Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva?
“Fuzionizam” je naziv koji obično koristimo za Meyerov projekt usklađivanja slobode i tradicije u modernu konzervativnu sintezu. (Meyer zapravo nije volio oznaku “fuzionista” jer se čini da to implicira kako sloboda i tradicija ne tvore organsko jedinstvo pa ih je na neki način potrebno “spojiti”[eng. fused]. Prema njemu, to dvoje prirodno idu zajedno.) Ako pod “sloboda” mislimo da poštivanje vladavine prava, ograničenu i decentraliziranu vlast, općenito davanje prednosti tržišnim rješenjima pred državnim uplitanjem, a pod “tradicija” poštivanje religije i obitelji, onda bi svaki konzervativac treba biti fuzionist (što većina vjerojatno i je).{jathumbnail off}
Ali Meyer nije mislio samo na to. Konkretno, izgleda da je bio predan strogom libertarijanstvu poput Ayn Rand ili Roberta Nozicka, u kojem je svako vladino uplitanje osim policije, vojske i pravosuđa uvijek, i u principu, nepravedno. Mislio je kako takav ekstremni stav slijedi iz uvažavanja tradicionalnog morala.
Bio sam i sam predan takvom strogom obliku fuzionizma, ali davno sam napustio njegovu doktrinarnu libertarijansku komponentu. Konkretno, sada mislim kako se ekstremni koncept prava na vlasništvo i samo-posjedovanje kakvo pronalazimo kod Nozicka i Rothbarda ne može pomiriti sa teorijom prava koja slijedi iz tradicionalne aristotelijansko-tomističke teorije prirodnog prava.( U članku“Classical Natural LawTheory, Property Rights, and Taxation” izlažem pristup, kojeg smatram ispravnim, vlasničkim pravima i srodnim temama.)
To nipošto ne podrazumijeva prihvaćanje socijalizma, skrbničke države, ili neku drugu vrstu države dadilje. Naprotiv, tradicionalni prirodni zakon i njegovo shvaćanje prirodnih prava općenito i posebno prava vlasništva postavlja stroge granice na to što vlast može činiti. Doktrina supsidijarnosti zahtjeva, na temelju pravde, da ekonomski i društvene probleme treba rješavati koliko god je to moguće na razini obitelji, privatnih udruženja i lokalne vlasti. Hayekianski argumenti za vladavinu prava, decentraliziranu moć i superiornost tržišnog nad vladinim planiranjem zadržavaju svoju moć neovisno o tome što mislimo o libertarijanskim teorijama prirodnih prava. Stvar je u tome da tvrdnje kako je stavljanje (primjerice) heroina van zakona uvijek i inherentno kršenje prirodnih prava, ili da je čak i najmanje oporezivanje zbog pomaganja potrebitim uvijek i inherentno jednako pljački, jednostavno nije održivo. Puno pitanja ekonomije i javnog morala je puno složenije od toga, i potrebno ih je pažljivo proučiti s obzirom na niz moralnih i praktičkih problema – obično vikanje “Oporezivanje je krađa!” ili “Ja posjedujem sebe!” nisu dovoljni. Niti Meyerovi argumenti pokazuju drugačije.
Meyerov glavni argument za tvrdnju kako poštivanje tradicionalnog morala podrazumijeva i libertarijanski politički poredak je činjenice da ćemo neko dobro ponašanje shvatiti kao istinski moralno samo ako je slobodno izabrano – nešto što ponavlja ad nauseam u svojoj knjizi In Defense of Freedom. Naravno, ima puno istine u tome. Primjerice, možemo se složiti kako tjeranje ljudi pod nekom prijetnjom da pohađaju crkvene službe ne bi imalo utjecaja na promicanje istinskog vjerskog karaktera, sigurno bi imalo i suprotan učinak. (Negira li to itko?) Ali to jednostavno ne podrazumijeva radikalno libertarijanstvo kakvo Meyer misli da podrazumijeva. To ne vidi jer je propustio uvidjeti nekoliko važnih razlika.
Primjerice, potrebno je povući razliku između zahtijevanja dobrih radnji i zabranjivanja zlih. Nije ispravno, bez kvalifikacija reći kako potonje ne može rezultirati istinskom vrlinom. Naprotiv, kao što svaki aristotelijanac zna, upravo je to odgajanje djece. Djeca prvo moraju steći naviku činjenja onoga što je dobro – i bit kažnjena kada to ne učine – prije nego što mogu razumjeti koji je smisao takvog ponašanja, samim time prije nego što mogu smisleno izabrati to učiniti. Kada postanu odrasli, učenje dobrih navika na taj način je puno teže. Ipak, upravo iz tog razloga- odnosno, upravo zato što su odrasli odrasli i stoga odgovorni za sebe i barem u nekoj mjeri već usmjereni u nekim ponašanjima – obično je kontraproduktivno pokušavati ih natjerati da čine što je dobro u nadi da će istinski moralno ponašanje biti rezultat toga. Dakle u toj mjeri ima istine u Meyerovu stavu kako vrlina – barem kod odraslih osoba – mora biti slobodno izabrana.
