojam o Bogu teže ili prema tiraniji ili prema otvorenom neredu. U oba slučaja svršava neredom, jer tiranija je sama po sebi nered.
Da nisam vjerovao u Boga, mislim da bih bio obvezan u savjesti da postanem anarhist. Pa ipak, da nisam vjerovao u Boga, pitam se da li bi me to moglo utješiti što sam u savjesti obvezan da činim nešto.
Thomas Merton, Nitko nije otok
