Ivica Šola: Postoji li NGO mafija u Hrvatskoj?
Ako mene pitate ima li u Hrvatskoj NGO mafije, odgovor je jednostavan: Naravno! Ogroman je to novac, jer donatori nisu „dobrotvori“ tipa Majke Tereze – oni traže nešto i zauzvrat
{jathumbnail off}Amnesty International zasigurno je jedna od najistaknutijih nevladinih organizacija u svijetu. Tako je ta organizacija svojevremeno u Sjedinjenim Američkim, a prije uspona Baracka Obame, zahtijevala zatvaranje Guantanama, povlačenje američke vojske iz Afganistana, pretvaranje američke vojne industrije u industriju koja neće proizvoditi oružje, već koja će biti stavljena u civilne svrhe. A onda je na vlast došao Obama. Amnesty iznenada ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora Guantanamo, već prekid tortura i procesuiranje zatvorenika. Ne traži više ni bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, već uvjetno, u slučaju kad afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost. Ne traži niti konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, već samo „transparentno poslovanje“.
Razlog promjeni smjera ove „nevladine organizacije“, kako je istražio Patrick Boylan (knjiga u elektroničkom obliku dostupna je na internetu), bio je jednostavan: na čelo američkog Amnestyja došla je bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton. Kada je Putin, kao iskusna KGB-ovska „špijunčina“, sve nevladine organizacije u Rusiji koje se financiraju novcem iz inozemstva proglasio „stranim agenturama“, pa i Amnesty International, sav slobodoumni svijet digao se na noge. Nije mi nakana, Bože sačuvaj, biti apologet Putinove politike u bilo kojem smislu, pa niti u ovom, već pokušati otvoriti temu i u Hrvatskoj, gdje je gotovo bogohulno – za razliku od europskih zemalja, od Švedske do Italije – postaviti pitanje o tzv. NGO mafiji i to: o raznim nevladinim udrugama kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za razne političke platforme uz netransparentno financiranje i trošenje novca; za obavještajne i špijunske djelatnosti; kao i za izvršavanje političkih ili ekonomskih naloga donatora pod krinkom ljudskih prava, pomirenja i sličnih maski.
U Hrvatskoj se često otvara pitanje financiranja Katoličke crkve iz proračuna, što je i legalno i legitimno, no gotovo nitko ne postavlja pitanje o milijardama kuna (RKC godišnje dobije oko 250 milijuna kuna) koje različite nevladine udruge, a kojih je u Hrvatskoj oko 50 tisuća, dobiju od države. Prema izvješću Ministarstva financija, nevladine udruge su od države prošle godine dobile 1,5 milijardi kuna, a iz „drugih izvora“ – vjerojatno iz inozemstva od raznih donatora – još 3 milijarde kuna. Dakle, u NGO sektoru u Hrvatskoj obrće se 4,5 milijardi kuna, više od pola milijarde eura!
Da budemo još plastičniji: dok hrvatski seljaci prosvjeduju po ulicama, poticaji za poljoprivredu (ono što je isplaćeno) nešto su viši od dvije milijarde kuna, dok u NGO sektoru – za razliku od seljaka, proizvođača hrane – nema krize, nema recesije niti „bolnih rezova“. Paušalno bi bilo govoriti da je cijela ta „nevladina“ ili ljudsko-pravaška ili pak neprofitna čeljad obična „mafija“, jer mnoge od tih udruga djeluju transparentno i na korist zajednice bez skrivenih trećih (bilo političkih ili obavještajnih) ciljeva. No, ukoliko se od SAD-a do zemalja poput Izraela i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija te su neprijateljski i kolonijalno (Sampsonova sintagma ‘dobrotvorni kolonijalizam’) nastrojeni prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u Republici Hrvatskoj.
Država Izrael je prije tri godine prema nalogu Knesseta provela jednu takvu istragu i zaključila da je dobar dio ljudsko-pravaških udruga financiran od zemalja s „visokim“ demokratskim i ljudsko-pravaškim standardima te s „prijateljskom“ nastrojenošću prema Izraelu, poput Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Zar je tako veliki tabu da se i u Hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, od HHO-a do Documente ili GOLJP-a gospodina Pusića, u ovih dvadeset godina postojanja Hrvatske? Ako se propituje financiranje i transparentnost drugih sastavnica društva, od Katoličke crkve do poticaja seljacima, kako to da se NGO sektor u kojem se vrte silne milijarde ne stavi pod povećalo javnosti i nadležnih državnih tijela?
Jedna stvar u mnogim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj je bjelodana: vode ih pojedinci koji su bili dio (komunističkog i vojnog) sustava koji je masovno kršio ljudska i građanska prava, a da to nitko relevantan ne dovodi u pitanje, već se sve slično proglašava „desničarenjem“ i sličnim nesuvislim etiketama koje skreću pozornost s fokusa problema.
Ako mene pitate ima li u Hrvatskoj NGO mafije, odgovor je jednostavan: Naravno! Ogroman je to novac, jer donatori nisu „dobrotvori“ tipa Majke Tereze – oni traže nešto i zauzvrat. Što? E zato postoje, kao i u Izraelu, nadležna državna tijela koja se u Hrvatskoj, očito, iz meni nepoznatih razloga, boje javnog suočavanja s ovom temom.
Ivica Šola/laudato.hr