Ipak, ovo vrijedi samo kada tjeramo ljude prema nekom pozitivnom djelovanju. Stvari su drugačije kada razmišljamo o zabranjivanju nekih ponašanja – kada problem nije zahtijevanje od nekog da učini nešto nego tek onemogućavanje određenog ponašanja. Zamislite da ste se u prošlosti borili sa ovisnošću o drogama i ja nekako osiguram da više nemate pristup heroinu ili crack kokainu. Jesam li vam otežao da budete čestiti? Očito nisam. Zapravo sam vam to olakšao, barem u smislu da sam smanjio mogućnost da opet upadnete u ovisnost koje se teško riješiti. Naravno, puno libertarijanaca će i dalje tvrditi kako je zabrana droge loša ideja zbog drugih razloga, ali to nije povezano sa onime što želim reći, a to je da Meyerova mantra “vrline moramo slobodno izabrati” nije sama po sebi uvjerljiv argument za ukidanje svih zakona protiv nemoralnog ponašanja.
To nas dovodi do druge razlike, odnosno one između vrlina koje postižemo kroz borbu sa napastima da djelujemo zlobno i oni koje nisu takve. Primjerice, ako se želite ohrabriti, dobra je ideja dovesti se u situaciju u kojoj ćete biti u napasti da se ponašate kukavički i da se borite protiv te napasti. No, ako želite steći vrlinu čistoće, nije dobra ideja da se dovodite u situacije pune seksualnih iskušenja, a ako se borite sa ovisnošću o drogama nije dobra ideja da se dovodite u situacije gdje drugi koriste droge. Dakle bilo bi smiješno pretvarati se kako će društvo u kojem su droga i pornografija lagano dostupni biti vjerojatnije društvo u kojem će se slobodno izabirati trijeznost i čednost. Poprilično je očito kako će takve vrline biti rjeđe u takvom društvu. Naravno, puno libertarijanaca se neće nimalo smesti takvim posljedicama, ali fuzionistički libertarijanci hoće, i to je ono što želim reći. Mantra da “vrline treba slobodno izabrati” jednostavno nema u svakom slučaju moralnih izbora, implikacije koje oni misle da ima. (Usput, oni libertarijanci koje ne bi smela činjenica da bi vrline poput čednosti i trijeznosti bile rjeđe u libertarijanskom društvu ne bi se trebali pretvarati – a neki se pretvaraju – kako je libertarijanski politički poredak “neutralan” između različitih moralnih i religioznih svjetonazora. U ovom slučaju takav politički poredak nije nikako neutralniji nego što je to Rawlisanski liberalizam.)
Treća bitna razlika koju moramo primijetiti je ona između ponašanja koja su inherentno pogrešna i onda koja nisu inheretno pogrešna, ali su pogrešna pod određenih okolnostima. Pretpostavimo kako je uvijek pogrešno namjerno se dovesti do stanja drogiranosti u kojim vaš razum ozbiljno oštećen. (Svjestan sam da se svi ne slažemo da je to uvijek pogrešno, ali to nije bitno za ono što želim pokazati – radi se samo o primjeru.) Ako je to točno, onda je pogrešno prekomjerno piti, kao što je pogrešno koristiti crack kokain. Ali vrlo je lagano većini ljudi piti bez da pretjeraju – odnosno do razine gdje će im razum biti ozbiljno oštećen – bez da razviju ovisnost, ali nije lagano koristiti crack kokain na način koji ne bi uključivao ozbiljno narušavanje razuma ili rizik ovisnosti. Dakle čin konzumiranja alkohola ne možemo uvjerljivo proglasiti inherentno pogrešnim, ali čin uzimanja crack kokaina uvjerljivo možemo. U tom slučaju, iako bi nam Meyerova mantra “vrline moraju biti izabrane slobodno” dala dobar razlog da se protivimo zabrani alkohola, ne bi nam dala dobar razlog da se protivimo zabrani crack kokaina. Konzumiranje alkohola može biti umjereno, i kada je takvo dodaje užitak životu pa bi (prema meni) bilo pogrešno kada bi ga vlada zabranila. Dakle nije uvjerljivo tvrditi da možemo zabranu alkohola opravdati promoviranjem vrlina. No, to isto ne možemo reći za zabranu korištenja cracka. Takva zabrana ne bi (za razliku od zabrane alkohola) uskratila nikome ništa što je zapravo dobra, ali bi olakšala mnogim ljudima izbjegavanje određene vrste poroka.
