Smisao života
Završivši predavanje profesor reče: Ima li pitanja? Jedan student se javi: Profesore, koji je smisao života? Neki od onih koji su već bili na izlazu nasmijali su se
{jathumbnail off}Profesor je podulje promatrao studenta prosuđujući koliko je ozbiljno bilo njegovo pitanje. Shvatio je da je bilo ozbiljno te rekao: -Odgovorit ću Vam.
Izvadio je iz džepa novčanik, uzeo komadić stakla veličine obične kovanice i nastavio: -Bio sam dijete za vrijeme rata. Jednoga dana na putu sam ugledao zrcalo koje bijaše razbijeno u komadiće. Sačuvao sam najveću krhotinu. To je ova. Počeo sam se njome igrati i odjednom ostao zadivljen mogućnošću da uhvatim sunčevu zraku i bacim je u najmračnije kutove u koje sunce nikada ne dopire, u duboke jame, usjeke, skrovišta… Sačuvao sam taj komadić zrcala. Kada sam odrastao, shvatio sam da to nije bila puka dječja igra, nego metafora onoga što se može postići u životu. Ja sam također komadić zrcala koje ne poznajem u njegovoj cjelovitosti ali s onim što imam mogu poslati svjetlo – istinu, ljubav, razumijevanje, spoznaju, dobrotu, nježnost, susretljivost, milosrđe – u najdublja skrovišta ljudskih srca i promijeniti bar nešto u nekome. Možda će drugi ljudi vidjeti i učiniti isto tako.
Izvor: svjosip-zenica.com