Poanta ovog svega, još jednom, nije braniti bilo koju vrstu države dadilje, čak niti braniti neku određenu zakonsku zabranu. Potonjim se moramo, u velikoj mjeri, pozabaviti “slučaj po slučaj”. (Ipak ću spomenuti da se protivim legaliziranju cracka, ali također mislim kako se rat protiv droga vodi na predrakonski način.) Kada god kritiziram neki libertarijanski argument, uvijek se nađe netko tko zaključi “Feser nam svima želi nametnuti svoj reakcionarni katolicizam!” – kao da činjenica da nisam više libertarijanac jednostavno znači da sam autoritarijanac. Ali kritiziranje nekog argumenta za P ne znači nužno prihvatiti ne-P.
Cilj mi je pokazati kako su problemi složeniji nego što to mnogi libertarijanci, uključujući libertarijance fuzioniste, misle. Vikati kako “vrline moraju biti izabrane slobodno” ne rješava probleme ništa više nego što ih rješava vikanje “Oporezivanje je krađa!”. Neka oporezivanja su stvarno krađa – zapravo, veliki broj postojećih poreza vjerojatno spada u tu skupinu, ili su barem nemoralna kada se sve uzme u obzir – ali oporezivanje kao takvo nije krađa. (Vidi gore spomenuti članak o vlasničkim pravima.) Slično tome, iako postoji puno istine u tvrdnji kako istinske vrline moraju biti slobodo izabrane, ta tvrdnja sama o sebi ne utemeljuje strogi, Nozickoliki libertarijanizam. Stvari su složenije od toga. Loša vijest za ljude koji misle kako ozbiljna politička filozofija mora biti ona koju možete sažeti na auto naljepnicu, ali tako je to.
Postoje drugi problemi sa Meyerovim stavom. Čini se kako Meyerovi argumenti u In Defense of Freedom pretpostavljaju ochamistički koncept slobode kao “slobodne ravnodušnosti”, za razliku od tomističkog stava o slobodi kao “slobode za izvrsnost.” (U nedavnom postu sam pisao o toj razlici). Meyer također piše kako je jedina alternativa libertarijanskog individualizmu kolektivizam, ignorirajući aristotelijansko-tomistički stav prema kojem je razina obitelji, a ne pojedinca ili države kao cjeline, presudna analiza društvene analize. Prema A-T stavu, naše pozitivne obveze prema drugima nisu posve ugovorne, nego djelomice prirodne; a one ne-ugovorne su najjasnije i najjače na razini obitelji, i sve su slabije kako se udaljavamo od obitelji. (Kao što sam napomenuo u spomenutom članku o pravima vlasništva, zbog toga je A-T stav bliži libertarijanizmu nego što je socijalizmu ili egalitarnom liberalizmu, ali svejedno nije doktrinarni libertarijanizam Nozicka, Rand, Rothbarda i sličnih.)
Meyerov stav ima i svojih prednosti. Služi kao koristan podsjetnik da je glupo, kontraproduktivno, i opasno misliti da vrline možemo projektirati sa vrha prema niže putem centralizirane vlasti. Iako je pogrešno misliti da vlada ne može imati ikakvu ulogu u podupiranju vrlina, također je pogrešno misliti kako je njena uloga primarna, ili da se može razumno odnositi na nešto više od određenih negativnih zabrana (a i to je najbolje odlučiti na lokalnoj razini kada god je moguće). Meyer je također u pravu kada kritizira konzervativce poput Russella Kirka jer se protive apstraktnim principima i teoriji. Ljudski život sigurno ne možemo reducirati na apstrakcije političke filozofije, ali iz toga ne slijedi da za takve apstrakcije nema mjesta. (Tu nam opet aristotelijanska tradicija prirodnog prava pruža ispravnu srednju poziciju, u ovom slučaju između prekomjernog apstrahiranja Platonovske političke filozofije i Kirkovog opskurantskog protivljenja općim principima.)
Ima puno toga vrijednog u ideji spajanja tradicije i slobode. Iz perspektive branitelja tradicije, možemo je pronaći u klasičnoj teoriji prirodnog prava i njenoj doktrini supsidijarnosti. Iz perspektive branitelja slobode, možemo je pronaći u Hayekovom inzistiranju kako sloboda ima svoj prirodni dom u kontekstu dugotrajnih moralnih tradicija, koje ne možemo razumno (uvelike) svrgnuti, ali možemo prtljati po njima na način dosljedan principima koji su implicitni tradicionalnoj praksi. Nijedan od ovih stavova ne daje vam Meyerov doktrinarni libertarijanizam, ali pokazuju kako inzistiranje na vrlini nikako ne znači prihvatiti autoritarizam.
Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.
PS
Nedavno je Feser objavio post The road from libertarianism u kojem objašnjava kako je napustio libertarijansku poziciju.
